Foto N. REBERŠAK
Društvena perspektiva nakon stotinjak dana predsjednikovanja Kolinde Grabar Kitarović ipak se nije promijenila na bolje. Ustvari, kanonada nezadovoljstva koja je iz raznih izvora i zbog različitih pobuda opravdano sasuta nakon sto dana vladavine esdepeovske Kukuriku koalicije, može se primijeniti i u valoriziranju dosadašnjeg učinka gospođe Grabar Kitarović.
U prvom redu to se može odnositi na stečeni dojam o tome da je prva hrvatska predsjednica u sve većem raskoraku sto i nešto dana kasnije.
Sve uočljivija dihotomija između obećanog i ostvarenog – inače vrlo imanentna diskursu političkih elita u nas – neminovno budi osjećaj još jednog razočaranja u dominantne strukture upravljanja s državnim aparatom, tako da se u ovom času ne vide suštinske razlike u postignućima dviju glavnih političkih poluga vlasti, barem ne na početku njihovih mandata. Uglavnom, upravljačko-zakonodavnu jalovost Kukurikavaca, nadopunila je korektivna nedjelotvornost Pantovčaka. Naime, izuzev detekcije poznatog stanja u Republici i čarki s premijerom, korektivna razina malo je toga konstruktivnog predlagala izvršnoj vlasti, koju izgleda usrećuje isključivo vlastita samodopadnost i samozapošljavanje provjerenog partijskog kadra.
Vraćanje u prošlost ne samo da nije moglo pridonijeti očekivanom zbližavanju konfliktnih društvenih polova i eventualnom stvaranju nekakvog kompromisa glede povijesti, kao preduvjeta svakom prosperitetu – što je bila glavna premisa u određivanju smjera, možda i ishoda, izborne kampanje gospođe Grabar Kitarović – nego je među njima učvrstilo poznate polarizacije. Dapače, unesene su i neke dodatne podjele. Ova jačajuća bipolarnost društvenog i političkog pokušaja (su)života u Hrvatskoj, manifestira se gotovo svakodnevno, s time da se u toj morbidnoj repetitivnosti razdora nacionalnog tkiva sve teže može normalno funkcionirati, živjeti.
Nepotrebno rasipanje novca
No, podbačaj popravnih ovlasti predsjedničkog matrijarhata najbolje se može ilustrirati s postizanjem kompromisnog rješenja u vidu organizacije čak dviju paradnih proslava vojno-redarstvene akcije Oluja. Zasigurno, gospođa Grabar Kitarović svojim je političkim utjecajem i ustavnim ovlastima mogla i trebala ili posve zaustaviti ili prolongirati za neka bolja vremena ovaj paradni i skupi militantni kič u Zagrebu. Na koncu, ona je to i najavljivala, ali je razvidno zbog dnevno-političkog igrokaza promijenila stajalište i tako pokazala svoju državničku nedosljednost, a vjerojatno i tešku ovisnost o strukturama koje su je dovele na visoku dužnost. Jasno, gospođa predsjednica je kardinalno pogriješila, jer parada neće poslužiti isključivo slavljeničkom pokazivanju vojnog arsenala, već prvenstveno zadovoljenju poznatih egocentričnih potreba hrvatskog premijera, Zorana Milanovića, koji je iz ovog političkog duela izašao kao pobjednik, a nije trebao.
Pri tome sa žaljenjem treba također primijetiti činjenicu da sada nema nekog anketnog istraživanja koje će dočarati koliko svijeta uopće podržava najavljeno reakcionarno stupanje vojske i kotrljanje teškog naoružanja zagrebačkim ulicama, i to usred vrućeg ljeta. Tek se može predmnijevati o tome da se jedno građansko društvo Europske unije po pitanju mimohoda sigurno neće ratoborno podijeliti na dva monolita, kako sugerira predsjednica, već će prije biti razborito, u zajedničkom stavu o tome da je vojska u gradu danas nepotrebno rasipanje skromnih državnih resursa. No, partitokraciju to ne zanima.
Tamna sjena
S druge strane, hrvatska predsjednica ostaje vjerna ideološko-svjetonazorskim načelima svoje bivše partije, pa se na društveno-političkom horizontu nadvila još tamnija sjena prošlosti nego što su građani naviknuli. Naime, u suvremenom javnom prostoru sve se češće aktualiziraju i problematiziraju zamorni prijepori iz daleke 1945. kao i sve ono što je ta godina determinirala na ovim prostorima. U takvom povijesnom diskursu nema puno prostora za konstruktivan i odmjeren pogled u 2015. godinu, to jest u budućnost nacije, što u nedostatku ekonomske i razvojne dijalektike odgovara svima; i uredu predsjednika i premijera, ali i oporbenog čelnika.
Prepreke u odvijanju društvene kolotečine nisu dakle više samo ekonomske (vanjski dug, nezaposlenost, BDP…) ili legislativne (česte zakonske izmjene, rušenje zakona, pravna nesigurnost…) za što je odgovorna nedjelotvorna koalicijska vlast lijevog centra, nego bivaju tako banalnog karaktera da je to zapanjujuće. U tom smislu treba izdvojiti to da već organizacija najobičnijeg dječjeg izleta u prirodu može posijati novo sjeme razdora i upaliti stari fitilj mržnje. Tako je namjera Osnovne škole Čavle da i ove godine povede đake u zeleni i brežuljkasti predio vlastite i neovisne domovine, postala skandalozna i ekscesna.
Izvršena militantno-partijska verbalna prisila na organizatora da otkaže izlet u Kumrovec – inače na koji je trebalo krenuti svega četvero učenika, što više govori o rasprostranjenoj indignaciji među roditeljima prema jednom etno selu, a manje o njihovoj ekonomskoj (ne)moći – dosad je najilustrativniji primjer razmjera kolabiranja pojedinih temeljnih društvenih vrednota koje su građani ove zemlje dogovorili i prihvatili prije četvrt stoljeća, to jest izrazili u Ustavu.
Paradigma krivnje
Tamo nacionalno osviješteni hrvatski naraštaji nemaju što više tražiti, premda su narodnom voljom legitimirane političke garniture početkom devedesetih bili složne oko toga da su izvorišne osnove hrvatskog društvenog ugovora, između ostalog, u odlukama ZAVNOH-a, ali i unatoč činjenici da je Kumrovec danas zapravo lijepi muzej na otvorenom posvećen seljačkoj povijesti Hrvata. Selo dakle nije infektivno mjesto na kojem se dijete 23. svibnja može trajno inficirati virusom titoizma i komunizma, pa da jednom, sačuvaj Bože, postane – omladinac.
Ovdje se u osnovi, dakako, radi o derivaciji poznatog antagonizma prema jednoj od ustavnih preambula, antifašizmu. S tim problemom ova se zemlja susreće već desetljećima, ali novi zamah dobiva u patogenoj relativizaciji i neznanstvenoj reviziji pojedinih povijesnih okolnosti. Pod velikodušnim pokroviteljstvom Pantovčaka, ovi se procesi iz političkog undergrounda probijaju u mainstream, ne bi li se uhodanim putovima desnocentristička elita lakše dokopala protestnih glasovao ozlojeđene i depresivne zajednice, time vlasti i povlastica. To neminovno produbljuje društvenu patologiju u kojoj sada ispaštaju – djeca. To je užasavajuće!
Sve u svemu, nedolazak Osnovne škole Čavle u boljševizmom i totalitarizmom, a poglavito srboslavijom zatrovano etno selo Kumrovec – koje bi stoga bilo najbolje natkriti debelim betonskim pokrovom, pa da se zatru svi ostaci kompromitirajuće hrvatske povijesti od 1941. do 1991. godine – naznačuje gdje vodi ovakvo, od naroda izabrano državništvo. Prema svemu sudeći, to je smjer derogacije pojedinih temeljnih vrednota društvenog ugovora, ali i europskih poslijeratnih načela.
Ova opasna procedura stoga nameće ustavno-pravno pitanje: je li, dakle, Kolinda Grabar Kitarović nakon samo stotinjak dana predsjednikovanja pridonijela raspirivanju postojeće krize hrvatskog identiteta i pripadanja, to jest boluje li hrvatski Ustav? Odgovor može dati i Vladimir Šeks!
