Piše Branko Mijić

PORTRET MIROSLAVA ŠKORE Ujedinitelj desnice ili mesija dijalektike i mistike?

Branko Mijić

Miroslav Škoro / Foto SANJIN STRUKIĆ/PIXSELL

Miroslav Škoro / Foto SANJIN STRUKIĆ/PIXSELL

Nije Škorina misija samo postati ujediniteljem desnice, što nikome prije njega nije uspjelo, on se ne libi ni mesijanstva! Takvim se barem ukazao s državne dalekovidnice odgovarajući na pitanje o svom svjetonazoru svrstavši samog sebe, ni manje ni više, tamo gdje je papa Franjo! A to se, kaže Škoro, ne može svrstati ni lijevo ni desno!



Postane li Miroslav Škoro hrvatskim premijerom, najsretniji bi mogao biti Ivica Dačić! Naime, srbijanski ministar vanjskih poslova i prvi potpredsjednik Vlade pasionirani je ljubitelj glazbe i rado se hvata mikrofona ne bi li zapjevao svojim gostima, kako turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu, tako i Tomislavu Karamarku, dok su obojica bili ministri unutarnjih poslova.


No i lidera Socijalističke partije Srbije čekaju parlamentarni izbori 21. lipnja, pa će tek nakon formiranja vlasti u Hrvatskoj i Srbiji biti zamislivo da na nekom druženju nakon odrađenog državnog protokola na najvišoj razini Dačić uzme mikrofon i Škori otpjeva »Matu«.


Želja za vlašću


To bi, naravno, bilo čudno, ali još je nevjerojatnije da odnose između dviju država uoči skorih izbora nitko ne spominje iako su, u pravilu, takve teme u prošlosti uskrsavale uvijek kada se biralo i služile bildanju nacionalnih mišića ovdašnjih domovinskih i tamošnjih otadžbinskih etnonacionalista. Ta prekogranična prekomjerna granatiranja u doba izbora nisu prestala zato što su zacijelile sve ratne rane i otklonjeni svi problemi poraća već zato što se bojno polje preselilo na domaće terene. Tako opozicija u Srbiji udara na aktualnu vlast optužujući je za izdaju Kosova i srpskih svetinja, a Boško Obradović nameće se za novog vožda jer je veći Srbin od Aleksandra Vučića, baš kao što Ivan Penava puca u leđa Andreju Plenkoviću jer je za njega (pre)slab Hrvat i veći krivac od Beograda za sve što se do danas dogodilo u Slavoniji i Vukovaru!




Nije slučajno Miroslav Škoro svoj politički projekt nazvao Domovinski pokret jer je to najbolja egida za one koje je okupio i pokupio sa svih strana, a čiji je jedini zajednički nazivnik želja za vlašću! Nije to nikakav pokret za preokret već za povratak na one pozicije koje je zacrtao Tomislav Karamarko i koje su njegovom demisijom morale biti djelomično napuštene jer je HDZ-u ostanak na vlasti jedini politički program i jedino pogonsko gorivo. I samo to je posjelo Andreja Plenkovića u sedlo. To da stranka ne smije biti talac niti jednog čovjeka, lijepo zvuči, ali sada se Plenkoviću vraća kao bumerang. HDZ se pod njegovim vodstvom nije suštinski promijenio, tek ponešto umio, u pokušaju da uskoči u građansko odijelo konzervativne stranke.


Miroslav Škoro / Foto TOMISLAV MILETIĆ/PIXSELL

Miroslav Škoro / Foto TOMISLAV MILETIĆ/PIXSELL



Zato je Škoro svoju stranku revolucionarno nazvao pokretom, jer je HDZ kao takav nastao i egzistirao pod Tuđmanom sve do današnjih dana, a domovinskim jer Plenkovićeva stranka za njega i njegove pristaše nije dovoljno hrvatska nakon koalicije s HNS-om i nacionalnim manjinama odnosno SDSS-om Milorada Pupovca. Red ražalovanih HDZ-ovaca i Plenkovićevih otpadnika, red konzervativaca i Opus Dei klerikalaca, red ustašofila, red preletača, red zabavljača, red tajkuna, i eto ti pokreta! Ali, gdje je tu sam Miroslav Škoro, kako se on sam uklapa u tako sklepani brod? I može li ga kao kapetan odvesti u luku vlasti, kad u posadi ima tako raznoliki sastav? Jer, što to povezuje Zlatka Hasanbegovića i Vedrana Mlikotu, Lazara Grujića i Hrvoja Zekanovića, kakve veze imaju Igor Peternel i Mario Radić, Stjepo Bartulica i Željko Pervan, Slaven Dobrović i Josip Jović, Robert Pauletić i Dinko Škegro? Trče li svi oni, kao i mnogi drugi, sada upomoć pobjedniku?


Dobitna karta za desnicu


Sam Miroslav Škoro kao katalizator koji mora osigurati ravnomjeran rad tog raznorodnog motora uglavnom za sebe ističe da je uspješan poduzetnik, proizvođač vina, doktor znanosti i ne razmeće se time što je popularni glazbenik. Nije mu u bogatoj karijeri bila strana ni politika, obreo se u Tuđmanovoj diplomaciji kao hrvatski konzul u Pečuhu, a bio je i saborski zastupnik HDZ-a, doduše kratkotrajni. Nastoji se predstaviti kao čovjek iz naroda, izdanak siromašne obitelji koja je iz imotske krajine morala od gladi pobjeći u ravnu Slavoniju i koja, eto, sada u trećoj svojoj generaciji, može dati i hrvatskog premijera. Da se nije počeo baviti politikom, malo tko bi mogao reći za Miroslavu Škoru da nije simpatičan čovjek, gotovo da nema onih koji nisu čuli ili zapjevali neku njegovu pjesmu.


Kandidatura za predsjednika RH kao politički eksperiment lansirala je Miroslava Škoru u hrvatsku političku orbitu da bi potencijal glasova koje je već na prvom koraku dobio učinio i njegove i ambicije ljudi koji ga okružuju sve većim. Svi se slažu da Domovinski pokret sigurno ulazi u Sabor, ali nakon svakodnevnih afera koje potresaju HDZ, više nitko nije siguran koliko daleko Miroslav Škoro može dobaciti. I može li 5. srpnja prebaciti Andreja Plenkovića? Čak i egal, pa i tijesan poraz, bio bi Škori dovoljan da s pravom zatraži prednost pred Plenkovićem kao mandatar te na taj način postane neprikosnoveni lider hrvatske desnice. Jer, ono čega se užasava sav taj konglomerat konzervativnog spektra, bez obzira radilo se o Škori, HDZ-u, Mostu ili Marijani Petir, bila bi petosrpanjska pobjeda ljevice.


Davor Bernardić u Banskim dvorima nakon Zorana Milanovića na Pantovčaku za sve njih, a pogotovo njihove kaptolske ideološke pokrovitelje, već sada se čini poput apokalipse koju ne bi mogli preživjeti. Zato se Miroslav Škoro čini poput dobitne karte za desnicu, sve njegove kombinacije su win-win, ako ostvari svoj glavni zadatak i spriječi dolazak Restart koalicije na vlast. Škoro može i s HDZ-om, ali i s Mostom ako postigne neki zapaženiji rezultat, bez njega se, kako se sada čini, vlast neće moći sastaviti, bez obzira tko bio relativni pobjednik.


Nije Škorina misija samo postati ujediniteljem desnice, što nikome prije njega nije uspjelo, on se ne libi ni mesijanstva! Takvim se barem ukazao s državne dalekovidnice odgovarajući na pitanje o svom svjetonazoru svrstavši samog sebe, ni manje ni više, tamo gdje je papa Franjo! A to se, kaže Škoro, ne može svrstati ni lijevo ni desno! Nije nam poznato je li Škoro pročitao »Intelektualnu biografiju« Jorgea Marija Bergoglia, čiji je autor Massimo Borghesi (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2019.), podnaslovljenu »Dijalektika i mistika«, u kojoj se kaže da stožer misli aktualnog Pape čine teorija polarnosti i teorija jedinstva transcendentala (istine, dobrote, ljepote). U postupanju to je ignacijansko načelo razlučivanja (lat. discenimentum), ali svakako isusovačka formacija koju je prošao Bergolio, ma što o tome mislio Škoro, nema nikakve veze s lijevom i desnom bijedom hrvatske političke misli.


Paradni ratni domoljub


Pa kad se već voli gurati odmah do prvosvećenika, u Škorinu dijelektiku uvjerili smo se kada je pozdravljajući presudu Visokog prekršajnog suda po kojoj »Za dom spremni« u pjesmi kuma mu Thompsona nije prekršaj poručio kako je »Domovinskom pokretu Domovinski rat svetinja«. Točno, zločin nije prekršaj, ali kako će se onda kao premijer Škoro držati Ustava koji Hrvatsku smješta na sasvim suprotnu stranu od one na kojoj je bio ZDS!? A što se tiče svetinja, Škoro je o tome već sve rekao u svojoj istoimenoj pjesmi koja može biti i njegov politički program: »Tko to moje ime doziva/Čudni ljudi čudnog imena/Pa mi kunu što je svetinja/Vjera, ljubav i domovina…«


I tu sada dolazimo do Škorine mistike sadržane u onom omiljenom domoljubnom test pitanju »Gdje si bio ‘91?«. Kako je moguće, daleko od Svetinje, te 1991. iz jednog »malog mjesta pored Pittsburgha« u Sjedinjenim Američkim Državama ispjevati ratnu himnu »Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratititi…«? Čista mistika!


– Da sam i bio ovdje, nisam baš neki veliki borac, nisam vičan oružju. U životu se nisam ni potukao, rekao je samokritički Škoro koji u svojoj vojničkoj karijeri bilježi čin desetara iz omrznute mu JNA, što govori da i nije baš neuk s oružjem.


Nije Škoro jedini paradni ratni domoljub među zvučnim imenima Domovinskog pokreta. Od onih tada stasalih za vojsku a danas grlatih ZDS-ovaca nepoznata je ratna biografija Hrvoja Zekanovića, a poznato je da se Zlatko Hasanbegović s inačicom ustaške kape na glavi u to ratno doba hrabro fotografirao na splitskoj Rivi.


Zato su oni pokret, da misterije svojih biografija devedesetih kompenziraju istinskim vukovarskim herojima i ratnicima u svojim redovima, iako ih to nitko ozbiljan ne bi niti pitao, da se sami ne češu tamo gdje ih svrbi. Mnogo zanimljivije pitanje od toga za Škoru i drugove bit će hoće li se, dođu li na vlast, znati potući sa svim problemima koja ta slast sa sobom nosi. Ili će, nakon kratkotrajne avanture, u nekom od budućih intervjua skrušeno priznati kako ni miru, kao ni ratu, nisu vični pa od njih i nije moglo biti neke koristi.


I vratiti se u nedirnutu im američku ravnicu.