Ironija politike je u tome da je dobar dio mandata premijera Milanovića obilježen neslaganjima i ne baš viškom simpatije između njega i predsjednika Republike. U ovom trenutku, međutim, brak iz interesa je obojici apsolutno nužan
U svemiru sportskog novinarstva postoji termin »period u kojem se lomi utakmica«. Radi se obično o nekoliko minuta (ili nekoliko desetaka minuta, ovisno o sportu) prije same završnice, kad se jedna od ekipa rezultatski odlijepi i učini sam finiš meča rezultatski potpuno izvjesnim. Kako trenutno stvari stoje, u domaćoj politici je taj period upravo prošao. Početak ove, 2014. godine, izgleda kao vrijeme u kojem se politički »slomila« utakmica i čekanje parlamentarnih izbora krajem naredne godine moglo bi se, kao i u posljednjem izbornom ciklusu, pretvoriti tek u montono odbrojavanje dana do izmjene vlasti.
Godina u koju je SDP ušao s oko četiri postotna poena prednosti pred strankom Tomislava Karamarka okrenula se u šest mjeseci na glavu, pa je sad prednost HDZ-a još veća od one koju je SDP imao u siječnju, s tendencijom daljneg rasta. Činjenica da popularnost vladajuće stranke pada u situaciji kad konačno, nakon šest godina krize, gospodarstvo pokazuje prve, makar još slabe znakove života (cjelogodišnji rast industrije, sve osjetnije smanjenje nezaposlenosti) može djelovati bizarno, no samo ako se zanemari činjenica da se SDP u ovih nekoliko mjeseci gotovo raspao.
Prilika za dio ljevice
Glavni razlog brutalnom padu rejtinga vladajuće stranke, koji je u kriznoj i neoptimističnoj 2013. godini potonuo za tek 1,7 postotnih bodova, da bi se strmoglavio u prvih šest mjeseci ove godine, je sukob Zorana Milanovića i Slavka Linića, te svi događaji u stranci koji su nakon toga uslijedili. I još imaju uslijediti – stječe se dojam da bi SDP-ova opozicija (da ne govorimo o ostatku ljevice) više voljela da na vlast dođe Karamarko nego da SDP dobije još jedan mandat – ako će ih voditi Zoran Milanović. Ili, ako bi parafrazirali jednu davnu predratnu izreku: izborni poraz je prilika koju ne smijemo propustiti. U situaciji kad dio SDP i dobar dio ostatka ljevice tako razmišlja (i javno djeluje), HDZ i dalje namjerava širiti svoju koaliciju i utvrditi brojke pred izborni obračun: sljedeća meta je HSLS koji je već vjerojatno prilično umoran od oporbe i izbornih poraza. S još kojim postotčićem koji bi Karamarku donijeli najtvrdokorniji simpatizeri nekad snažnih socijal-liberala pobjeda ne samo da bi bila na horizontu, nego bi sve ostalo bilo veliko iznenađenje. Što bi, pak, za budućnost HSLS-a značilo koaliranje s Karamarkom i Ružom Tomašić druga je i vrlo vjerojatno mnogo manje vesela priča.
Zrno utjehe (i samoobmane?) koju ljevica, barem ona koja ne želi »poraz kao priliku«, može pronaći u aktualnim anketnim brojkama je činjenica da su SDP i nabujali ORaH još uvijek daleko jači od brojki koje ima HDZ. No, HDZ ima svoje partnere. Koji po glasovima nisu ni blizu ORaH-u, ali su, za razliku od dvije najjače stranke ljevice – u predizbornoj koaliciji. Kako je potpuno nezamislivo da Mirela Holy i Milanović sklope predizbornu koaliciju (a još je nezamislivije da u tom slučaju ORaH zadrži ovoliku biračku podršku), jasno je da će HDZ, zahvaljujući d’Hondtovom sustavu preračunavanja glasova u mandate, pokupiti još dodatnih desetak parlamentarnih mandata, što bi zabetoniralo njihovu pobjedu. Međutim, u svemiru sportskog novinarstva postoji još jedan vrlo korišteni termin. A taj je da »utakmica traje do posljednjeg sučevog zvižduka«. Jasno je, naime, da bez obzira na to što se čini da se politička bitka prelomila u prvoj polovici ove godine, u narednih 18 mjeseci ipak može dogoditi još štošta. I toga su očito svjesni i u HDZ-u, jer ne bi i dalje nastojali širiti svoju koaliciju i tako unaprijed smanjivali prostor za politički utjecaj svoje stranke nakon izbora. Kad se plijen dijeli na više djelova, onda ga obično manje ostane i za glavnog djelitelja…
Kolinda poput Ruže?
U takvoj situaciji izbori za predsjednika Republike, od uglavnom manje-više dremljivog okršaja dvojice kandidata kakvog smo gledali krajem 2010. godine postaju prvorazredni politički spektakl s potencijalno vrlo bitnim utjecajem na odnos snaga i u onom ključnom političkom odmjeravanju – parlamentarnim izborima.
Nije, naime, nimalo svejedno hoće li Ivo Josipović prekinuti pobjednički hod HDZ-a i tako staviti upitnik nad nezaustavljivost marša Karamarakovih trupa, ili će Kolinda Grabar Kitarović postati, poput Ruže Tomašić, simbol neminovne pobjede desne koalicije. HDZ je u posljednjih godinu i po dana, podsjetimo, pobijedio dvaput na europskim izborima, jednom tijesno, drugi put s brutalnom razlikom. Karamarko će ustvrditi da su pobijedili i na lokalnim izborima, makar je takva ocjena uglavnom nemoguća misija zbog složenosti i raznorodnosti samih lokalnih izbora. Realno bi bilo procijeniti da su ti izbori završili neriješeno, jer je HDZ osvojio županije, ali je praktički nestao u velikim gradovima. No, kako su u međuvremenu u simbolički važnom Vukovaru uspjeli srušiti gradonačelnika kojeg je podržavao SDP, malo tko će u HDZ-u i na desnici staviti upitnik pod tezu o pobjedi na svim izborima od poraza 2011. godine naovamo.
Kolindinom pobjedom taj zamah bi se zadržao, a u javnosti bi se sve manje sumnjalo u neminovnost povratka HDZ-a na vlast, što bi, vjerojatno, značio i manji izlazak birača ljevice na parlamentarne izbore, jer birače malo što motivira kao neizvjesna politička utrka.
Prvi ili drugi krug
Problem u ovom scenariju je, međutim, Ivo Josipović. Predsjednik Republike je cijeli svoj mandat najpopularniji političar u zemlji. Iako potpora Karamarkovoj kandidatkinji raste, a medijska topnička priprema, čekajući da Grabar Kitarović doista konačno krene u političku bitku, puni stranice ružičastim romansiranim biografijama i malim životnim mudrostima iz njenog arsenala, Josipovićeva anketna prednost još je ogromna. Tolika da je u ovom trenutku ipak legitimno samo jedno pitanje: prvi ili drugi krug.
Naravno, odnosi se mogu u pola godine i okrenuti na glavu, u utrku može ući i netko tko je trenutno u trećem ili petom planu, ili netko o kome se dosad uopće nije ni govorilo. Ako netko sumnja u to da itko može postati predsjednikom ili predsjednicom Republike osim Ive ili Kolinde, valjalo bi mu razmisliti o brojci od 1,8.
Toliki je, naime, bio postotak potpore Stipe Mesića u prvoj anketi, tek nekoliko mjeseci pred predsjedničke izbore 2000. godine. Mesić je nakon toga s lakoćom stolovao na Pantovčaku – deset godina. Kako stvari trenutno stoje, međutim, lako bi moglo ispasti da je glavno – i posljednje! – oružje Zorana Milanovića za zaustavljanje Tomislava Karamarka baš – Ivo Josipović. Ironija politike je u tome da je dobar dio mandata premijera Milanovića obilježen neslaganjima i ne baš viškom simpatije između njega i predsjednika Republike. U ovom trenutku, međutim, brak iz interesa je obojici apsolutno nužan. A kako je i desnici jasno da je taj brak neminovan i da im ta veza može početi zatvarati već odškrinuta vrata povratka na vlast u zemlji, za očekivati je da će kampanja za predsjedničke izbore u narednih nekoliko mjeseci biti najbrutalnija od dosad viđenih u utrkama za Pantovčak. Amaterski denuncijantski »uradak« o »Akcijskom planu Barbika« tek je početak i naznaka prljavštine koja bi mogla uslijediti.
