Što god tko od njih očekivao, ono što su uspjeli izvesti u utorak, 19. veljače, bilo je iznenađenje. Negativno iznenađenje. Hrvatska Vlada je, naime, isključivo vlastitom »zaslugom« od jednog najobičnijeg utorka, napravila »crni« dan, koji će se u analima (prvog?) mandata Kukuriku vlasti svakako dobro zapamtiti. Budu li imali jako puno sreće, taj 19. veljače 2013. godine bit će dan u kojem su kriza i povjerenje u vlast dotaknuli svoje dno. S potpuno druge strane, međutim, nije nemoguće ni da ovogodišnji »crni utorak« 19. veljače bude zapamćen kao dan kad je počeo konačni slom podrške Vladi Zorana Milanovića. 

  Vremena su… teška (ovdje bi bolje pristajala neka druga riječ koja ipak možda ne pristaje uz novinski papir). Sniženje plaće u javnim službama za tri posto, stoga, ne bi trebalo posebno šokirati, ni iznenaditi nikog. Niti je tri posto ogroman pad primanja, niti je ukupnih 20 posto pada standarda zaposlenih u javnim službama, koliko su izračunali sindikalisti od početka krize, veći postotak od udara na kućne budžete koji smo svi doživjeli od 2009. godine naovamo. 

  Nije u pravu ni premijer Milanović kad kaže da su možda trebali takvu odluku donijeti odmah, nakon dolaska na vlast. Da, manje bi bolno ona utjecala na njihove političke ambicije, odnosno, kako to zakonomjerno biva, teške odluke donesene na početku mandata koštaju manje postotnih poena vladajuće stranke. Međutim, Vlada je, u siječnju 2012. godine, barem se to tako tada doimalo, krenula drugim kursom, ispočetka nije htjela udariti ni na božićnice i regrese, nadajući se da će se i to moći izbjeći, zahvaljujući većoj fiskalnoj disciplini i investicijskim bumom koji se kuhao (ključao!) u Čačićevom laboratoriju. 

  Dakle, obzirom na model za koji su se odlučili – svakako nije imalo nikakvog smisla odmah ići na rezanja plaća (što uvijek samo po sebi posljednično vuče smanjenje javne potrošnje i daljne stezanje ekonomije). Razvoj situacije, a na koji je Vlada mogla slabo utjecati, ih je, nažalost, učinio nužnima. 

  Za povijesne silnice i gospodarska kretanja, jasno, građani ne moraju hajati nimalo. Za njih je dan u kojem se objavljuje smanjenje plaća uvijek crni dan. No, on je tu, najtamniju nijasnu ipak poprimio zbog nekih drugih stvari.  

 Pitanje o minusu bez odgovora

  Teško je, naime, objasniti što Slavko Linić planira s prisilnim smanjenjem dozvoljenog minusa po tekućim računima građana na iznos od maksimalno jedne mjesečne plaće (a ne tri kao dosad). Malo tko je u tolikom minusu iz čistog nehaja, većina ljudi plaća kamate na taj, najskuplji kredit, zato jer nemaju drugog izlaza iz financijskih dubioza u koje su upali sa slomom domaćeg gospodarstva. Ministar, a ni itko drugi iz Vlade dosad nije uspio objasniti što će se, dovraga, dogoditi s onima koji neće moći servisirati nenamjenski kredit koji bi trebao pokriti ubuduće nedozvoljeni dio danas dozvoljenog minusa. A to je jedino, ali baš jedino, ključno pitanje u cijelog priči. Hoće li se tim ljudima omogućiti nekakav revolving kredit, koji bi, u principu, bio isto kao dosadašnji minus, samo sa nešto manjom kamatom (cijela priča i nevjerojatna politička šteta koju sa sobom nosi ovako nemušto predstavljena bi u tom – najboljem – slučaju vrijedila uštede od prosječnih 20-30 kuna mjesečno)? Ili će ipak inzistirati na vraćanju glavnice i financijskom ozdravljenju, po cijenu ovrha na imovini? 

  Odgovora nema.  

  No, Linićevo lutanje oko minusa tog utorka, 19. veljače, očito nije bilo dovoljno. U maniri posljednjeg političkog amatera, predsjednik Vlade Zoran Milanović je baš na taj dan, koji je obilježila »zabrana« minusa, odlučio obznaniti smanjenje koeficijenata za plaće u javnim službama. Obznaniti dvije loše vijesti za kućne budžete u jednom danu (jer, iako Linić u to čvrsto vjeruje, zasad nema niti jednog elementa na osnovu kojeg bi se »minusi« mogli proglasiti pozitivom) elementarna je PR katastrofa, pogotovo kad se u obzir uzme iziritiranost građana konstantnim padom životnog standarda koji, evo, ulazi već u svoju petu godinu. 

  Ukoliko se ne radi o turboinovativnogerilskom PR-u, koji gomila loše vijesti na hrpu, kako bi sve primile odjednom, ali u manjem intenzitetu nego da dolaze zasebno, onda kapa dolje za inovaciju. Ali, uvjet da ona uspije je da nadalje slijede isključivo dobre vijesti.

  Dakle, ništa od toga… 

  Jer, na domaćem planu nema ni naznake pozitivnih zbivanja. I dalje (i dalje, i dalje…) pada sve što ne treba padati, a raste sve što ne treba rasti. Oporavak na EU planu je zasad kranje nježan, toliko da se za njega »zainteresirao« i revolving Silvio Berlusconi… 

Nema Europa HDZ-a…

Alternativa ekipi u Banskim dvorima, koja, za razliku od prethodne pokušava (i uglavnom uspijeva) promijeniti zemlju nabolje i usmjeriti gospodarstvo u pozitivu (i uglavnom ne uspijeva), priprema svoj gospodarski paket i za to su angažirali pomalo zaboravljenog Đuru Njavru. Iako se detalji još drže u dubokoj tajnosti, osnovna formula je poznata: smanjiti poreze i smanjiti proračunski deficit. 

  I dok svatko tko makar letimično poznaje osnovne računske operacije na ovakvu ideju čupa kosu od muke, ostaje se samo naivno upitati zbog čega, zaboga, nikome u Europi nije palo na pamet da na tako jednostavan način iziđu iz krize. Ma što iziđu, izlete! 

  E, ali nema Europa HDZ-a… 

  Ali, nema straha za Hrvate. Barem dok imamo svoju ultramodernu (turbofolk) ljevicu i anarhodesnicu koje, ujedinjene u pravedničkom gnjevu njih nekoliko desetaka, kane na ulicama rušiti vlast kao takvu. I legenda su im Bugari. Koji su prisilili svog premijera da ostavkom započne vlastitu izbornu kampanju na kojoj će sam sebe ponuditi kao »novo lice«. A redovni izbori su ionako bili zakazani za početak srpnja… 

  Uglavnom, utorak 19. veljače nije crn samo zbog (i za) Kukuriku koalicije. Nego i zbog svih utoraka koji bi ga mogli naslijediti.