Ono što nas nosi, ono što nas pokreće, ono što je u velikom smislu čak i razlog našeg postojanja, ljubav je prema konjima i svim sportskim manifestacijama unutar konjičkog sporta. Svakako, iako sami u tom dijelu ne participiramo, ponosni smo i na ulogu konja u terapeutskom smislu.

Mada ima i kod nas, kao uostalom i u mnogim drugim sportovima, pa i samom životu kao takvom, elitističkih prizvuka, mi smo uvijek i samo jedno – zaljubljenici u sport čiji rezultati, a to je k tome i jedinstveni primjer, ovise o suglasju, slaganju dvaju živih bića.

Direktna i dinamična, iznimno angažirana, ponekad i povrijeđena stavom manjeg dijela okoline, pa i onog koji odlučuje o funkcioniranju zajednice, istaknula nam je to Tina Družeta, jedna od najznačajnijih predstavnica konjičkog sporta u Hrvatskoj.

I sama vrsna jahačica, trenerica, ali i prva i jedina sutkinja te steward za preponsko jahanje na području Istarske županije, svim je svojim bićem vezana uz sport koji u Hrvatskoj jako teško dobiva »pravo glasa«.

Kako bi mogla do kraja funkcionirati u sustavu koji je veseli, prije deset godina u Labinu je osnovala klub Accordia, nazvan po konju s kojim je ostvarila svoje prve najbolje rezultate.

Vrlo brzo je baš taj klub postao zamašnjakom snažnog širenja zanimanja za konjički sport u Istarskoj županiji, ali i Rijeci te Cresu, što su sredine iz kojih također dolazi nemali broj osoba mlađih generacija koje karakterizira zanimanje za bavljenje konjičkim sportovima.

Sama Družeta, iako je još daleko od 30. godine života, iza sebe ima više od dva desetljeća totalne povezanosti s konjima i sportom u kojem ta zavodljiva živa bića participiraju.

Konjić umjesto kunelića

– Za sve je »kriv« moj otac. Kao nemalo Labinjana devedesetih, nakon kraha privrede kod nas, morao je »trbuhom za kruhom«. Poput većine, otišao je u Italiju. Vlasnici tvrtke za koju je radio imali su svoju štalu i konje.

S obzirom na to da nije baš svaki vikend dolazio doma, to je slobodno vrijeme kod njih koristio za rad s konjima. Timario ih, hranio, brinuo se o njima. I dogodilo mu se ono s čime ja živim praktično otkad znam za sebe: zaljubio se u konje.

Kardinalna »greška« koju čini za moj 6. rođendan je pitanje koje mi je postavio: želiš li na dar konjića? Ja sam pak čula kako me pita: želiš li kunelića, zečića koje sam kao i većina u toj dobi obožavala, tako da sam mu sva sretna i oduševljena odgovorila – daaa, želim.

Ništa ne sluteći, kupio mi je konja, a kada sam ga, kao iznenađenje, iza otvorenih vrata ugledala – prestravila sam se i briznula u silni plač!

Čekaš kunelića, da dobiješ ne konjića, nego golemog konja koji te gleda onim velikim očima i svako toliko frkne. Ipak, strah je vrlo brzo prošao, sve ostalo je povijest ljubavi koja traje 22 godine, dodala nam je Tina.

Čiji se velik značaj ogleda i u sportsko-pedagoškom radu, odgoju niza – jahačica. Namjerno pišemo samo u ženskom spolu jer u Hrvatskoj je konjički sport skoro u cijelosti – ženski.

Pa je tako s nama bila i jedna od najboljih Tininih učenica – Natasia Faraguna. Čija se pak »zaraza« dogodila u dobi od desetak godina, prije jednog desetljeća. Značajne sportske uspjehe postiže unazad dvije godine, na Divi, svom prvom konju koji je utrenirala Tina i s kojim već 2022. godine osvajala neke od turnira.

Na iznimno jakom međunarodnom turniru u Zagrebu Nastasia je 2023. godine u konkurenciji 30 jahačica osvojila treće mjesto, da bi se pobjednički niz za sada zaključio osvajanjem prvenstvo Istarske županije za jahačice do 21 godine. K tome, učinila je to sa svojim novim, mladim konjem Silver Moneom.

– Za moju »zarazu« kriva je Tina, njezina ljubav prema konjima, kao i ovaj prostor ispod grada Labina koji mi je uvelike postao drugi dom. Među nama, djecom u osnovnoj školi, proširila se priča o Tini i njezinim konjima, a već prvi posjet i razgled njezinog imanja izazvao je kod mene veliko uzbuđenje.

Koje se nije smanjivalo ili nestajalo, nego raslo sve do toga kako su i moji roditelji prihvatili moje tvrdnje kako nije riječ o pubertetskom hiru, nego dugoročnoj odluci.

I da, imam tu sreću da sam u čitavu priču »uvukla« i svoje roditelje – mama je aktivna u održavanju reda s konjima, a tata se ističe kao vozač koji konje prebacuje na turnire.

Posljedica svega bila je da smo kupil Divu, sad i Silver Monea koji su dakako stanari Tininog korala. Treninzi su skoro svakodnevni, a ono što ovaj sport čini drukčijim od drugih je činjenica da oni koji istinski vole konje brinu o njima u svakom smislu.

Od hranjenja do održavanja njihove higijene. Nije to sport kao drugi da samo dođeš na trening, odigraš, istuširaš se i odeš doma. Ne, s konjima se zapravo živi, što Tina svojim primjerom na najbolji način pokazuje.

Skrbi se i o njihovom zdravlju, treningu, istrčavanju – mnogim stvarima koje uobičajeno traže živa bića, pojašnjava nam Nastasia koja polako ali sigurno ide Tininim stazama, što znači da će i sama u dogledno vrijeme postati trenerica i sutkinja.

Ne, konji nisu samo naša briga

Osim Nastasije, u klubu je bilo i dan danas ima mnogih koji odrastaju u kompaktnu konjičku obitelj. Među prvim članicama bila su Klementina Miletić i Nikol Vozila koje su dugo vremena živjele taj život, no studij u Rijeci ih je odvojio od većine aktivnosti.

Ali, konji su ljubav bez koje se ne može, tako da i dan-danas kad god imaju malo slobodnog vremena zasedlaju i odrade trening. A u klubu se razvijaju i nove mlade nade.

S druge strane, a to smo i istaknuli, konjički sport nailazi na vrlo kontradiktorne stavove zajednice. S jedne ga se strane doživljava elitnim, mondenim, pa čak i snobovskim sportom bogate i razmažene djece, no kad razgovarate s Tinom i Nastasiom, priča zvuči sasvim suprotno.

– Voljela bih vidjeti te ljude koji tako razmišljaju da me dođu posjetiti dok čistim konje, dok mičem izmet iz štale, onako oznojena u gumenim čizmama, nerijetko i blatna.

Kad su u pitanju »tatine curice«, dakako bogatih tata, dat ću vam samo jedan primjer: kad smo kupovali Accordiju, svog najboljeg konja s kojim sam ostvarila prve zapažene rezultate, po kojem sam nazvala i svoj klub, moji su roditelji morali skinuti svoje vjenčano prstenje, svoje verice, i dati ih rastaliti kako bismo došli do novca koji je zaokružio »financijsku konstrukciju« te kupovine, ističe Tina.

No, da je konjički sport ipak u zoni skupljih, složit će se sve strane. Konj mjesečno samo na hranu troši stotine eura. Ne treba zaboraviti da u prosjeku teže 700 kilograma, tako da je jasno ako dnevno ide jako mnogo kilograma zobi i sličnih žitarica poput ječma kao i sijena.

Prijevoz na turnire koji se u Hrvatskoj najčešće održavaju u Zagrebu, gdje je i jedini hipodrom, također zahtijeva nemala sredstva, a tu je i medicinska skrb, troškovi prostora u kojem konji žive i još mnogo toga.

– Razumijemo da zajednica, u našem slučaju Grad Labin i Istarska županija, nemaju bezgranična sredstva namijenjena sportu, ali opet držimo da nije baš logično kako mi godišnje dobijemo manje sredstava od mjesečnog izdatka za hranu jednog konja!

U klubu je sedam konja i 20 članica, od kojih je njih osam, u raznim dobnim skupinama, odradilo čitav niz treninga kao bi došle na natjecateljsku razinu. Dodamo li i činjenicu da je Nastasia najbolja istarska preponska jahačica u svojoj kategoriji, jasno je kako smo itekako organiziran i uspješan klub.

Koji je k tome otvoren prema zajednici, organizira i višednevne škole jahanja kroz koje se kod djece ljubav prema konjima što utječe na njihov općeniti stav prema životinjama, o suodnosu svih živih bića.

Dakako da tu možemo uvrstiti i ekologiju jer vjerujte mi svi ljudi koji se bave konjičkim sportovima jako cijene čistoću okruženja u kojem živimo. Ne, nikad se neću složiti s mišlju, koja se i nama zna podastrijeti kad se borimo za veća sredstva zajednice u kojoj živimo, kako je naš sport »naša briga«. Kao da smo neke obijesne, bogate osobe.

Uostalom, od zajedničkog se novca održavaju svi sportski objekti, što su jako velika sredstava. Oni koji se u njima bave sportom ne plaćaju to korištenje. Nas koje o svemu same skrbimo, još se i podcjenjuje.

Nadamo se ipak boljem razumijevanju, a jamčimo i sve brojnije dobre rezultate koji će valjda pozitivno djelovati i na određivanje visine proračunskih sredstava za naš sport i klub, rezolutna je Tina.

Studij za konjičke trenere

I potpuno je u pravu jer upravo je rad njenog kluba u svega deset godina značajno promijenio zanimanje za konjički sport. Posebno u Istri, gdje danas djeluje desetak klubova, baš kao što se organiziraju i brojna natjecanja s nemalim brojem gledatelja.

Uvrstimo li i društveni kontekst o kojem je Družeta govorila, kao i činjenicu da većinu »sredstava za rad«, odnosno bavljenje sportom same pribavljaju, pa valjda je red da se taj sport prestane doživljavati, potpuno krivo pa i uvredljivo, kao zabava za »dokone bogatašice«.

– Mnogo vam je tu krivih stavova, površnosti i nebrige. Kako bih mogla biti trenerica, za što je potrebno fakultetsko obrazovanje, prije sedam godina uspjela sam zajedno s desetak kolega na zagrebačkom sveučilištu, konkretno na Kineziološkom fakultetu, pokrenuti smjer studija za konjičke trenere.

Sve je dobro krenulo, no dolaskom pandemije i lockdowna došlo je do prekida koji se do dana današnjih nije riješio. Slala sam brojne upite, tražila nastavak i dolazak do diplome, no uvijek stižu nedefinirani odgovori. Sve što započnem, ja i završim. Učinit ću sve da nastavim studij i diplomiram, zaključuje Družeta.

A mi pak druženje u zanimljivom okruženju labinske Accordije privodimo kraju. S još jednom zanimljivom potvrdom kako svijet u pravilu mijenjaju pojedinci i njihova misija.

Iako se iza vrata otvorenih na 6. rođendan Tine Družeta nije pojavio kunelić nego konj, sve što je zahvaljujući susretu s ta dva velika oka kasnije napravila u životu jako je pozitivno, poput koncentičnih krugova koje stvara kamen bačen u vodu izazvala u Labinu, Istri, široj regiji, pa tako i u čitavoj Hrvatskoj.

Dok smo slušali Nastasiju Faragunu i bilježili njezine sportske uspjehe iskristalizirao nam se i stav kako je već na sceni i Škola Tine Dužete, jer Nastasia je u svakom slučaju njezina ne nasljednica, jer konjička karijera jako dugo traje, ali svakako – sljednica.

A valjda će se i proračun koji po prvi put stvara novi gradonačelnik Labina Donald Blašković na znatno izdašniji način sjetiti i – Accordije.

Terapijsko jahanje

Družeta je istaknula kako je ponosna i na terapeutsku ulogu konja koju oni, nažalost, u njihovom klubu još nisu u mogućnosti pružati. Kako bismo ovu priču o ljubavi prema konjima dodatno obogatili, obratili smo se Anji Kuga, članici Udruge za terapijsko jahanje Krila iz Zagreba.

– U Hrvatskoj trenutno djeluje tridesetak udruga koje se bave terapijskim jahanjem, okupljenih u okviru Hrvatskog saveza za terapijsko jahanje. To su organizacije raspoređene diljem zemlje – od Zagreba, Varaždina i Vrbovca do Istre i Dalmacije – koje provode različite oblike terapijskog i rekreativnog jahanja za djecu s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom te osobe s različitim vrstama fizičkih i emocionalnih poteškoća.

Iskustva su iznimno pozitivna. Terapijsko jahanje dokazano pomaže u poboljšanju motoričkih funkcija, balansa i koordinacije, a istovremeno pozitivno djeluje i na emocionalno stanje korisnika.

Pokreti konja tijekom jahanja imitiraju ljudski hod, što posebno koristi osobama s cerebralnom paralizom i sličnim poteškoćama. Uz fizičke dobrobiti, jahanje pomaže i u razvoju samopouzdanja, socijalnih vještina i osjećaja odgovornosti.

Naravno, izazovi i dalje postoje, ponajprije u području financiranja, edukacije stručnog kadra i standardizacije programa. Većina udruga oslanja se na volontere i donacije, a iako Hrvatski savez za terapijsko jahanje radi na ujednačavanju kriterija, razina opremljenosti i stručne podrške još uvijek varira od udruge do udruge, istaknula nam je Kuga.

Rasipanje gnojivom

Putovi suradnje koja bi unaprijedila rad Accordije su višestruki, ali jedan nam se nameće kao posebno zanimljiv. Konji mnogo jedu, tako da se i na drugoj strani probavnog lanca stvara nemala količina »materijala«.

I to vrlo korisnog jer konjsko je gnojivo jedno od najcjenjenijih za mnoge poljoprivredne kulture. Pa tako i u maslinarstvu. S obzirom da je u Istri na milijune maslina, bi li bilo logično da se dio tog materijala preuzima u Accordiji?

Ali ne – članice kluba muku muče s njegovim zbrinjavanjem, dok se masline znaju prihranjivati dehidriranim konjskim gnojivom. Koji dakako dolazi – iz uvoza.

Ne bi li gradski ili županijski UO za poljoprivredu mogli organizirati preuzimanje i distribuciju gnojiva te tako na odličan način zadovoljiti poljoprivrednike, a s druge strane osigurati prijeko potrebna sredstva za rad konjičkih klubova?