Referendum o braku sluđenoj je naciji bjelodano predočio samo jedno – da hrvatski Ustav može biti prljava »moneta za potkusurivanje« u srazu suprotstavljenih politika/ideologija. Upravo tu nakaradnost omogućava postojeće referendumsko nezakonje
Politološko-pravna mantra »demokracija je procedura« o tvrdoglave političke strukture Hrvatske uporno se odbija lakoćom i brzinom poskakivanja loptice za stolni tenis. Nabrajati sve one situacije s karikaturalnom procedurom ili pak slučajeve u kojima se procedura, na sve načine, pokušala zaobići i izigrati, nema sada baš nekog velikog smisla. No, valja još jednom ukazati na monumentalnost svježeg slučaja zlokobno loše referendumske procedure (zakon i ustavne odredbe) i kamo može odvesti ovako krnja demokracija.
Naime, prvi ustavotvorni referendum koji je uspješno pokrenut i proveden na osnovu narodne inicijative održao se upravo po takvim načelima; načelima proceduralne manjkavosti, pomutnje, neznanja, nesnalaženja, nepostojanja akata na svim razinama. Jednom riječju, u ozračju suludog kaosa koji se čini kao da je uvezen iz nekog polu-pravnog društvenog sustava. Mogućnost neposrednog izjašnjavanja građana tako se u nas, na žalost, pokazala kao svojevrsna proceduralna crna rupa dvostranačke demokracije – na što se uzalud ukazivalo godinama! – koja sada opasno prijeti da proguta vladajuću opciju »ljevice«, a ispljune onu drugu, oporbenu »desnice«, ali u obliku autoritativne vlasti koja će morati vraćati dug, plus kamate, konzervativno-klerikalnim pokroviteljima iz vremena dva referenduma. Slikovito rečeno – nova vlast mogla bi biti desnija od desnog!
Žurba s referendumom
Referendum o braku tako je sluđenoj naciji bjelodano predočio samo jedno – da hrvatski Ustav može biti prljava, najobičnija »moneta za potkusurivanje« u srazu suprotstavljenih politika i ideologija. Upravo tu nakaradnost omogućava postojeće referendumsko nezakonje koje se može sagledati u nekoliko stavki; u dopuštanju neograničenog i tajnog financiranja narodnih ustavotvornih inicijativa, nepostojanju kriterija u postavljanju pitanja, dokidanju odredbe o minimalnoj kvoti izlaznosti građana na izjašnjavanje… Postojanje samo jedne od ovih odredbi koje su ugrađene u druge demokratske procedure spriječila bi oba referenduma oko kojih se krvi narod i politika. No ovdje su sada spomenute neke od nekoliko desetaka tradicionalno bolnih i nedemokratskih točaka koje skaredno definiraju neposrednu demokraciju naših građana.
Ustavnopravni procijep
Što je najbolje od svega, po istom ovom proceduralnom standardu trebao bi se provesti i bratski referendum o ćirilici kojim desni konzervatizam direktno udara na manjinska, ponajprije srpska prava i pitanje je što će uopće ostati od Sanaderove pomirbe s »Hristos se rodi«!? Sve u svemu, ustavnopravni procijep je detektiran, a učinkovit protokol rušenja Ustava i političko-svjetonazorskog sukobljavanja je uspostavljen. Doduše, postoje naznake da tome više neće biti tako. Najavljuju se brojne izmjene Ustava, a najznačajnija bi bila ona koja kaže da se o ljudskim pravima ne može izjašnjavati putem narodnog referenduma. No, izmjene Ustava stvar su političkog dogovora, a na to valja pričekati. Tomu nas uči domaća politička tradicija!
Krzmanje hrvatske izvršne vlasti možda se najbolje osjetilo nakon Vukovara – unatoč mini državnom udaru, te traženja šefa države Ive Josipovića da se smjene odgovorni u obavještajnim službama zbog zaustavljanja službene Vladine kolone u Vukovaru, premijer Zoran Milanović nastavlja minorizirati značaj tog desničarskog komplota, te se odbija čak i susresti s Josipovićem na tu temu. Osim što dakle nije riješeno pitanje tko je kriv za vukovarsku sramotu, otvara se još jedna institucionalna kriza – između šefa države i premijera.
Osim toga, čuju se i laži; posebno brutalna izrečena je ovih dana: »SDP nije mogao spriječiti referendum o braku«, uzvikuje oligarhija. To je naprosto brutalna neistina, jer su za to postojali mehanizmi, k tome odavno se ukazivalo na proceduralne propuste! Stoga valja podsjetiti na bahatu politiku nečinjenja, neodlučnosti, nemara i nebrige kako je bilo. U Saboru su glatko odbili podržati prijedlog omražene, ali lukave Jadranke Kosor koja je – što je također neshvatljivo – jedina zatražila da se referendumsko pitanje o braku pošalje na ocjenu ustavnosti. Što je razlog ovom suludom ignoriranju saborske kolegice Kosor, ali i ustavnih sudaca i danas ostaje velika politička enigma i za Vidovitog Milana.
Neodlučni SDP
Ministar financija Slavko Linić bacio je koplje u trnje – zbog loših odnosa unutar koalicije, gdje HNS štiti svoje donatore i blokira porez na imovinu, kao i nove odredbe poreza na dohodak, odnosno na ekstra prihode, odustaje se zapravo od ključne – to jest, jedine – istinske reforme koja se pokušava provesti, fiskalne. Ako je Linić odustao, onda je to stvarno najbolji pokazatelj da Vlada nema jasan smjer kretanja.
Svjedočimo tako kulminaciji radničkog nezadovoljstva. Prosvjednici, njih zasad svega petstotinjak pred Vladom galami protiv »nasilja nad radnim zakonodavstvom« koje donosi novi paket zakona: Zakon o radu, Zakon o povremenim poslovima i produljenju radnog vijeka do 67 godine. Odzvanjaju poruke »Bolje grob nego rob«, »Vaše promašene odluke plaćamo svojim novcem«, a krv je namirisao i Dragutin Lesar čiji Hrvatski laburisti pružaju solidnu logističku podršku nezadovoljnom radništvu.
Pola mandata Vlade prošlo je dok se napisao novi Zakon o radu – to je ključan akt za regulaciju odnosa na tržištu rada. Znalo se da će on biti neoliberalnog koncepta i pogodovati fleksibilizaciji rada, što je drugi naziv za nepodnošljivu lakoću otpuštanja radnika, naprosto zato jer je stari ZOR potpuno neprilagođen teškoj ekonomskoj krizi. Znalo se i da će radnici i sindikati protiv ZOR-a odmah prosvjedovati, jer je to imanentno njima, no da će Vlada nakon samo par dana javne rasprave odustati od novog ZOR-a, nazivajući to time-outom, još je samo dokaz više glavinjanja u Banskim dvorima. Na stranu činjenica da su sindikati principijelno u pravu i da je novi ZOR uže oko vrata svakom (još)zaposlenom u zemlji, ali politički gledano – to je samo još jedan od akata od kojih Vlada odustaje i prije nego li je uopće došao do parlamentarne rasprave. Strah od ulice ipak se osjeća čak i iza čvrsto zatvorenih prozora na Markovu trgu.
Štrajk liječnika nije ni završio, a država se suočava s novim valom nezadovoljstva. Čelnici Hrvatske udruge poslodavaca – koji su dosad bili najgrlatiji proroci novog ZOR-a – kronično su pak zgroženi SDP-om. Umirovljenici pak strahuju za svoje penzije, uposlenici državnih poduzeća i javne uprave suočavaju se s novim rezovima i otimanjem dijela plaće. Ima li dakle zadovoljnih u ovoj zemlji!? Očito – nema! Nezadovoljstvo ovakvim SDP-ovim nečinjenjem odnosno primjenom njihovog poznatog postulata kada zagusti, ono čuveno njihovo »odlučno možda«, sada dopire iz svih pora. Jasno, razmjere gnjeva najbolje će detektirati sami državni izbori koji stižu za dvije godine.
Do tada, SDP-u ne preostaje drugo nego da sam sebi postavi majku svih pitanja: »Tko nas još podržava, čija smo mi zapravo Vlada!?« Odgovor na ovo sudbinsko pitanje za budućnosti stranke, ali i ove zemlje, neće biti ni malo lako dati. U pronalaženju odgovora svih odgovora, možda ne bi bilo loše da SDP krene od jednostavnije verzije ove zamršene dileme – »Jesmo li mi ičija vlast!?«
