Foto: Edi PRODAN
Kovid je do kraja prokazao što je naša iskonska turistička želja: uzmi, zgrabi, zgrni što više možeš u stotinu ljetnih dana
povezane vijesti
I više nego ugodno, sunčano, u svakom smislu privlačno vikend izdanje studenog. I jedna od pet najvažnijih točki hrvatskog turizma: Poreč.
Sablasno prazna Riva, a Dekumanova, ulica koja ide u red najpoznatijih hrvatskih u svijetu, ulica u kojoj se nalazi jedna od najočuvanijih i najstarijih hrvatskih i europskih bazilika, Eufrazijana stara tisuću petsto godina – svojom tišinom i zabarikadiranim trgovačko-ugostiteljskim prostorima tjera tijelo i um da ju čim prije napuste.
Centar centra, dvije otvorene i skoro potpuno prazne terase. S ponudom ćevapa “bez svinjetine” (što bi Riječanin Damir Đuzel, direktni potomak i vlasnik recepta Banjalučkog ćevapa i istoimenog restorana u Rubešima okarakteriziro kao “mokru vodu”, nešto što je samorazumljivo) po 78 kuna.
I koliko bi god zbog lockdowna susjednih zemalja Poreč, a jasno je da da bi baš on u Hrvatskoj turistički trebao živjeti 365 dana u godini, morao imati više razumijevanja za standard domaćih ljudi, skoro pa jedinih mogućih gostiju, ono malo, a riječ je o doslovno pet ugostiteljskih objekata, na Rivi i u Dekumanovoj otvorenih kafića čak i u ovakvoj situaciji ustraja na – astronomskim cijenama.
I dok bismo još nekako i prihvatili da je čaša Kozlovićeve malvazije, platinom na Decanteru ovjenčanog istraskog vinara, tridesetak kuna, ni uz najveće mentalne napore ne možemo prihvatiti da je pivo, “market kvalitete” koje u maloprodaji nakon povrata ambalaže ima cijenu od 5, u Poreču 35 kuna. Da su se barem potrudili doći do nekih od craftova iz trokuta Buje-Vodnjan-Rijeka pa da onda njih “puknu” na pet eura kako-tako. Ovako, koliko god u Italiji, Austriji, Francuskoj,… piva bila po pet eura, uvreda za svaki iole prosječni um.
Je, znamo, na sceni je zbog epidemije i u Hrvatskoj – light lockdown. No što god bilo na sceni, Poreč svojom slikom, u iznimno lijepom, privlačnom, sunčanom vikendu u kojem bi mnogi poželjeli uživati u njemu, “najturističkijem gradu u Hrvatskoj” zapravo šalje poruku – ne dolazite ni vi koji biste to mogli učiniti!
I zapravo, koliko god netko mislio kako “nije trenutak” za promišljanja o turizmu, aktualna slika Poreča i njegovih bahatih cijena, jer se i za decilitar običnog vina po čaši traži 25 kuna, govori mnogo, mnogo više o nečem drugom: našoj “želji” da od turizma napravimo cjelogodišnji bussines.
Ne, baš je kovid do kraja prokazao što je naša iskonska turistička želja: uzmi, zgrabi, zgrni što više možeš u stotinu ljetnih dana.
Nakon toga – zatvori sve što se zatvoriti može, broji keš i plači kako država, porezi, turisti ne – valjaju.
I da, kako ne, nemamo baš ništa protiv da najznačajnije hrvatske turističke pozicije – Stradun, Dekumanova, Slatina,.. – imaju cijene na razini zapada, ali uz uvjet da u tim lokalima zaposleni radnici također imaju – zapadne plaće!
I da, da piva od po pet eura ne bude “market quality”.