Nakon tragedije u Novoj Gradiški, u kojoj je dvoipolgodišnja djevojčica stradala od roditeljske ruke, pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević kritizirala je sustav i njegove manjkavosti zbog kojih djeca u Hrvatskoj i danas trpe nasilje i nemaju odgovarajuću zaštitu i skrb. S njom smo razgovarali o tom slučaju i drugim problemima u zaštiti djece od nasilja.

Slučaj iz Nove Gradiške još jednom je pokazao sve slabosti našeg sustava u zaštiti djece. Ovih dana s više se adresa, pa i vaše, čulo da su nam zakoni i protokoli zapravo dobri, ali u prijavljivanju nasilja nad djecom zakazuje ljudski faktor. Zašto kod nas ljudi okreću glavu kad vide znakove nasilja? Kako ih ohrabriti da prijave nadležnima sumnju da neko dijete trpi zlostavljanje?

– Tragedija poput ove doista pobuđuje golemo nezadovoljstvo, ogorčenje i zabrinutost. To je još jedno zastrašujuće upozorenje na to da djeca u obiteljima mogu biti izložena najtežim oblicima zlostavljanja i zanemarivanja. Dugotrajna krizna situacija, poput epidemije COVID-19, dodatno je povećala sve ove rizike za djecu koja trpe nasilje iza zatvorenih vrata. Zato je važno ne okretati glavu od naznaka da se s djetetom loše postupa. Takva prijava nekom djetetu doslovno može spasiti život. Iznimno je važno trajno raditi na senzibiliziranju cijeloga društva da bude osjetljivo na takve znakove, kontinuirano provoditi edukativne kampanje i preventivne aktivnosti i za odrasle i za djecu.

(Ne)sigurno okruženje

Iako je točno da postoji zakonski okvir za postupanje u zaštiti djece od nasilja, to nije dovoljno ako nema odgovarajuće suradnje među sustavima koji trebaju usklađeno, koordinirano postupati kako bi se raspoloživi mehanizmi zaštite doista primijenili u praksi. Također je nužno osigurati uvjete za njihovu provedbu – dovoljan broj dobro educiranih stručnjaka za rad s djecom, široko dostupna savjetovališta za djecu i obitelj, centre za pružanje podrške žrtvama kaznenih djela i druge usluge podrške.

Rekli ste da smo kao društvo vrlo tolerantni prema nedozvoljenom ponašanju roditelja i dajemo vrlo velike šanse roditeljima, a na uštrb djeteta. Kakve su vaše preporuke u tom pogledu?

– Djetetovo primarno okruženje je biološka obitelj, jer roditelji su prirodni zaštitnici djeteta i oni svome djetetu osiguravaju sigurno okruženje za odrastanje. Nažalost, postoje i situacije u kojima se roditelji ponašaju na način koji nužno zahtijeva da društvo intervenira i zaštiti djecu od njih – izdvajanjem djeteta iz obitelji, oduzimanjem prava roditeljima da žive s djetetom, pa i lišenjem roditeljskog prava. U nekim takvim situacijama i društvo, pa i stručnjaci imaju previsoku toleranciju na loše ponašanje roditelja prema djeci. Događa se da roditeljima predugo dajemo šansu da postanu bolji roditelji, ali time ujedno djetetu oduzimamo šansu za normalan i zdrav život. Previše vodimo računa o pravu roditelja na djecu, ne misleći dovoljno na prava djece na miran život bez nasilja. Postavlja se pitanje gdje je granica roditeljskih prava. Smatram da uvijek treba ponajprije štititi dobrobit djeteta i biti hrabriji u stručnim procjenama i donošenju odluka kojima štitimo dijete – pa i od vlastitih roditelja.

Kao odgovorni za neprijavljivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece prozvani su prosvjetni radnici, odgajatelji, liječnici, susjedi… Koliko često vaš ured primi prijave od nekog učitelja, liječnika, susjeda, člana obitelji? Trebaju li javni službenici koji ne prijave nasilje biti sankcionirani?

– Zapravo bih rekla da svi trebamo biti odgovorni za zaštitu djece – cijela zajednica mora funkcionirati kao zaštitna mreža za dijete, pogotovo danas u vrijeme pandemije! Svi sustavi s kojima dijete dolazi u doticaj – zdravstvo, obrazovanje, socijalna skrb, pravosuđe i drugi – trebaju na prvom mjestu štititi najbolji interes djeteta. Posebno su važne institucije koje obuhvaćaju široki krug djece: domovi zdravlja, dječji vrtići i škole. To su mjesta na kojima stručnjaci mogu uočiti znakove koji bi ukazivali na zanemarivanje ili zlostavljanje te na vrijeme intervenirati, obavijestiti socijalne službe i zaštititi dijete. Ta mjesta ujedno moraju biti temelj prevencije zlostavljanja i zanemarivanja djece, mjesto na kojem će pomoć i podršku dobiti i djeca, ali i roditelji.
Svake godine dobivamo prijave i od institucija, i od susjeda, članova djetetove šire obitelji, te od anonimnih osoba, (npr. prošle godine ih je bilo 20-ak, a prethodne 40-ak) koje onda prosljeđujemo centrima za socijalnu skrb i policiji, ovisno o sadržaju. Tragični događaji obično potaknu više prijava pa je tako i ovih dana. No, mi ipak dobivamo relativno mali broj prijava jer ljudi većinom znaju da takve slučajeve treba prijaviti policiji. Statistički podaci policije, nažalost, doista ukazuju na rast prijava obiteljskog nasilja. To je dijelom vjerojatno i rezultat javne kampanje koju je MUP provodio u suradnji s udrugama prošle godine, što ujedno potvrđuje važnost kontinuiranog provođenja takvih kampanja.

Ništa bez suradnje

Javni službenici dužni su prijaviti kada uoče da je dijete izloženo nasilju u obitelji. Nažalost, neki liječnici ili odgojno-obrazovni radnici obraćaju nam se s anonimnim prijavama, strahujući da bi ih takve prijave mogle ugroziti, pogotovo ako žive i rade u manjim sredinama. Naglašavam da sve prijave, pa i anonimne, treba uvijek ozbiljno razmotriti. Neke prijave pokažu se nakon službene provjere neutemeljenima, ali neke su dovele do ozbiljnih intervencija u obitelji i stvarno pridonijele zaštiti djece. Zato još jednom apeliram na sve koji doznaju ili sumnjaju da je neko dijete zlostavljano ili zanemareno, da to prijave.

U vašem izvješću za 2020. upozoravate na vrlo lošu suradnju unutar sustava – primjerice odbijanje liječnika da socijalnom radniku daju tražene podatke vezane uz nasilnika koji živi s djetetom. Tko je odgovaran za ovakve propuste, zašto se nesuradnja javnih službi koja ugrožava sigurnost djeteta ne sankcionira?

– Slučaj koji spominjete istaknuli smo kao negativni primjer u kojem se prednost daje zaštiti privatnosti pacijenta umjesto zaštiti najboljeg interesa djeteta, koja bi uvijek morala biti prioritet. Mi uporno u svojim preporukama pozivamo na suradnju među resorima, na koordinaciju i zajedničko djelovanje radi zaštite djece od nasilja i zanemarivanja u obitelji.
Podsjetit ću da je na početku prošle godine šest ministarstava donijelo sporazum o međuresornoj suradnji i koordinaciji u području sprečavanja nasilja i drugih ugrožavajućih ponašanja na lokalnoj razini. Njime je bilo predviđeno uspostavljanje gradskih ili općinskih timova za prevenciju i borbu protiv nasilja koji trebaju održavati redovite koordinacijske sastanke najmanje jednom mjesečno. Sporazum su potpisali MUP, tadašnje Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo hrvatskih branitelja, a u timovima su trebali biti načelnici policijskih postaja, ravnatelji odgojno-obrazovnih ustanova i centara za socijalnu skrb, predstavnici domova zdravlja, probacijskih ureda i drugi. Ne znamo je li takav način rada zaživio, ali mislim da je jako važno pronalaziti različite načine kojima će se poticati međuresorna povezanost – možda i kroz zajedničke edukacije i osposobljavanje za multidisciplinarnu i transdisciplinarnu suradnju.

Obiteljsko sudovanje

Komentirajući slučaj iz Nove Gradiške, krivnju ste pripisali i sustavu pravosuđa kojem, kako navodite, nedostaje hrabrost, znanje i stručnost za donošenje odluka? Možete li to pojasniti?

– U konačnici sve odluke vezane uz zaštitu djece donosi sud, osim onih žurnih koje je privremeno ovlašten donijeti centar za socijalnu skrb te odluka o posvojenju. Sud odlučuje o izdvajanju djeteta iz obitelji i lišenju roditeljske skrbi, odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, kako će održavati kontakte s drugim roditeljem, rješava sukobe između roditelja, odlučuje o mnogim važnim pitanjima u životu djeteta. U postupcima u kojima se izravno ili neizravno odlučuje o pravima djeteta sud mora ponajprije štititi najbolji interes djeteta, a on pritom nije vezan samo prijedlogom i stručnim mišljenjem centra za socijalnu skrb, već ima ovlast utvrđivati i druge činjenice, a odluku donosi samostalno i neovisno.

Već dulje vrijeme ukazujemo na nužnost reforme u području obiteljskog sudovanja, i to u svim postupcima u kojima se donose odluke koje se tiču djece. Naime, sudski postupci najčešće traju predugo, dijete čeka odluku i po nekoliko godina, te na neki način trpi i institucionalno zlostavljanje zbog višekratnog neodgovarajućeg ispitivanja, ali i izostanka pravovremenih i učinkovitih odluka. Osim toga, sudske odluke često nisu precizne, što stvara nejasnoće i otežava njihovu primjenu, a to se sve lomi na leđima djeteta.
Smatram da bi mogućnosti stvarne zaštite djece bile veće kad bismo imali obiteljske sudove sa specijaliziranim, motiviranim, posebno educiranim sucima, koji bi na raspolaganju imali i timove stručnjaka, dobro upućenih u ostvarivanje načela najboljeg interesa djeteta. Ovi sudovi trebali bi biti nadležni i za slučajeve obiteljskog nasilja, ali i za sankcioniranje svih delikata na štetu djeteta koji su povezani s obiteljskim odnosima. Ministar pravosuđa prihvatio je našu inicijativu te je u tijeku analiza moguće reforme pravosuđa u cilju osnivanja specijaliziranih obiteljskih sudova.

Previše slabosti

Od strane izvršne vlasti najavljuju se različiti potezi, sankcije, akcijski planovi… Što bi po vašem mišljenju bilo ključno poduzeti da se više ne ponove slučajevi poput ovog, ili Slavonskog Broda, Pule, Paga, u kojima djeca postaju žrtve zbog pogreške sustava?

– Osim već spomenute međuresorne suradnje i zajedničkog djelovanja, svakako je nužno poslušati glas stručnjaka, kao i strukovnih udruženja, koji već dugo upozoravaju da je u sustavu socijalne skrbi neophodno dodatno zapošljavanje stručnih djelatnika, rasterećenje od brojnih administrativnih poslova, dodatne edukacije djelatnika te bolji uvjeti rada, možda i razmatranje drukčije organizacije rada kako bi bili dostupniji i djelotvorniji u radu. Možda je potrebno organizirati posebne odjele u centrima za socijalnu skrb koji će se baviti isključivo zaštitom prava djece.

Upozoravate i na nedovoljnu zaštićenost djece od seksualnog nasilja, gdje su očigledne proceduralne manjkavosti u sustavu, ali i loši propisi?

– Stalno upozoravamo na to – i na slabosti u propisima, i na teškoće u njihovoj primjeni, ali pomaci su spori. Svaki sustav zasebno se suočava s ovim problemima i nema jasne vizije i strategije kako ih riješiti jedinstveno na razini države. Kao jedno od rješenja, o čemu smo uputili inicijativu Vladi, predlažemo donošenje posebnog zakona o zaštiti djece od seksualnog nasilja.
Uz normativne reforme važnim smatramo i stvaranje organiziranog sustava potpore i pomoći djetetu – žrtvi nasilja, u kojem će se imenovati nacionalni koordinator za prava djece žrtava, uspostaviti operativne mobilne timove te interdisciplinarni centar za djecu žrtve i svjedoke (po skandinavskom modelu Barnahusa) u kojem bi dijete na jednom mjestu moglo biti saslušano, pregledano od liječnika (forenzičara), gdje bi se temeljito procijenile njegove individualne potrebe, izradilo se individualni plan zaštite njegove sigurnosti i pružile mu se sve potrebne terapijske usluge. Smatramo da je takav model nužno osigurati i u Hrvatskoj.