Nemojte se zgražati; političke zadjevice, uvrede, tisuće eura i milijuni kuna obećanja koji lete hrvatskim eterom ovih dana najnormalniji su dio demokratskog folklora. Izbori su za manje od mjesec dana i ovo čemu svjedočimo nije ništa manje (ili više) od onog što se događa i u ostalim demokratskim zemljama.

Svi oni koji se nad time snebivaju, pričaju priče o potrebi da politika bude »konstruktivna djelatnost«, ili iznose sulude ideje o tome da bi političari za zakone koji donose trebali odgovarati vlastitom ili stranačkom imovinom, zapravo zaslužuju povratak u školske klupe i uporno ponavljanje lekcija o temeljima demokracije.

Jasno, u demokraciji može postojati i ideja ukidanja iste i uvođenja »efikasnijeg«, »pravednijeg« i općenito »boljeg« sustava, ali onda to treba vrlo jasno tako i prikazati. A to se u Hrvatskoj, bar dosad, još nitko (relevantan) nije usudio.

No, nisu sve stvari koje se zbivaju u ovoj kampanji ipak stvar rutinskog predizbornog procesa. Jedna od njih je uvođenje preferencijalnog glasa, prvi put na parlamentarnim izborima, koji bi mogao temeljito promijeniti nekoliko bitnih stvari u domaćoj politici.

Sa zadnjeg mjesta do zvijezda

Podsjetimo, preferencijalni glas su Hrvatice i Hrvati imali pravo koristiti dva puta dosad, oba na izborima za Europski parlament, 2013. i 2014. godine. Prvi rezultat je bio odmah očit – dobra hrpa preferencijalnih glasova ima mogućnost stvaranja političkih zvijezda kakve niti jedno mjesto na »običnoj« listi nikad neće imati. Uvjerljivo najvećim brojem dobivenih preferencijalnih glasova tako su političke zvijezde dana postali Tonino Picula i Ruža Tomašić i shodno tome im se otvorio medijski i javni prostor kakvog dotad ipak nisu imali, pogotovo Tomašić.

Druga očita stvar koju nosi preferencijalni glas je manji utjecaj vodstva stranaka na konačni izgled predstavničkog tijela o kojem glasaju građani. Sad se i s nekad simbolične posljednje pozicije na listi, ako se pređe prag od 10 posto preferencijalnih glasova od onih koje je dobila lista itekako može ući u Sabor (ili europarlament), pa su šefovi stranaka ipak u barem malo manjoj mjeri neprikosnoveni gospodari političkog života i smrti svojih stranačkih i koalicijskih kolega.

To su sve već poznati efekti preferencijalnog glasa; međutim, već na ovim izborima bi se mogli manifestirati i neki drugi. Naime, preferencijalni glas će poprilično zakomplicirati, a moguće i obeshrabriti predizborno koaliranje. Većina stranaka kao da još nije u potpunosti svjesna te mogućnosti, pa se javno o tome slabo govori. No, uzmimo u obzir fiktivnu koaliciju dvije stranke, nazovimo ih A i B.

One očekuju da će na nekoj izbornoj jedinici, od 14 mjesta, sigurno u Sabor ući šest njihovih kandidata. A je mnogo jača stranka od B, no manjem partneru su ipak dali jedno sigurno, recimo treće mjesto i još simbolično, pretposljednje i posljednje na listi. Da nema preferencijalnog glasa, sve bi bilo jasno: od šest mjesta, pet ide jačoj, jedno slabijoj stranci.

Međutim, ako je stranka B dovoljno lukava, pa na niže mjesto stavi svog najjačeg kandidata, lako je moguće da on/ona prikupi više od deset posto glasova i tako istisne šestog s liste. Pa bi onda omjer mandata bio 4:2. Kako u Hrvatskoj ima deset izbornih jedinica, a stranaka u koalicijama i pet i osam i 13, kako kojoj, jasno je da bi konačni izgled Sabora mogao biti solidno drugačiji od onog kakav su isplanirali stratezi koalicijskih stranaka.

U drugoj izbornoj jedinici će 8. studenog najpopularnija ministrica HNS-a Anka Mrak-Taritaš biti osma na izbornoj listi. Prijeđe li prag od deset posto preferencijalnih glasova, što uopće nije teško zamisliti, mogla bi istisnuti nekog od bolje plasiranih SDP-ovih kandidata.

 U desetoj izbornoj jednici je na posljednjem mjestu HNS-ovac Srđan Gjurković, čovjek koji je u Saboru progurao Zakon o sportu iza kojeg su stajali navijači Hajduka i nije isključeno da i on, bez obzira na »fenjer«, uđe u Sabor na uštrb SDP-a ili nekog drugog koalicijskog partnera.

Nije teško zamisliti ni da bi potencijalna kandidatura Đure Glogoškog na listi HDZ-ove koalicije, s nekog nižeg mjesta, također mogla rezultirati sličnim ishodom…

Uglavnom, buduća koaliranja bit će mnogo, mnogo kompliciranija matematika od ove dosadašnje i za zaključiti je da bi u srednjem roku rezultat mogao biti taj da se teško opet ponove ovako glomazni politički blokovi kakvi će nastupiti na izborima za mjesec dana.

Većina SVIH zastupnika

No, mnogo više od rasprave o regularnim efektima jedne izborne promjene, zabrinjava mogućnost koja se, doduše još prilično stidljivo i više kao prethodno upozorenje SDP-a, nazire u danima nakon izbora. Prilično je očito da niti jedna od listi sama neće osvojiti potrebnu većinu za formiranje Vlade (minimalno 76 mjesta u Saboru). Dakle, ići će se na postizborne koalicijske sporazume. Ali, kome će predsjednica Republike, koja politički uglavnom djeluje kao malo samozatajnija šefica fan kluba HDZ-a, povjeriti mandat?

Ustav je prilično jasan, u članku 98. kaže sljedeće o ovlastima predsjednice: »– povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika«. Ovdje je ključna riječ – svih. Dakle, onaj tko ima tek relativno većinu, a ne može dokazati povjerenje apsolutne većine svih zastupnika ne smije dobiti mogućnost da sastavlja Vladu.

Dokazivanje se dosad rješavalo s potpisima. Budući mandatar bi skupio potpise većine svih zastupnika i otišao predsjedniku države. Uglavnom su to bili rutinski, gotovo ritualni procesi, osim 2007. godine kad su Sanader i Milanović nekoliko dana bjesomučno pregovarali s predstavnicima drugih stranaka kako bi osigurali većinu. Tadašnji predsjednik, Stipe Mesić, je sačekao da mu Sanader donese potpise, pa mu je tek onda dao mandat.

Ono čega se Zoran Milanović boji, a trebao bi i svatko kome je stalo do elementarnih osnova demokracije i ustavnosti u ovoj zemlji, je scenarij po kojem bi Karamarko mogao ostvariti malu relativnu većinu, pa na brzinu, prije nego se stignu prikupiti potpisi, na ime te (neustavne) većine dobiti mandat od Kolinde Grabar-Kitarović. S mandatom u ruci, naime, pregovarački prostor najednom postaje puno širi, a ishod izvjesniji.

No, valja ipak biti pošten; teško je doista povjerovati da bi predsjednica Republike na tako brutalan način pristala prekršiti temeljni pravni akt ove zemlje. To bi bio čin koji bi doista ostao zapamćen po zlu i za naredna desetljeća, da se ne govori o sljedećim predsjedničkim izborima.

U svakom slučaju, koliko god izgledalo burno ovo predizborno razdoblje, valja sačuvati snage za dane i tjedne nakon njih. Mogli bi lako biti još intenzivniji i neizvjesniji.