Dugo smo očekivali presudu Suda EU-a po španjolskom predmetu C-268/19, kojom je Sud EU-a trebao odgovoriti na pitanje ima li potrošač koji je konvertirao ugovornu odredbu pravo utvrđivati ništetnost te odredbe, ako u trenutku konverzije nije znao da će ta ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom.

Na temelju utvrđenja Suda EU-a u ovoj presudi zaključujemo da ukoliko potrošač u vrijeme nagodbe/konverzije/novacije ugovorne odredbe nije bio informiran o tome da će izmijenjena temeljna ugovorna odredba možda naknadno biti utvrđena ništetnom, kao što je to slučaj s valutnom klauzulom CHF u Hrvatskoj, i koje su posljedice te ništetnosti za potrošača, onda se takva konverzija/nagodba/novacija ne smatra preprekom za utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe iz temeljnog ugovora koja je izmijenjena  konverzijom/nagodbom/novacijom, poručili su jučer iz Udruge Franak.

Dapače, dodaju, u tom slučaju se može utvrđivati i ništetnost same nagodbe/konverzije/novacije. Kažu da s velikim optimizmom očekuju odluku Suda EU-a po hrvatskom predmetu C-567/20, naglašavajući opet da konverzija nije obeštećenje. Navode i da je ovo »još jedna krucijalna presuda Suda EU-a, u španjolskom predmetu, koja ima neprocjenjivu vrijednost za sve potrošače koji su konvertirali CHF u euro u Hrvatskoj«.

Posebnost Hrvatske

– Očekujemo da će Sud EU-a u hrvatskom predmetu zauzeti jednako stajalište, a to je da potrošači s konverzijama imaju pravo na obeštećenje, jer nije moguće da nakon čitavog niza sličnih presuda Sud promijeni svoje stavove, poručili su jučer iz Franka.

Iz Hrvatske udruge banaka (HUB) također su se jučer oglasili, odnosno poslali očitovanje povodom presude Suda Europske unije C-268/19.

– Uloga Suda Europske unije je tumačiti pojedine odredbe europskog prava vezane uz konkretan slučaj u kojem je Sudu upućen zahtjev te dati mišljenje temeljem kojeg će nacionalni sud donijeti odluku u pojedinačnom postupku. »Slučaj Franak« je jedinstven u EU-u jer je u Republici Hrvatskoj doneseno zakonsko rješenje sa retroaktivnim učinkom, koje je jasno definiralo sve uvjete konverzije, način obeštećenja potrošača i uspostave istog položaja korisnika kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u eurima, a povrh toga je bilo obavezno za banke i utemeljeno na načelu slobodnog i informiranog pristanka potrošača. Banke su u cijelosti postupile u skladu s navedenim zakonskim rješenjem i samostalno podnijele troškove konverzije u iznosu od 7,5 milijardi kuna, što je također jedinstven slučaj u EU-u. Shodno tome, presuda Suda EU C-268/19 ni na koji način nije primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj, poručuju iz HUB-a.

Uspostava ravnoteže

Kažu dalje da su za »hrvatske okolnosti relevantne odluke Suda EU-a u kojima je Sud više puta potvrdio da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva te da predviđena sankcija iz Direktive 93/13 o pravima potrošača nije poništenje cijelog ugovora, već uspostava ravnoteže između ugovornih strana i održavanje ugovora na snazi«.

– Upravo u skladu s tim stajalištem Suda EU-a, Vrhovni sud je u oglednom postupku potvrdio da su svi sporazumi sklopljeni temeljem zakona u RH valjani i da je na taj način uspostavljena ravnoteža i korisnici CHF kredita u cijelosti obeštećeni, kažu u HUB-u.