Da, Davor Bernardić činio se kao bijeli labud Andreja Plenkovića. Predsjednik HDZ-a vrlo bi rado personalizirao ove parlamentarne izbore i kratku izbornu kampanju sveo dokazujući se biračima kao bolje rješenje za premijera od šefa opozicije u čije sposobnosti za visoke funkcije sumnjaju, sudeći prema nekim ispitivanjima javnog mnijenja, čak i mnogi članovi njegove stranke.

Davor Bernardić, za razliku od Zorana Milanovića, na Iblerov trg nije stigao kao dečko koji obećava, u njega se sumnjalo od samog početka. Ni krivom ni dužnom, SDP mu je pao u ruke poput zrele kruške! Unutarstranačko izborno pravilo »jedan član, jedan glas« samo je naizgled demokratsko, pogotovo kada glasa manje od 20 tisuća ljudi i kada, logično, kao izdanak najveće organizacije, zagrebačke, već u startu imaš prednost.

Labuđi pjev

​Davor Bernardić nikada nije imao karizmu svog prethodnika Zorana Milanovića, pa čak ni danas, kada ulazi u bitku svih svojih bitaka, iz koje će izaći kao pukovnik ili pokojnik. Ostvare li se snovi Andreja Plenkovića i uspije li izvući na čistinu Davora Bernardića, odigrati na njemu presing, »jedan na jedan«, hrvatski birači mogli bi u finišu ipak odlučiti da je, koliko god HDZ zbog mnogo toga zaslužio otići s trona, bolje imati lošu vlast koja ipak nekako funkcionira nego dobru ekipu bez vođe.

Postane li Bernardić Plenkovićev bijeli labud, ovo bi za šefa SDP-a mogao biti labuđi pjev, jer će »milanovićevci« jedva dočekati da mu odrežu politička krila. Uostalom, Davor Bernardić oduvijek je slovio kao projekt Zlatka Komadine i Rajka Ostojića, kojima sekundira još jedan veteran, politički tajnik SDP-a Davorko Vidović, čije je stranačko penzioniranje iz središnjice gotovo izvjesno ne uspije li Restart koalicija ustoličiti predsjednika SDP-a za premijera.

Teško da će stranački mladi lavovi imati strpljenja za još jedan luzerski pokušaj Davora Bernardića da se domogne vlasti i 5. srpnja je njegovo biti ili ne biti, bez obzira što i on sam, sa svojih četrdeset, spada u krug onih koji tek sazrijevaju. Mnogo toga se zamjera Davoru Bernardiću, od odsustva političkog erosa, bez čega nema liderstva, do nemuštih i smušenih nastupa kojima, čim otvori usta, sebi i svojoj stranci nanosi štetu. Kako je počeo, činilo se da će Davor Bernardić biti taj kojem će jednog dana ostati tek da ugasi svjetlo na Ibleru. Bez obzira na sve, neopravdano je i nepravedno na njegova nejaka pleća svaliti sav teret za stanje socijaldemokracije u Hrvatskoj.

​To »sviranje srednjem kursu« SDP-a počelo je još za premijerskog mandata Ivice Račana koji se valjda želio pokazati »dovoljno dobrim Hrvatom i katolikom« donošenjem Deklaracije o domovinskom ratu koja sadrži sve nacionalističke narative koje je najcrnja desnica umalo kapitalizirala ozakonjavanjem kaznenog progona onih koji javno misle drugačije od »službene istine«!

Soft hrvatovanje

Nije samo soft hrvatovanjem SDP digao ruke od onih svojih birača koji takve povijesne falsifikate nisu mogli prihvatiti, kao ni one o Drugom svjetskom ratu, već je iznevjerio i sva predizborna obećanja o reviziji pljačkaške pretvorbe i privatizacije. Ne samo da se lijeva vlast nije usudila pokrenuti bilo kakav progon i razvlašćivanje ratnih profitera, već je nastavila istu antiradničku i antisocijalnu politiku uvaljujući taj dio svog biračkog tijela u bijedu, istodobno se okrenuvši proizvodnji tajkuna iz vlastitih redova!

Ni Račanov nasljednik Zoran Milanović, dobivši od naroda otvoreni mandat da napravi što god hoće nakon što je Ivo Sanader završio iza rešetaka, a HDZ kao stranka na optuženičkoj klupi, nije vratio SDP socijaldemokratskoj matici i matrici ponašanja. SDP se sveo na prigodni antifašizam, »drugarice i drugovi« ostao je zaboravljeni pozdrav, a »poštenoj inteligenciji« zatvorena su vrata.

Etabliran je »lijevi tuđmanizam« kao politički i liberalizam kao ekonomski program, pa se najdosljedniji kritičar i analitičar bijede hrvatske socijaldemokracije Viktor Ivančić s pravom pita: »Što je to s hrvatskom ljevicom da je odgovoran čovjek ne može spašavati dok je na vlasti, nego tek kada se skloni u aktivistički milje opozicije? Zašto izbaviteljski poriv nastupa tek po gubitku političke moći, nakon izbornog smaknuća, kada se odgovoran čovjek hitro reinkarnira u pripadnika ‘nove generacije političara’, neku vrsta zombija s revolucionarnim potencijalom? Izgleda da, dok boravi na tronu, odgovoran čovjek ne može biti niti ljevičar, a kamoli spasilac ljevice, te da je razvlaštenje nužna pretpostavka za njegovu ideološku stabilizaciju i usklađivanje političkih postupaka s političkim uvjerenjima. Što je tome razlog?« To je pitanje na koje će morati odgovoriti i Davor Bernardić uspije li se, unatoč svim svojim ograničenjima, popeti na vlast na krilima ogorčenja i nezadovoljstva birača koji teško da mogu oprostiti HDZ-u ne samo korupciju i klijentelizam, već i metropolu ostavljenu u ruševinama nakon potresa kao i splitsku korona mrtvačnicu za koju nitko nije odgovarao.

Veliki zaokret

Bernardiću ide u korist i to što se mimo njega Andrej Plenković našao na streljani, gotovo da nema dana da mu netko od njegovih ne puca u nogu, od ministrice obrazovanja Blaženke Divjak koja je napravila sveopći kaos oko povratka djece u škole, preko Ivana Penave koji je s cijelim vukovarskom organizacijom HDZ-a preletio u jato Miroslava Škore do ministra Tomislava Ćorića koji ne krije kako stranka na vlasti ne voli kada novinari otkrivaju njezinu mračnu stranu.

Andrej Plenković sigurno je dominantniji političar u odnosu na Davora Bernardića, ali ne bije boj svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.

Upravo o iskazanoj srčanosti ovisit će sudbina Davora Bernardića. Birači, pogotovo oni neodlučni, više će cijeniti onog kandidata koji će ostaviti srce na terenu, reklo bi se sportskim rječnikom, nego što će vagati svaku riječ koju je netko izgovorio u predizbornoj kampanji. Također, SDP je u uzlaznoj putanji nakon uspjeha na europarlamentarnim i pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, a takve rezultate malo tko je očekivao.

I tu se u zasluge Davoru Bernardiću mora priznati da je svoju politiku okrenuo za 180 stupnjeva kada se već činilo da je SDP pred raspadom. Unutarstranačku pobunu »milanovićevaca« zaustavio je zaustavivši sebe u naumu da ih, nakon suspenzije, izbaci iz stranke, čega se za svoje vladavine nije libio Zoran Milanović. Bernardić je u jednom trenutku povukao ručnu, vratio u SDP one koji su zbog Milanovića otišli, Mirelu Holy i Ivu Josipovića, omogućio Milanoviću povratak na političku scenu odškrinuvši mu tako vrata Pantovčaka, što ovaj teško da bi za njega učinio, te njegovim sljedbenicima, unatoč svemu, omogućio da se nađu na izbornim listama.

Bernardić je time pokazao političku zrelost, što se mora vrednovati pragmatičnim, nije kao škorpion likvidirao žabu koja ga može prenijeti preko rijeke. Zato će više od pojedinih politika i programa za konačni rezultat Restart koalicije biti presudnija imena koja će se naći na izbornim listama. Nastavi li se i ubuduće ta kohezija, koja u konačnici može rezultirati jakim glasačima, onima koji mogu motivirati bar još pet do deset drugih koji će imati potrebu izaći na izbore, Bernardić bi mogao od Teletubbiesa postati Kralj lavova. Parlamentarni izbori ipak su timska igra i u njima se individualne slabosti mogu nadomjestiti kolektivnom energijom.

​Pogotovo što se po svemu sudeći Andrej Plenković iscrpio na unutarstranačkim izborima. Iz njih je na kraju izašao kao uvjerljivi pobjednik, ali nije uspio pacificirati svoje protivnike koji su ga, zaokupljenog predsjedanjem Europskim vijećem, korona krizom i potresom, nastavili rušiti iznutra. Pokazao je to i Penavin demonstrativan izlazak koji je za Plenkovića, ma što o tome on govorio, svakako veliki udarac u izbornim jedinicama iz kojih je HDZ tradicionalno regrutirao veliki broj zastupnika.

Jabuke i kruške

​​Moglo bi se reći da je Andrej Plenković prošao svoj solsticij i da je danas politički slabiji nego što je to bio uoči stranačkih izbora u HDZ-u! Zauzdavanje korona krize u zdravstvenom pogledu i zaustavljanje gospodarske propasti proračunskim injekcijama već je izblijedjelo u sjećanju birača politizacijom Kriznog stožera i ishitrenim potezima poput zabrane rada nedjeljom. Premijeru je dodatni udarac bila i ostavka još jednog ministra i potpredsjednika njegove Vlade, Damira Krstičevića, a gašenje vatre nakon požara kojeg je bespotrebno zapalio Tomislav Ćorić, samo otvara pitanje: što je sljedeće?

Nesigurnost se širi oko Andreja Plenkovića i to se osjeća i u njegovim javnim istupima, kao i njegovih najbližih suradnika, čija nervoza se prelijeva na javnost. Stječe se utisak da je sva odgovornost na njemu, suigrači se skrivaju i on će morati uzeti posljednji šut misli li se vratiti u igru. Valjda je gledao »Last Dance«, to je sada u modi.

Može li, dakle, Davor Bernardić postati premijer? Može, ne sakupe li HDZ i Škoro, uz tri sigurna zastupnika dijaspore, dovoljno ruku da im se podaju nacionalne manjine. Bude li i ovoga puta sudac, gospodin Victor d’Hondt, na njegovoj strani kao i na europarlamentarnim izborima, mogao bi postati poželjnom udavačom za sve one koji se ne vide žetončićima. Ako je nešto impresivno kod Davora Bernardića, onda je to njegovo obrazovanje, diplomirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, bio proglašen studentom generacije, a prehranjivao se i školovao radeći od 15. godine razne poslove.

Kao fizičar Davor Bernardić jako dobro zna što je jedna jabuka koja je pala s drveta značila za znanost i život Isaaca Newtona. Za političara Davora Bernardića bit će najvažnije da do 5. srpnja pronađe svoje stablo kruške. I da u pravi trenutak ispruži ruke.