Pogled u 2016. godinu: Neuređeni referendum bumerang HDZ-u

Od 2016. godine, nema sumnje, baš bi Josipovićeve ustavne promjene mogle dočekati na radnom stolu novog/starog premijera i parlamentarnu većinu. Što će se onda događati, bit će vjerojatno jedna od najzanimljivijih političkih priča iz 2016. godine

Kako su kod nas i dalje, hvala na pitanju, na snazi bizarna pravila o izbornoj šutnji, iako je punih osam dana do izbora, ovo je posljednja prilika da se na ovom mjestu pozabavimo s predsjedničkim kandidatima i prvim krugom izbora koji će biti glavna politička tema najmanje do kraja godine.   Anketni odnosi snaga su već poznati, a posljednji tjedan nudi nekoliko sučeljavanja (tri televizijska i jedno radijsko) koja mogu foto finiš učiniti zanimljivijim, ali i nezanimljivijim od onog što se očekuje. Ne bi svakako bilo prvi put da baš izravno sučeljavanje sudbinski odredi budućnost nečije političke karijere, ne samo na predstojećim izborima. No, kako je teško unaprijed previdjeti što se može dogoditi kad jedni nasuprot drugih sjednu svi kandidati – a nakon što se to dogodi zavladat će »izborna šutnja«, ovdje bi se valjalo pozabaviti što bi pobjeda bilo kojeg od četiri kandidata značila za buduće političke odnose u zemlji, s jasno, posebnim naglaskom na utjecaj na rezultate onih »pravih«, najvažnijih izbora – parlamentarnih.

 Sinčić – utjecajniji kao aktivist, nego predsjednik

Najmlađi kandidat Ivan Vilibor Sinčić neće pobijediti na izborima. Neće doći ni blizu. Međutim, ukoliko se ipak dogodi najveće iznenađenje u povijesti vođenja anketa i političkih izbora, i Sinčić pobjedi, teško je zamisliti da bi mlađahni aktivisti mogao bitnije utjecati na raspored snaga velikih političkih igrača. Obzirom na predsjedničke ovlasti, cinično bi bilo zaključiti da bi više mogao napraviti za najsiromašnije i najugroženije građane kao aktivist Živog zida, kojeg policija odnosi u maricu jer se protivio deložaciji, nego kao predsjednik države. Svakako bi njegova šokantna pobjeda poboljšala izglede listi Živog zida ili neke slične opcije da pređu prag na parlamentarnim izborima, a bilo bi zabavno pratiti i Viliborov sudar sa stvarnim životom nakon što preuzme Pantovčak, no… Iako je ovaj kandidat sam sebi dao srednje, gotovo vilenjačko ime, ovdje ipak valja staviti točku i prestati se baviti čarolijama. Sinčićeva velika pobjeda je što je uopće skupio potpise i postao kandidat. Dalje od toga neće ići.

 Kujundžić – pobjednik bez obzira na rezultat

Milan Kujundžić bi mogao. Zapravo, kako god završila ova utrka, Kujundžić je svakako jedan od najvećih dobitnika predsjedničke kampanje. Iako mu stranka nema parlamentarnog zastupnika – dakle, nema ni prave pozornice za političko djelovanje, svojom kampanjom ju je doveo na (anketno) četvrto mjesto u zemlji, do respektabilnih 4,9 posto glasova. Koliko će se tog »Kujundžić« momentuma u Hrvatskoj zori zadržati do kraja naredne godine, drugo je pitanje, ali sigurno mnogo više nego da se ovaj bivši HDZ-ovac nije ni kandidirao. S ovim postotcima i u slučaju poraza Kujundžić osobno može računati na prolaz u Sabor zahvaljujući preferencijskom glasu kojim će dobiti nagradu za svoju prepoznatljivost, a Hrvatskoj zori će sigurno moći ispregovarati mnogo više izglednih mjesta na listama Saveza za Hrvatsku nego da nije bilo utrke za Pantovčak. Ukoliko, pak pobijedi, s njim će sigurno imati gadnog posla i premijeri – dolazili oni iz SDP-a ili HDZ-a. U kampanji promovira posebnu direktnu vezu predsjednika države i naroda i sigurno će gristi da postojeće ovlasti iskoristi i preko maksimuma. Što mu neće uspjeti ni s Milanovićem sad, ni Milanovićem poslije Milanovića (koji bi isto mogao biti Milanović) od 2016. godine. Ali da bi gnjavio, kritizirao i bio težak za dogovaranje oko zajedničkih ovlasti – bi.

 Grabar Kitarović – mirna kohabitacija i(li) lov na vrh HDZ-a

Kolinda Grabar Kitarović bi bila vrlo slična Kujundžiću u prvoj godini svog mandata kad bi ona uspjela doći do pobjede na izborima. Bila bi izrazito uporna i teška u odnosima s premijerom, kojemu bi postavlja zapreke na svakom koraku. Nakon izbora, međutim, stvari bi se promijenile. Ukoliko bi Milanović ostao premijer, strasti bi se u odnosima s Banskim dvorima donekle smirile i dvoje političara koji su ozbiljnu karijeru započeli u Ministarstvu vanjskih poslova bi već našlo načina za mirniju kohabitaciju. Ukoliko, pak, pobijedi Karamarko, s predsjednicom bi, makar u početku nastupila idila. No, što bi više šef HDZ-a htio ustrojiti Hrvatsku po kancelarskom modelu, bilo bi i više problema, osim ako Grabar Kitarović ne bi odlučila postati tek ukras s Pantovčaka. Kako bi, međutim, kao takva mogla po drugi mandat, teško je zamisliti.

  Posebno bi, međutim, bilo zanimljivo pratiti odnose unutar HDZ-a u slučaju da Karamarko izgubi izbore koje mnogi na desnici već (pogrešno) smatraju dobivenima. Bi li Pantovčak u tom slučaju postao centar nezadovoljstva Karamarkom i izvorište pobune koja bi imala dovesti do smjene u stranci? Lako moguće.  

 Pantovčak neće biti stožer za rušenje Milanovića

Oponenti Zorana Milanovića unutar SDP-a (i šire ljevice) se nadaju da će se upravo to dogoditi sa Ivom Josipovićem – da će, u slučaju pobjede na predsjedničkim izborima Pantovčak postati laboratorijem za rušenje Milanovića. Neki se nadaju da bi se to moglo dogoditi i prije parlamentarnih izbora, no svi ti računi su, zapravo – bez krčmara.   Pobjeda Ive Josipovića sasvim sigurno znači ostanak Milanovića na čelu stranke i Vlade do kraja 2015. godine. Odlazak predsjednika SDP-a mogao bi se jedino zamisliti u slučaju da Josipović izgubi, pa da Milanović takvim, očajničkim potezom pokuša popraviti šanse lijevog centra na parlamentarnim izborima.   Ukoliko, pak, Karamarko dođe na vlast, teško je u bilo kojoj varijanti zamisliti da bi Milanović imao snage zadržati mjesto šefa SDP-a. Ukoliko bi, pak, to i htio i pokušao, prilično je zamislivo da bi Josipović bio as u rukavu Milanovićevog protukandidata (protukandidatkinje?). No, Milanovićev dvostruki poraz u slučaju pada na izborima, svakako bi bio izgledan sa ili bez poguranca s Pantovčaka.   Što se tiče odnosa s Vladom, Josipović će, ako pobijedi, morati nastaviti gurati svoje promjene Ustava. Koje ne liježu baš dobro na želudac Milanoviću. Kako je 2015. izborna godina, a Josipović ipak kandidat iz Kukuriku koalicije, za očekivati je da će se Druga republika kotrljati nešto usporenije u prvoj godini mandata – kako ne bi izazvala preveliko iskrenje na ljevici. No, od 2016. godine, nema sumnje, baš bi Josipovićeve ustavne promjene mogle dočekati na radnom stolu novog/starog premijera i parlamentarnu većinu. Što će se onda događati, bit će vjerojatno jedna od najzanimljivijih političkih priča iz 2016. godine.   Nije nemoguće zamisliti ni da HDZ dobije malo gorkog lijeka kojeg su dosad rado koristili – da im se neuređeni građanski referendum, ovaj put kao sredstvo kojim će predsjednik države progurati svoju političku agendu, vrati ravno u lice.   A potencijalna kohabitacija predsjednika koji dolazi iz SDP-a i HDZ-ovog šefa koji želi biti kancelar? E to bi tek bio spektakl.