Jadranka Kosor imala je više šansi. Na izborima 4. prosinca, predsjednica HDZ-a, stranke koja je skoro pune dvije godine mogla biti potpuno sigurna da silazi u opoziciju, bila je možda i bliže trijumfalnom završetku večeri od euroskeptičnog dijela Hrvatske pred nedjeljni referendum. To prilično jasno pokazuju brojke – dok je HDZ pred izbore po anketama zaostajao nešto manje od 20 posto za Kukuriku koalicijom (ukupan omjer na biralištima se zaustavio na cca 42:24 posto), protivnici ulaska u EU stoje još lošije – po posljednjoj anketi ih je 33 posto, nasuprot 56 posto onih koji će na referendumu zakoružiti »za«. 

    Dakle, stvar je prilično jasna, koliko god su prognoze uvijek nezahvalna stvar, jer ako ih ne daješ, elegantno zaobilaziš tanki led nepredvidivosti, hrvatski građani  će dati zeleno svjetlo ulasku svoje zemlje u Uniju europskih država. Prateći po svim mogućim medijima (od novina i radija do Facebooka i Twittera) javnu raspravu koja se, tipično hrvatsko-kampanjski, frenetično vodi o referendumu i Uniji posljednjih dana, čovjek bi mogao steći drugačiji dojam – da je pozamašan broj Hrvata raznih političkih orijentacija ogorčen i da je rezultat vrlo upitan. 

    Iako je taj dojam pogrešan, činjenica da trećina birača ipak namjerava jednom tako jasno za Hrvatsku korisnom projektu dati odbijenicu, rezultat je prije svega grijehova domaće politike.    

   Gotovine napretek

    Cijelo prošlo desetljeće, naime, ovdašnji političari raznih boja za svaku božju stvar za koju su procijenili da nije po volji dijelu njihovih birača slijegali ramenima i upirali zamišljeni pogled na sjeverozapad, negdje prema Bruxellesu. U tome je jasno prednjačio uglavnom vladajući HDZ, ponekad se činilo kao da cijela euroadministracija nema drugog posla nego da tlači Hrvate da se odriču svojih suverenih, od stoljeća sedmog stečenih prava. Kad se čovjek, ovako, s odmakom od nekoliko godina sjeti cijele priče oko ZERP-a (Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas, za one sa slabijom memorijom), koja je koštala ovu zemlju cijelu godinu zastoja u pregovorima, čini mu se kao da je, zapravo, riječ o lošoj šali. A radilo se tek o promidžbenom adutu HDZ-a od kojeg Ivo Sanader nije htio tek tako odustati, iako, primjerice, Hrvatska nije imala niti tehničke uvjete (brodove) za nadzor zamišljenog pojasa, koji bi ionako, u suštini prestao postojati našim ulaskom u Uniju (ZERP, zapravo, postoji i sad, ali ne vrijedi za zemlje EU, tako da se u njemu, primjerice, u krivolovu mogu naći podli ribarski predatori iz Sjeverne Koreje ili Vijetnama. Mogli. Teoretski. Jer, znate, brodovi za nadzor…). Naravno, krivac zašto Hrvat neometano ne može loviti hrvatsku ribu u hrvatskom moru bila je – EU. Da ne govorimo o histeriji oko odbjeglog generala Gotovine. Da ste za svaku rečenicu »Ili Gotovina ili EU« dobili deset kuna, danas bi vam se živo fućkalo za sutra – imali bi na banci toliku ušteđevinu da trice oko ulaska neke Hrvatske u neku Europsku Uniju i nedjeljnog referenduma ne bi previše zamarale. Gotovine bi, doslovno, imali napretek. 

    Završni grijeh politike je isforsirano kratka referendumska kampanja, koja je skraćena do maksimuma, kako bi se čim prije moglo krenuti u proces ratifikacije ugovora EU i Hrvatske po europskim zemljama. Uz žurbu, nije pomogla ni činjenica da se državnim novcem financira isključivo zagovaranje jednog od dva ponuđena odgovora, kao ni sad već pomalo panična pretjerivanja poput onog Vesne Pusić da neće biti mirovina ako ne prođe »za« na referendumu (naravno da bi ih bilo, ali je vrlo jasno da bi vrlo skoro morale biti – niže). Sva ta propaganda, koja se narodu nameće s visoka, stvara gadan dojam o tome da je, zapravo, izlazak na referendum, umjesto praznika demokracije, za našu političku vrhušku zapravo neopisiva i nepotrebna gnjavaža. A to onda rađa prilično opravdan revolt – jer ako me uporno prepariraš za samo jedan odgovor – zašto me se uopće onda išta i pita?    

   Informiranost?!

    Politika je, ali ne sama, već u koprodukciji s domaćim medijima, kriva i za činjenicu da prosječan hrvatski birač nema baš najbistriju sliku o tome što je EU, a što sad koriste mnogi… hm, recimo, likovi, koji na europskoj zastavi šaraju vampirske zube i četničku bradu. Pregovori Hrvatske i EU su trajali šest godina. I šest godina je uporno, svakog dana, propuštana prilika da se građanima objašnjava o čemu se tu, zapravo, radi. Propuštali su je političari, jer im se s tim nije dalo previše zamarati (i jer su ankete stajale dobro), a propuštali su je, zdušno, i domaći mediji, čije su urednike godinama lovili napadi zijevanja na teme o pregovorima s EU, osim kad se radilo o bizarnim detaljima. Da se, recimo, glavni pregovarač, ili netko od njegove ekipe skinuo gol (makar do pasa) i popeo na stol u Bruxellskom kafiću pjevajući »Vilu Velebita«, ne bojte se, imao bi sve naslovnice. Izborena prijelazna razdoblja u poglavljima pregovora, primjerice, nisu prolazila ni blizu tako dobro. Zbog svega se stvorio dojam da su pregovori nešto supertajno, što i Zagreb i Bruxelles pažljivo kriju od očiju javnosti, pa je objava cjelokupne dokumentacije ispregovaranog materijala nekoliko dana u domaćem medijskom eteru živjela kao super senzacija, iako su sve bitnije stvari već dotad zapravo bile odavno poznate.      

Guske iz magle

Zato sada, u zadnjim satima cijelog procesa, imamo pravu poplavu javnih tribina, emisija i publikacija o EU, kao da se cijela nacija kampanjaca uprla da u zadnji tren, noć pred najteži ispit na godini, apsorbira skripte i iskamči makar dvojku. 

    Neke organizirane, suvisle i jake euroskeptične snage pritom nema. I uopće je ne može ni biti. Jer, Hrvatska nije ni Velika Britanija, ni Švicarska, ni Norveška. Hrvatska je poludržava, s labavim institucijama i još labavijom ekonomijom. Kakva bi bila bez desetljeća prilagođavanja EU, ružno je i pokušati zamisliti. Dovoljno je, možda, sjetiti se 1999. godine i govora Franje Tuđmana u kojem je prijetio ratom Ujedinjenim narodima zbog sela na razmeđi Hrvatske i BiH. 

    Bizarnostima euroskepticizma na hrvatski način se čovjek može samo čuditi. I pomalo veseliti. Jer, zar nije urnebesno kad se u istom rovu nađu ultradesničari (suverenisti) i ultraljevičari (socijalisti), pa mlate po EU. A ako Hrvatska ne sutra ne kaže povijesno »da«, naći će se u istoj balkanskoj košari sa Srbijom, te ostati u domaćoj varijanti korporacijskog kapitalizma, za koje je onaj europski skoro pa lijevi terorizam. 

    No, dosta je šale. Vrijeme je da guske, nakon skoro stotinu godina sumnjivih odluka, konačno iziđu iz magle. 

    Britanski nogometni komentatori imaju izraz za ovakve situacije. Kad se, naime, izvodi jedanaesterac u nekoj generacijski ključnoj utakmici, poput onih u završnicama Mundijala, za igrača koji ga izvodi kažu kako je to vjerojatno najvažniji udarac po lopti koji će napraviti u životu. Dakle, dosta zezanja. 

    Ono što vas čeka nakon uzimanja kemijske olovke u ruku je vjerojatno najvažnije »za« koje ćete zaokružiti u životu.