Koliko god iritirana javnost zbijala šale ili smišljala uvredljive slogane o foteljama i političarima – posao premijera Hrvatske je jedno od najstresnijih radnih mjesta u zemlji.

Poluge društvene moći posložene su tako da ih najviše kontrolira šef Vlade; istom to donosi najveću odgovornost, najveći broj zainteresiranih, najviše kritika i more raznih interesnih »povlačenja za rukav«.

Koliki je pritisak premijerskog mjesta, lako se dalo vidjeti i, primjerice, na fizionomijama Ivice Račana i Ive Sanadera na početku i na kraju mandata; poletni političari koji su ušli u Banske dvore na izlasku s istih su djelovali mnogo starije i umornije nego što bi to bio rezultat prirodnog protoka četiri, odnosno šest godina (Kosor je tu ipak iznimka, jer je bila premijerka nešto više od dvije godine, ali ona sama najbolje zna koliko je iscrpljujući i nezahvalan posao koji je obavljala).

Logično, pritisak ne može biti nikakvo opravdanje za premijerske promašaje; uostalom i izabrani su na tu funkciju jer su uvjerili birače da će se s njim moći uspješno nositi i promijeniti zemlju nabolje. No, činjenicu da se radi o najužarenijoj stolici u Hrvata ipak valja ponoviti, poglavito u vremenu kad se opasno gomila prezir prema demokratski izabranim političarima.

Sve to, međutim, slabo je opravdanje za kaos koji Zoran Milanović svojim neodmjerenim potezima u posljednje vrijeme sije u vlastitoj stranci.

Cezar ili zeleni?

Raspuštanje ogranaka u Puli i Međimurju, koji su poželjeli imati drugačiji put za lokalne izbore od onog kojeg je zacrtala stranka bilo je dovoljno loše. Ali, sa cijelom pričom oko Zagreba, Davora Bernardića i Rajka Ostojića, Milanović je zakuhao stvar do te razine da izraz »hadezeizacija SDP-a« uopće više ne zvuči šuplje.

Da bude odmah jasno: naravno da vrh stranke ima što reći oko kandidata za čelne funkcije na lokalnim izborima. Naravno da je tu Zagreb, kao glavni i uvjerljivo najbogatiji grad Hrvatske i simbolički i materijalno glavni zalogaj za svibanjske izbore. Tko god na njima proglašavao pobjedu, a ne bude u svom »portfelju« imao Zagreb, taj će govoriti s velikom knedlom u grlu.

Naravno, dakle, da Zoran Milanović ima pravo misliti da je Davor Bernardić loš kandidat i raditi na tome da Bandiću na megdan pošalje nekog drugog.

Ali, način i tajming Milanovićevih poteza otkriva političke karakteristike koje bi svih trebale zabrinuti. Ili je, naime, premijer još uvijek politički prezelen, ili je već poprimio cezaristička svojstva koja se lako lijepe za najmoćnije ljude u bilo kojoj zajednici. Kako je Hrvatska još uvijek demokratska država, cezarizam je jako opasno svojstvo. A kako je zemlja i dalje »u banani« i kako je glavni politički protivnik čovjek koji HDZ vodi desnije nego li je ta stranka bila i u ratnim vremenima, Milanovićevo političko neiskustvo jednako je opasna karakteristika.

Poput Karamarka

Podsjetimo se redoslijeda zbivanja: čini se da se razlaz premijera i šefa zagrebačkog HDZ-a dogodio na lipanjskoj izbornoj konvenciji SDP-a, kad je Bernardić, u najboljoj maniri Milana Bandića, sklapanjem neformalnih koalicija uspio u vrh stranke progurati »svoju ekipu« na štetu Milanovićevih kadrova. U danima nakon Konvencije, postalo je jasno da je Bernardić time opasno razljutio vrh stranke (pritom se ovdje ne misli samo na Milanovića) i da ga čekaju na prvom »zavoju«.

Međutim, čekanje je potrajalo.

U listopadu je, pače, zagrebački SDP – jednoglasno! – i to na preporuku Rajka Ostojića (!) izabrao Bernardića za kandidata SDP-a za zagrebačkog gradonačelnika.

Za intervenciju je već tad postalo prekasno. Ozbiljan i iskusan političar jednostavno tako nešto ne bi dozvolio: Milanović je, ako već nije htio Bernardića, morao djelovati brže – i sve ono što će se odvijati ovih dana (uvjeravanje zagrebačkih SDP-ovaca da odustanu od »Bere«) napraviti daleko do očiju javnosti i prije glasanja gradskog odbora stranke.

Ovako, braneći se nemuštom anketicom koja Bandiću daje neznatnu prednost nad Bernardićem u drugom krugu, Milanović je nastupio poput slona u staklarni. I to slona nakrcanog kofeinom. I da, poput Karamarka. Koji je raspustio zagrebački HDZ jer mu se nije dopao čovjek kojeg su izabrali za predsjednika ogranka. 

S druge strane, Bernardić je svoje karte odigrao još gore. Prije 10-15 dana, kad je postalo jasno da vrh stranke ne želi za izazivača Bandiću, predsjednik zagrebačkog SDP-a imao je, ukoliko želi ostati u stranci, samo dvije odstupnice: časnu i nečasnu. Izabrao je krivu opciju.

Naime, kako centrala uvijek može raspustiti neposlušni ogranak, bilo je jasno da Bernardić nema polugu na koje se može osloniti i odbiti Milanovića. Mogao je s njim postići neki dogovor (dakle, istrgovati kandidaturu za neku drugu funkciju) i sam se povući, ili ostati tvrdoglav do samog kraja, raditi sebi i stanci štetu u javnosti i naposlijetku se povući podvijena repa – što se, čini se, upravo događa.

Rat pijetlova

Dobar političar (a kvaliteta ne dolazi samo s iskustvom) bi zbrojio dva i dva, skužio da je bitka već izgubljena i da ga, sa 32 godine u životnom kalendaru čeka još mnogo utakmica, te sklopio pakt s Milanovićem i »uzeo«, primjerice, mjesto u europarlamentu, ili mjesto predsjednika gradske skupštine, pomoćnika ministra, ili štogod bi već bilo na stolu.

Bernardić se međutim, odlučio za otpor, koji je, osim ako ne misli da može osvojiti Zagreb bez SDP-a (a toliko šašav valjda nije), već u startu za njega bio autodestruktivan.

I sad je SDP, nakon rata dva politička pijetla, tu gdje jest. S Rajkom Ostojićem, čija je pozicija vjerojatnog Bandićevog izazivača znatno slabija nego što bi bila da je Milanović na vrijeme djelovao, ili da je Bernardić bio manje tvrdoglav.

»Vječiti« zagrebački gradonačelnik može samo zadovoljno trljati rukama. Njemu se takvi politički promašaji nisu mogli dogoditi: on je, koliko mu god bilo teško, pokleknuo prije deset godina pod Račanovim pritiskom i dao ostavku na mjesto gradonačelnika nakon što je, pod utjecajem alkohola poslije lagane prometne nezgode pokušao zbrisati policiji. Tri godine poslije, Bandić se trijumfalno vratio.

I eno ga još tamo, na mjestu prvog čovjeka prvog grada u zemlji.

A u njegovoj bivšoj stranci lomove izaziva već i sam odabir čovjeka koji će mu izići na megdan.