Krvavo sam se naradio i novi angažman u izvršnoj vlasti nije mi potreban. U Milanovićevom timu imamo barem dva ili tri čovjeka sposobna za funkciju minis tra financija, zborio je šef izbornog stožera SDP-a Slavko Linić 2007. godine sugerirajući da se s 58 godina osjeća prestarim ući u Vladu ako dobiju izbore.  

Bez ovaca i novaca

Teško je, gotovo suludo, naime povjerovati da bi iskusni financijer poput Slavka Linića držao torbu s 830 tisuća maraka u frižideru, kao što stoji u anonimnoj kaznenoj prijavi za ratno profiterstvo. Uostalom, da je imao namjeru ukrasti taj novac, svima je jasno, ne bi ostavljao njegov trag na računima već ga nosio sa sobom, kao mnogi koji su tada punih kufera stizali u Sloveniju ne bi li, pogođeni embargom, nabavili oružje, te u pravilu tamo ostavili i ovce i novce. Javnosti nije nepoznata niti gotovo filmska epizoda kako su na kraju Slavko Linić i Franjo Butorac uspjeli pobjeći iz Ljubljane od Janšinih jurišnika, jer se u to vrijeme i za manje stvari gubila glava.

   Tako bi Slavku Liniću jednim jedinim reternom na traljavi HDZ-ov servis moglo poći za rukom ono što cjelokupnoj oporbi nije uspijevalo svih ovih godina: zaljuljati Vladu i protresti je pogubnije i od samog Ive Sanadera, koji je ugled stranke duboko srozao. Za to će biti dovoljno javnosti predočiti pismeni dokaz da je spomenuti novac završio tamo gdje je i trebao, u gradskoj blagajni, a je li potom utrošen za popločenje Korza ili financiranje Kazališta, sasvim je irelevantna stvar kada je kriminal u pitanju. 

   Linić bi se tako, unatoč životnoj dobi, vratio u političku džunglu u kojoj se po vlastitom priznanju ponašao kao zvijer:

   – Prema divljacima i nekulturnim ljudima treba se ponašati na isti način. Kulturan se s divljacima ne može biti, režao je na HDZ-ovce ne jednom iz saborskih klupa koji su ga provocirali imenom »Slavko Stečajko«.

Suludi blitzkrieg

Tko je to u HDZ-u potcijenio Linića i procijenio da se radi o najslabijoj točki Zorana Milanovića i opozicije u izbornoj godini, teško je i nagađati. Krenuti u »blitzkrieg« protiv jednog čovjeka, a završiti istog trena na štitu može samo značiti da je već sada za naredbodavce izgubljen i rat, ne samo bitka. Koliko god to paradoksalno zvučalo, HDZ je nevješto prozivajući Slavka Linića za ratno profiterstvo devedesetih od njega u javnosti stvorio sliku heroja a ne zločinca. Jer, koji je to HDZ-ov kadar na lokalnim razinama tih vunenih godina proračunskim novcem financirao obranu Hrvatske i ustrojavao regularnu vojsku, a da nije opljačkao vlastiti narod, koji je to šef kriznog štaba pregovorima sačuvao grad od napada JNA, a istodobno zaštitio građane srpske nacionalnosti od progona iz stanova i pljačke, tko je to u Hrvatskoj bez žrtava došao u posjed tolike količine oružja, kao Slavko Linić nakon gromom ili nečim drugim izazvanim ekspolozijama u grobničkim skladištima?

Vojnik partije

Za sebe je uvijek tvrdio da je najprije privrednik, a tek onda političar, a šezdesete su godine kada se oni povlače iz prvih redova u mirnije, savjetničke vode. No Slavko Linić uvijek je bio vojnik partije, pa je i 2000. gradonačelničku fotelju nerado zamijenio onom potpredsjednika Račanove Vlade. Koliko god puta najavljivao svoje povlačenje i prepuštanje mjesta mlađima, uvijek je ostao u prvim borbenim redovima SDP-a i danas je svojevrsni politički gromobran Zorana Milanovića. Nakon što mu je HDZ svojim nepromišljenim kalkulacijama ubrizgao eliksir mladosti, i to u izbornoj godini, nema sumnje da će se Slavko Linić vratiti na svoj omiljeni teren, u hrvatsku političku džunglu.

   I da će ovog puta poput Tarzana svojim sve glasnijim krikom zbijati redove onih koji će stampedom krenuti rušiti HDZ-ovu vlast. A zna se tko je gospodar džungle.