Prof. Branko Caratan, politolog sa ogromnim iskustvom, među ostalim i političkim iskustvom, vrlo pažljivo bira riječi kada govori o ratu u Ukrajini, koji mijenja globalne odnose snaga. S njim smo analizirali aktualnu situaciju u Ukrajini, te odnose među velesilama.
Rat u Ukrajini traje točno mjesec dana – je li bilo za očekivati da se situacija razvije u tom smjeru, brutalnih napada na civile? Je li to zapravo poraz Putinovog blitzkriega?
– Bilo je teško očekivati brzi kraj rata u drugoj najvećoj državi u Europi, u zemlji s 44 milijuna stanovnika. Osim toga, ruski predsjednik je očito bio krivo informiran o raspoloženju u Ukrajini prema Rusiji. Nakon aneksije Krima i pobune u Donbasu negativna percepcija ruske politike i jačanje nacionalnog identiteta Ukrajine bile su posljedice koje su se mogle predvidjeti. Osjećaj ugroženosti uvijek maksimalno konsolidira političku pripadnost naciji.
Kako vidite ulogu ukrajinskog predsjednika Zelenskog, u početku ovog rata, ali i danas? Uspio je ujediniti gotovo cijeli zapadni svijet uz sebe, no i UN i dnevna politika pokazuju da nema baš toliku podršku, kao što se čini?
– Ukrajinski predsjednik pokazao je hrabrost koja diže moral u ratu s vojnom supersilom i zadobiva jedinstvenu podršku zapada. Međutim, pitanje je da li je ranije inzistiranje na članstvu Ukrajine u NATO-u bilo politički dobro procijenjeno. Rusija je u više navrata dala nagovijestiti kakav bi mogao biti njen odgovor. Zapadno ohrabrivanje Ukrajine o pravu suverene odluke o članstvu u NATO-u je naravno bilo i ostalo u kontradikciji s činjenicom da niti jedna članica pakta nema namjeru zaista podržati učlanjenje Ukrajine. Danas je teško procijeniti očekuje li predsjednik Zelenski stvarno zračnu kontrolu NATO snaga nad Ukrajinom ili je to samo zazivanje veće pomoći u oružju od strane Zapada.

Foto BORIS ŠĆITAR/PIXSELL

Ratni uspjesi

Zanimljivo je da Ukrajina i vojno jača u odnosu na ruske snage.
– Za sada niti jedna strana nije osigurala finalnu, konačnu vojnu prednost. Ratni uspjesi važni su i za podršku početnim pozicijama u pregovorima kada dođe do stvarne rasprave o uvjetima mirnog rješenja. Strana koja bude bolje stajala na bojnom polju neće morati bitno odustajati od svojih početnih pozicija. Rusija ima moćnu vojsku, ali to ne mora biti presudno. Dvije najjače vojske morale su se povlačiti: Amerikanci iz Vijetnama i Afganistana, a sovjetska vojska prije toga isto iz Afganistana.
Ono što je zanimljivije od samih dnevnih zbivanja u Ukrajini, jest pitanje povoda i uzroka za ovaj rat. Jasno je da on na neki način »pogoduje« SAD-u, koji će nakon neminovnog poraza Rusije, prije ili kasnije, još više dominirati svijetom. Mnogi analitičari misle kako je politika guranja NATO-a ka istoku Europe svojevrstan povod za ovakvu Putinovu reakciju. No, vi mislite da su uzroci i povodi više ekonomski nego vojni ili politički, kad je politika onog što zovemo Zapad u pitanju?
– Uvijek su u pitanju interesi. Lord Palmerston, davni britanski premijer rekao je još 1848. da ne postoje vječiti saveznici i trajni neprijatelji, već samo »naši interesi« i naša dužnost da ih slijedimo. Politika širenja NATO-a nije neupitna. Na to su upozoravali George Kennan, arhitekt američke politike obuzdavanja Sovjetskog Saveza, bivši državni tajnik Henry Kissinger i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski. Oni su upozoravali da će širenje NATO-a doći do granica Rusije i da će to obnoviti Hladni rat. Za Ukrajinu su predlagali neutralnost na tragu Finske. Izlaz je za njih bio u kompromisu. Bilo je i ublažavanja odnosa NATO-a i Rusije. U vrijeme Jeljcina 1994. Rusija je čak ušla u NATO-ov program Partnerstvo za mir, a 2002. bilo je formirano Vijeće Rusija-NATO, kada je predsjednik Rusije bio već Vladimir Putin. U ukrajinskom slučaju kompromis je bilo provođenje sporazuma Minsk 2 koji je bio potvrđen i rezolucijom Vijeća sigurnosti. Zanimljivo je da nitko od uključenih, ni Washington, ni EU, ni Ukrajina nisu inzistirali na realizaciji sporazuma Minsk 2. Zanimljivo je da je dva dana prije početka ruske invazije njemački kancelar Scholz na američki pritisak obustavio proceduru stavljanja u pogon njemačko-ruskog plinovoda Sjeverni tok 2. Sada možemo samo procjenjivati tko dobiva i tko gubi u aktualnoj konfrontaciji. Za kompliciranu međunarodnu situaciju odgovorni su mnogi, ali za rat je odgovorna samo politika Kremlja. Rusija je uoči rata imala šansu dobiti sve što je željela bez ispaljenog metka. Predsjednik Putin želio je zaustaviti širenje NATO-a, potvrditi ulogu Rusije u globalnoj politici i pravu na svoju interesnu sferu na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, minus baltičke zemlje. Dolazak NATO-a u Ukrajinu, Moskva je smatrala za neposrednu prijetnju, na koju velika sila treba odgovoriti. Kremlj je smatrao da će nakon jednostavne i uspješne intervencije u Čečeniji, Moldaviji, Gruziji, Siriji i u Ukrajini 2014. i ovoga puta vojno intervenirati bez većih problema. To se nije dogodilo. Rat će istisnuti Rusiju iz energetskog tržišta Europe, što koristi preostalim proizvođačima energenata, prije svega Sjedinjenim Državama i arapskim zemljama. Europa će biti u neprilici s redukcijom uvoza ruskih energenata i povećanom cijenom plina i nafte, Ukrajina će biti opustošena i razorena, a po procjeni zapadnih analiza, Rusija ostaje izolirana s padom rasta, vraćena prema uvjetima života sovjetskog doba i politički oslabljena kao potencijalni saveznik Kine. Sankcije djeluju, ne mogu odmah zaustaviti rat, a Iran i Sjeverna Koreja su pokazali da se dugo može izdržati pod sankcijama. Uostalom Europa će i dalje kupovati energente od Rusije, a Moskva zahtijeva sada plaćanje u rubljama čiji će kurs sama određivati. Na političkoj razini vidljivo je da je napad na Ukrajinu ujedinio Zapad, a jedinstvo SAD-a i EU-a, kao i unutar NATO-a postalo je očigledno. Odnos Ukrajine i Rusije dugoročno će biti poremećen.

Cijene energenata

Kako će sve ovo utjecati na cijene energenata na globalnoj karti, očekuje li cijeli svijet snažna recesija? A time i socijalni rascjepi nekog novog tipa?
– Cijene energenata će porasti, cijela globalna ekonomija morat će se prilagoditi na novu situaciju. Najgora posljedica će biti politička napetost, povećano ulaganje u naoružanje umjesto razoružanja i nova željezna zavjesa u Europi. Poremećaj u proizvodnji i trgovini žitom osjetit će najsiromašniji u nerazvijenim zemljama.
Kako vidite ulogu Kine u cijeloj priči? Neuplitanje im pogoduje, ali s druge strane to ih stavlja u poziciju ekonomske borbe sa SAD-om dalje u budućnosti. A opet, Rusija im je tradicionalni partner?
– Glavna globalna konfrontacija je između Washingtona i Pekinga. Kina je toga svjesna i zato neće dozvoliti da je odnos sa Rusijom dovede u međunarodno nepovoljnu poziciju. Prema Rusiji će biti u ekonomskoj prednosti, a na drugoj strani ne može dozvoliti da se ugroze njezini dominantni ekonomski odnosi sa SAD-om i EU-om.
Kako vidite budućnost Vladimira Putina, je li on ratni zločinac, kao što to Joe Biden tvrdi? Ima li sud u Haagu ili bilo koji drugi međunarodni sud uopće ovlast da ga jednom izvede pred lice pravde?
– Proglašavanje ruskog predsjednika ratnim zločincem od strane predsjednika Bidena sada znači samo da Washington ne želi s Moskvom u ovom momentu pregovarati o mirnom rješenju ratnog sukoba. Budućnost Putina ovisi o ishodu rata i pregovorima o rješenju ukrajinske krize. Definicija ratnog zločina u ženevskim konvencijama nije sporna – sporno je samo tko će donositi procjenu o povredama konvencija. Sudske konzekvence za ratne zločine, kako povijest pokazuje, u pravilu ovise o porazu u ratu.
Ukrajinska povijest vrlo je zanimljiva, Putin tako govori o denacifikaciji te zemlje. Što to znači? Vrlo je zanimljivo vidjeti da je ondje u Drugom svjetskom ratu postojao dio vojnih snaga koji je podržavao nacističke saveznike, a ujedno su se nazivali partizanima? Kako biste ocijenili današnju prevladavajuću, državnu politiku Zelenskog u toj zemlji? Koje političke profilacije je on po vama bio prije ovog rata? Mnogi su komentirali kako je pozdrav »Slava Ukrajini« imao korijen u prethodnom ratu, i da je to također nešto što iritira Putina.
– U Drugom svjetskom ratu u Ukrajini bilo je i kolaboracionista s nacistima, ali partizanski pokret protiv njemačkog okupatora bio je jedan od jačih u okupiranoj Europi. Naglasak političkog programa Zelenskog prije rata bio je na borbi s korupcijom i na ulasku u EU i NATO kao vanjskopolitičkom cilju. Pozdrav »Slava Ukrajini« potječe iz pjesme velikog ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka iz 1840. U svim situacijama jakog nacionalnog naboja pozdrav je postajao naglašeno važan.

Foto BORIS ŠĆITAR/PIXSELL

Stara razilaženja

Za kraj vanjskopolitičkog bloka, molim ocjenu američke politike pod Bidenom. Bi li smjer zbivanja bio drugačiji da je na čelu SAD-a ostao jedan Trump?
– Bivši predsjednik Donald Trump, koji je ranije imao posebno dobre odnose s Putinom, sada je osudio ruski napad na Ukrajinu. I da je ostao na čelu SAD-a Trump ne bi mogao imati drugačiji stav od istovjetne pozicije demokrata i republikanaca u pitanju ukrajinske krize.
Hrvatska Vlada zdušno podupire Ukrajinu otpočetka, premijer Plenković bio je nekoliko puta ondje dati podršku Ukrajini. S druge strane, Milanović je cijelo vrijeme suzdržaniji. Kako komentirate tu razliku među njima? Je li ona dio općeg razilaženja dva čelnika?
– Prije izbijanja rata premijer Plenković je u komparaciji s drugim liderima EU-a naglašeno podržavao ukrajinsku politiku. Predsjednik Milanović je u svom stilu prvi otvoreno upozorio na drugu stranu problema, da hrvatska vojska neće biti uključena u rat koji se nazirao. Neuključivanje u sukob je danas stav svih članica NATO-a. Niti jedna članica neće slati svoje vojnike u Ukrajinu jer bi to bio početak Trećeg svjetskog rata. U biti njihove pozicije se ne razilaze, ako zanemarimo sjenu starih međusobnih razilaženja, koja u ovom slučaju nisu više bitna.
Na kraju, koji je izlaz iz rata u Ukrajini?
– Hitnost mirnog rješenja je najvažnija za Ukrajinu, za Europu i za buduće odnose Zapada i Rusije. Ruski predsjednik misli da mu je jedini pravi partner za razgovore u Washingtonu. Međutim, europski lideri imaju najveći interes i mogućnosti političke intervencije za okončanje rata. Odgovornost francuskog predsjednika i njemačkog kancelara u tome je posebno naglašena.