Pokušaj stabilizacije lokalne vlasti: Jandroković želi stvoriti lokalne Cezare

Foto D. Jelinek

Promjena zakona, koja bi održavala lokalnog čelnika na vlasti pod svaku cijenu, bila bi jedan od posljednjih čavala u lijes demokracije

Završili su lokalni izbori (i u Starom Gradu na Hvaru obavljen je treći,iliti ponovljeni drugi krug izbora) i započela je rasprava o organizaciji vlasti na lokalnoj razini. Nije riječ o promjeni izbornog zakonodavstva, pa ni na lokalnoj razini,nego o tome kako promijeniti odnose moći između izravno izabranog čelnika i izabranog vijeća (u slučaju županija i Grada Zagreba skupština) kako bi se osigurala stabilnost vlasti na lokalnoj razini. O nestabilosti lokalnih vlasti i selidbi te nestabilnosti s državne na lokalnu razinu u ovoj je rubrici nešto napisano prošloga tjedna, ovoga tjedna valja nam se pozabaviti pokušajem stabilizacije lokalne vlasti, posebno onom metodom koju je predložio predsjednik Hrvatskog sabora i glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković.

Dakle, u ovotjednom je intervjuu izjavio da je i na lokalnoj razini potrebna stabilnost i ustvrdio je da nije dobro da se izravno izabrani lokalni ili regionalni čelnik (općinski načelnik, gradonačelnik, župan) može srušiti neizglasavanjem proračuna u predstavničkom tijelu. U slučaju neizglasavanja proračuna raspisuju se, kako propisuje zakon usvojen 2012. godine u vrijeme vlasti Kukuriku koalicije, izbori i za čelnika i za predstavničko tijelo. Jandroković bi to svakako htio izbjeći, jer to je novi trošak, izaziva nestabilnost, a i građani bi mogli biti zasićeni čestim izborima. Dakle, treba osigurati da izravno izabrani čelnik može vladati čak i ako mu proračun padne u predstavničkom tijelu. Jandroković je najavio formiranje radne skupine koja će se time pozabaviti, a rješenje bi moglo biti gotovo, dapače i u Saboru usvojeno, prije kraja godine, dakle do 15. prosinca kada nastupa ustavna stanka u radu parlamenta. To nije nevažno jer bi u tom slučaju izravno izabrani čelnici koji nisu u dobrim odnosima s vijećem i koji u vijeću nemaju većinu bili rasterećeni brige o proračunu i tome hoće li proračun biti usvojen ili neće.

Slično odredbi iz 2009.

Takva promjena zakona bila bi (iako je slična odredba postojala od 2009. kada su prvi puta održani izravni izborni za lokalne čelnike, do 2012. godine) jedan od posljednjih čavala u lijes demokracije na lokalnoj razini. Naime, ako predstavničko tijelo nema pravo odlučivati o proračunu, zašto bi ono uopće postojalo? Ne bi li bilo jednostavnije, ekonomičnije i stabilnije, slijedeći Jandrokovićevu logiku, svake četiri godine organizirati izbore samo za načelnika, gradonačelnika i župana. Bića birana u predstavničko tijelo koje ne može odlučivati o proračunu ne treba zvati političarima.

Burno je u tjednu za nama bilo u SDP-u. Predsjedništvo stranke većinom glasova je odlučilo, a Klub zastupnika to potvrdio također većinom glasova, da Milanka Opačić više neće biti potpredsjednica Sabora, a Mirando Mrsić više neće biti predsjednik saborskog Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo. Razlog je njihov navodno loš rad na tim dužnostima, zatim to što svojim radom na tim funkcijama nisu dovoljno profilirali politike SDP-a, a navodno i loši rezultati na lokalnim izborima. Sve to baš i ne drži vodu ima li se na umu da je spomenuti dvojac posljednjih tjedana javno najžešći kritičar predsjednika SDP-a Davora Bernardića. Stranka ima pravo na te funkcije odrediti kako odluči većina, to nije sporno. Ni Opačić ni Mrsić na ta mjesta nisu pretplaćeni, ali očekivati da će netko s mjesta opozicijskog potpredsjednika Sabora moći utjecati na politiku i primjerice dnevni red Sabora je iluzorno. Nije dakle, sporna stranačka smjena Opačić i Mrsića (i HDZ je svojedobno smjenjivao Pašalića s potpredsjedničkog mjesta u Saboru), ali većina iz Predsjedništva nema hrabrosti javno reći zašto su zapravo ovo dvoje smijenjeni. Bernardić je umjesto Milanke Opačić odlučio instalirati Sinišu Hajdaša Dončića. On je, navodno, zaslužan za stranački uspjeh u Krapinsko-zagorskoj županiji, iako bi tu mnogo više zasluga trebalo pripisati Željku Kolaru. Hajdaš Dončić je političku karijeru započeo u HDZ-u, pa se prebacio u SDP. Bio je jedan od najlojalnijih suradnika Zorana Milanovića, u unutarstranačkim predsjedničkim izborima podržavao je Orsata Miljenića, pa se u pravi čas prebacio na stranu Davora Bernardića. I u redu je da je takav čovjek potpredsjednik Sabora. Kad je na čelu Sabora HDZ-ov Gordan Jandroković, u redu je da potpredsjednik iz opozicije bude SDP-ov Gordan Jandroković. Na žalost, ni ova unutarstranačka zbivanja nisu mogla proći bez komentara Aleksandre Kolarić. Bubnula je i preživjela (i ovaj put) kako smatra »da je veliki korak naprijed da ne misle svi isto i da se poslušno slijedi lidera, kao što je bilo za vrijeme bivšeg vodstva«. Da je u vrijeme kada je Milanović bio predsjednik SDP-a čitala išta osim vlastitog twittera, mogla je uoči i nakon gotovo svake sjednice Predsjedništva čitati izjave Zlatka Komadine o Milanoviću i njegovom vođenju stranke, a nije baš ni da je Bernardić poslušno slijedio stranačkog šefa. Za razliku od Hajdaša Dončića.

Takvom promjenom dokusurio bi se parlamentarizam na lokalnoj razini, a svaki bi lokalni čelnik postao mali Cezar. Njih se uobičajeno naziva lokalnim šerifima i takvo tituliranje je u nas pogrdno. No, šerifi u pravilu jesu lokalni (iznimka su Tommy Lee Jones i njih još nekoliko u Sjedinjenim Državama), a šerifi su pozitivci jer štite i provode zakon. Omogući li im se da vladaju uz vrlo ograničenu kontrolu predstavničkog tijela (ako i ikakvu) doista bi svaki od njih mogao postati mali Cezar i tako bismo ih imali 576. Lokalni su čelnici ako imaju većinu u vijeću danas ionako izloženi manjoj kontroli nego što su bili u vrijeme kada nisu bili izravno birani. Oni upravljaju lokalnim tvrtkama, često su jedini članovi skupštine tih tvrtki. Nema više ni poglavarstva koje je moglo biti (posebno ako bi bilo koalicijsko) kakav-takav kontrolni mehanizam, a i poglavarstva su zasjedala javno. Jandroković je tu svoju ideju obznanio prije otprilike mjesec dana, a malo prije njega sličnu ideju, ali na državnoj razini, obznanio je predsjednik HSS-a Krešo Beljak. On se zalaže za izravan izbor premijera, a tako izabran premijer bio bi autonoman o parlamentu i kada je riječ o proračunu.

Sanader odlučio naprečac

Problem ravnoteže moći na lokalnoj razini nastao je kada je vlada Ive Sanadera naprečac odlučila uvesti izravan izbor lokalnih čelnika ne promislivši što to znači i kakve sve probleme nosi. Sljedeći problem, koji postoji i danas, jest taj da su izborna pravila za sve na lokalnoj razini ista što je besmisleno. Dakle, svi (u svojoj općini, gradu, županiji) biraju članove predstavničkih tijela s lista razmjernim sustavom, a čelnika biraju izravno, imenom i prezimenom. Zašto na jednak način biraju u općini Civljane koja po popisu stanovništva iz 2011. ima 239 stanovnika, a po popisu birača iz 2017. 242 birača i u Gradu Zagrebu doista nije jasno. Zašto u najmanjoj općini u Hrvatskoj sedmero zastupnika u vijeću biraju isključivo s lista i zašto se baš svugdje lokalni čelnik mora birati izravno? Upravo je izborni model uveden 2009. bio prvi faktor destabilizacije i narušavanja odnosa moći između čelnika i predstavničkog tijela. Stranačka fragmentacija tu je destabilizaciju samo zaoštrila, ali tragati za stabilizacijom tako da se gotovo pa eliminira lokalni parlamentarizam i lokalna demokracija je vrlo opasno i mnogo je štetnije od ubijanja krave zbog jednog šnicla.

Pokušaj stabilizacije lokalne vlasti: Jandroković želi stvoriti lokalne Cezare

Slično odredbi iz 2009.

Sanader odlučio naprečac

Lidlova super ponuda