Samo je nekolicina ljudi preživjela Ovčaru. Među njima i jedan branitelj iz bjelovarskog kraja, Albanac koji se s Kosova kao dijete doselio u Hrvatsku. Rat ga je zadesio u najgorim okolnostima, kao ročnog vojnika JNA. Dezertirao je u Vukovaru i postao hrvatski policajac. Branio je grad do kraja, utočište pronašao u vukovarskoj bolnici. Dolaskom agresora počinje i njegov pakao.

– To je stvarno bilo pakao. Tukli su ljude, trgali im ruke, noge. Ja sam imao 19 godina kad sam bio ispred tog hangara, prisjeća se u razgovoru za HRT Hajdar Dodaj, branitelj Vukovara.

Poslali ga u JNA

Bolna sjećanja naviru svaki put kad dođe na Ovčaru. Hajdar Dodaj i ove se godine došao pokloniti vukovarskim žrtvama s Udrugom Albanaca, branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu.

– Jedini krivac za zločin na Ovčari i za sva događanja JNA. Ne mogu biti četnici, paravojne formacije, Arkanovci, Šešeljevci kad su bili svi pod komandom JNA, kaže Hajdar Dodaj.

Hajdarova traumatična priča počinje u ožujku 91., kada je iz Bjelovara poslan na služenje vojnog roka u JNA u Srbiju, u Petrovac na Mlavi. Nakon zakletve dezertira iz vojske, no u Zemunu je uhvaćen i vraćen u vojarnu. Dobiva 60 dana vojničkog pritvora i produljen mu je vojni rok. Šalju ga u Vukovar.

– Nismo mi znali da idemo za Vukovar, nego su nas poslali u Sremsku Mitrovicu. Tamo su nas postrojili, tamo smo zadužili svu logistiku, vojnu tehniku, od tenkova, transportera, naoružanja i rekli su nam da idemo za Vukovar da uništimo 20 tisuća ustaša, govori Hajdar Dodaj.

Bijeg kroz minsko polje

Tad je odlučio pobjeći iz JNA. S još četvoricom vojnika, predaje se gardi. Do hrvatske strane prolaze kroz minsko polje.

– Sjećam se trenutak – rekli su nam da idemo 21. red kukuruza jer je sve ostalo bilo minirano. Uvijek sam bio tvrdoglav pa sam išao prvi i dečki za mnom i kad nas je garda primijetila, oni su bili toliko sretni, čak je jedan i plakao, mlada vojska, 19 godina smo imali, prisjeća se.

4. rujna 91. postaju hrvatski policajci i brane Vukovar proživljavajući sve strahote do pada grada. U proboju nisu uspjeli i spas su pronašli u vukovarskoj bolnici. Ali nakratko. U bolnicu ulazi JNA. Izvlače ljude, čekaju ih autobusi kojima ih prevoze najprije do vojarne, a zatim na Ovčaru.

– U svaki autobus je ulazio kapetan JNA i čitao spisak ljudi i tako npr. sjećam se da je iz mog autobusa pet ljudi izašlo. Kako bi tko izašao, tako su ga četnici tukli, udarali kundacima. Nama su prijetili – sve ćemo vas poubijati, strijeljati, gdje vam je sad Franjo Tuđman, prisjeća se Hajdar Dodaj.

Četnik mu prijetio

U njegovu autobusu tražili su Albance. Četnik je prijetio da će pobiti sve u autobusu ako se nitko ne javi.

– Ja sam se javio, ja sam Albanac i onda mi je rekao: „Ti si moj kad izađeš van iz autobusa.” Sreća u nesreći, Kuščević Petar je izašao prvi, njega je četnik lupio držalicom u glavu, pao je dolje. Pored autobusa je cijelo vrijeme bio kapetan JNA.

I on je rekao: „Nemojte mene, ja sam vojnik JNA, mene su ustaše zarobili.” I tako su ga digli – što si ti? On je rekao i vojnu poštu i gdje je služio vojsku, na kojem položaju, sve je rekao. I tako je pokazao na mene, Zlatka Zlogleđu i Hrkića Samira i jednostavno smo se svi spasili, govori branitelj Vukovara.

Mukama tu nije bio kraj. Odvoze ih u podrum jedne kuće u Negoslavcima. Proživljavaju teror, svjedoče strahotama.

– Bio je jedan ranjeni Varaždinac, amputirana noga i ruka, povez na očima. Uzeo nož četnik i tukao ga nožem po tom ranjenom oku, onda je još više poludio kad je uspio nož strgati. Njega su isto odvezli i dan danas mu se gubi svaki trag, govori sugovornik HRT-a.

Zarobljenike prisiljavaju na pisana priznanja izmišljenih zločina.

– Koliko smo srpske djece zaklali, koliko smo silovali, koliko smo civila poubijali, gdje smo ih zakopali. I onda ne znaš što bi napisao, pa nismo ubijali nikoga, ni jednog civila, ni jedno dijete nije ubijeno, ističe Hajdar Dodaj.

Novi pakao u Beogradu

Iz Negoslavaca ih prevoze u Beograd, u topčidersku kasarnu. Novi pakao.

– Tu je bilo katastrofa, rebra su mi potrgali s desne strane, svaki dan smo dobivali batine, znači svaki dan, govori.

Pola godine provodi u vojnom istražnom zatvoru. Cijelo to vrijeme, od pada Vukovara, obitelj ne zna ništa, je li živ ili mrtav. U Beogradu ga osuđuju na pet godina zatvora zbog dezerterstva, krađe oružja, pobune i nepoštovanja ustava SFRJ. Nakon dvije godine pomilovan je i pušten na slobodu. Svi prije njega već su bili razmijenjeni.

– Mene su ostavili, ja mislim da niti jedan Vukovarac nije ostao duže od mene. Samo zato što sam Albanac po nacionalnosti i što se zovem Hajdar Dodaj.

Dva je puta svjedočio na Haškom sudu i još dvaput na Sudu za ratne zločine u Beogradu. Sudbina je htjela da sud bude u zgradi nekadašnjega vojno-istražnog zatvora, a zarobljenik postane svjedok. Pravda nije zadovoljena.

– Mislim da 80 posto njih danas živi slobodno i nemaju nikakvu odgovornost. Oni su uzorni građani Republike Srbije, kaže Hajdar Dodaj u razgovoru za HRT.

Hajdar Dodaj ne predaje se gorčini. Onaj tko čini nepravdu nesretniji je od onoga koji je trpi. Zato bi, da treba, opet prvi krenuo u obranu – baš kao što je to učinio 91.

Cijeli prilog pogledajte OVDJE.