O putu saznaš više kada jednom njime prođeš, nego iz svih opisa i uputa na svijetu, tvrdio je engleski pisac William Hazlitt. S tom mišlju krenuli smo na od Zagreba do Vojvodine, a potom južno do Niša i Leskovca pa dalje, u Skoplje i Prištinu, preko Skadra, Bara i Tivta do Dubrovnika, a onda autoputom uz Jadran, preko Like i nazad do Zagreba.

Zimski kaput

Riječ za stolom uzeo je sveučilišni profesor Dinko Gruhonjić, rođeni Banjalučanin. Pričamo o Vojvodini i vojvođanskoj politici, konobar rakiju toči na decilitre, a za susjednim stolom ordiniraju svirači što od gazde primaju 15 eura dnevno, a žive od bakšiša i meraka svojih gostiju. Kad se društvo razigra past će i pokoja dosjetka na račun vojvođanske multikulturalnosti, o podozrenju što ga Lale i vojvođanski Mađari navodno oduvijek međusobno gaje, o Novom Sadu prije i poslije onog i ovog rata. U sjećanju  će ostati jedna o nekakvoj zadruzi u kojoj je neposredno nakon onog rata kao specijalni savjetnik radio jedan Rus, u ulozi specijalnog savjetnika iz bratskog Sovjetskog saveza. Taj je, priča profesor, Lale neprestano tjerao da više rade, a oni su na taj diktat odgovarali međusobnim došaptavanjem: »Ovi Rusi su veći Šiptari od Mađara.« Ujutro šetnja do čuvene Futoške pijace i gradska vreva i nešto kasnije u suncu okupan centralni novosadski trg s vitkom katedralom koja se nad njim uzdiže. Grad se već sprema za Exit, festival koji je postao centralni godišnji događaj. 

Prelazimo Dunav i prolazimo kroz oronulo Podgrađe, jezgru iz koje je niknuo ovaj grad. Iznad stražari Petrovaradinska tvrđava. Tamo ćemo posjetiti nekoliko slikarskih ateljea i upoznati čovjeka koji je godinama na prve znake jeseni spremao kofere i putovao na rub Amazonske prašume, koja će u njemu ostaviti trag što će godinama pokušavati prenijeti na svoja platna. Za sve je, kaže, kriv zimski kaput. Naprosto su bili preskupi u njegovo vrijeme pa je odlučio zime provoditi na toplijem mjestu. Taj slikar, Miškin, neka nam bude oprošteno što se ne sjećamo njegovog imena, kraj svijeta nije našao u Amazonskoj prašumi, tamo gdje ga je tražio, nego tu, nadohvat ruke, u obližnjem Kovilju, selu u kojem je oslikao zid jedne trošne čarde, nadaleko poznate po gostoljubivosti, dobroj hrani i imenu – Kraj svijeta.

 Čardu je nedavno srušio starješina manastira Kovilj, vladika Porfirije, kojem slikar zbog toga spominje bližu i širu rodbinu u kontekstu nepriličnom da ga se navodi u novinama. Kraj Novog Sada čekao nas je Čenej, široko selo sa svojim salašima pretvorenim u restorane kakve nećete naći nigdje osim u vojvođanskim selima. Tamo spremaju đakonije, kao što su suhe šljive punjene sirom, umotane u slaninu i pečene na roštilju, guščju paštetu s kozjim sirom i ljutim umakom od šumskog voća, a sve za pristojnu cijenu, za kakvu u boljem riječkom ili zagrebačkom restoranu ne možete pojesti niti osrednji rižot.  I tamo širok osmijeh, ali ovaj put sa zlatnim zubom tamburaša koji sviraju sve pristojne pjesme koje vam padnu na pamet. Pred nama je, međutim, dug put i valja ostati priseban, a i nije red da se pjeva o komandantu Savi u Sutjesci koju slavni komandant neće prijeći, mogao bi nas netko vidjeti pa u domovinu ponijeti glas da smo se otuđili i odali jugonostalgiji. 

Tragovi siromaštva

Put pod noge, prema Nišu, iza leđa ostavljamo Novi Sad, potom i Beograd. U dijelu Srbije što ga nazivaju Južnom prugom zapažamo samo tragove bolje prošlosti i sumorne sadašnjosti. Prosula se pred nama Davičova Srbija među šljivama, njezini očaravajući, brežuljkasti krajolici i zapušteni gradovi. U Nišu se nećemo zadržati. Posjetit ćemo tek spomen park Bubanj, gdje tri stisnute pesnice odaju počast nekom drugom vremenu, kad nam je ova zemlja bila bliska i po patnji i po pjesmi. Na monumentalnom spomeniku podignutom u sjećanje na strijeljane antifašiste crni tragovi četništva, grafiti namijenjeni reviziji povijesti na srbijanski način. Ulice Niša su oronule, nije rijetkost na njima vidjeti zaprežna vozila s konjima okićenim šarenim hamovima, svugdje su jasno prisutni tragovi siromaštva i besperspektivnosti. Za Srbiju uistinu vrijedi ona – što južnije to tužnije. Tek tu i tamo poneka nova zgrada od betona, čelika i stakla, ali umjesto da popravi dojam o stanju grada ta novogradnja samo naglašava njegovu zapuštenost. 

Novi odbor za doček pripremljen je u Leskovcu, gradu roštilja. Opet »dezerteri« i »domaći izdajnici«, ljudi koji su u olovna vremena glasili za državne neprijatelje broj jedan, skrivali po okolnim selima mlade vojne obveznike, koje su vlasti kanile liferovati na Kosovo u ulozi topovskog mesa. U cijelom Leskovcu radi samo jedan motel, u vlasništvu ovdašnjeg suca, i nije jasno gdje odsjeda silan narod što svake godine hrli na sedmodnevnu leskovačku roštiljadu, kad kroz grad prodefilira i po par stotina tisuća gostiju. 

Grad je nekoć živio uglavnom od tekstilne industrije, ali sad je ostalo samo meso, roštiljsko i topovsko. Lokalni aktivist Dobrosav Nešić, čovjek koji je u vrijeme Slobodana Miloševića ležao i u zatvoru zbog svojih »antidržavnih aktivnosti« govori nam o najgorim vremenima Leskovca, kad je bjesnio rat na Kosovu, rat nakon kojeg će u ovom gradu ostati samo traume i sramota. U to vrijeme Nešić je bio na onoj strani barikade na kojoj su se nalazili rijetki. Stao je u obranu razuma, a rat i razum nikad nisu bili drugovi pa je tako i Nešiću u toj gunguli puno ljudi diglo pozdrav, svadili su se s njim i brat i otac, nazivali ga izdajnikom, da bi mu na kraju priznali da je bio u pravu, da mit o ravnom Kosovu kao kolijevci jednog nebeskog naroda nije ništa drugo nego priča koja prethodi oplakivanju izgubljenih života i sakrivanju vlastite sramote zbog počinjene nečovječnosti. 

Leskovački roštilj na stolu i priča o ratu za stolom. Nešković gostima iz Hrvatske pokušava dati do znanja da možemo biti prijatelji, unatoč bezumlju kojem smo svjedočili i koliko god bilo jasno da u ovom trenutku nema potrebe za dokazivajem te stvari, naš sugovornik ne može se zaustaviti: »Tko nas bre zavadi!«

 Ta rečenica, što je nacionalisti i šovinisti posprdno izgovaraju kad se žele izrugivati onima koji u sebi ne osjećaju mržnju kakva bi, razumije se, imala biti primjerena kad su Srbi u pitanju, na ovom mjestu zvuči kao još jedna u nizu jadikovki nad svim onim što je živ čovjek preturio preko glave i onim što ga još čeka. Nitko nas, Neškoviću, nije zavadio, tu si ti, tu smo mi, sjedimo i kukamo nad sudbinom ovog grada i jednog naroda uhvaćenog u zamku nacionalističke politike i gurnutog u nemilosrdne osvajačke ratove, opijenog mržnjom što i dan danas curi s televizijskih ekrana i kezi se s naslovnih stranica novina.

Cigan-Mala

 Poći ćemo u Leskovcu i u Cigan-Malu, dio grada u kojem getoizirani žive leskovački Romi, posjetit ćemo prostorije njihovog nogometnog kluba osnovanog 1926. godine, sa skromnim inventarom od nekoliko  razvaljenih stolova i jednim stolom za biljar oko kojih se gura pet, šest maloljetnih Roma. Kad ostanemo s njima nasamo oni će pitati: »A ti, pevaš li?« Pjesma je ovdje i doručak i ručak i večera. Veliki broj Roma iz Cigan Male živi od pjesme i nije bilo mjesta iznaneđenju kad smo pozvani da poslušamo nekoliko najvećih hitova, što iz izvode artisti iz Cigan Male, koji su toliko popularni da ih zovu na svadbe »po Švicarsku i Nemačku«. Osim od pjesme, u Cigan Mali živi se od skupljanja sekundarnih sirovina. Cigan Mala živi na ulici, sve su oči znatižljeno uprte u slučajnog namjernika s foto aparatom i svi su željni čuti kad će fotografije što ih snimamo izaći na televiziji. Cigan Mala nije najljepši izlog Leskovca, gdje god krenete u ovom gradu nećete naći ništa što bi vas, od ljepote, ostavilo bez daha. Ostaje još ručak u Sandokanu, čuvenom restoranu koji je vidio i bolje dane, a onda dalje na jug, put Skoplja. 

Dva sata vožnje i tu smo, na mjestu gdje političari kroje veću povijest jedne nacije, gdje se dižu monumentalne zgrade s »rimskim kolonadama«, na svakih stotinu metara nad pločnikom bdije neki heroj, Aleksandar Makedonski, Filip Makedonski, Goce Delčev i tko zna kakav sve brončani svat je našao mjesto u centru Skoplja. Centar grada izgleda kao kakav uvrnuti Disneyland. U pitanju je projekt što ga provodi premijer Nikola Gruevski, pod nazivom Skoplje 2014., a cilj projekta je načičkati grad spomenicima i monumentalnim zgradama na obali Vardara, e kako nitko ne bi mogao reći da makedonska nacija nije starija od Isusa, e kako nitko ne bi mogao reći da su Makedonci zapravo Grci ili nedajbože Bugari. Istina, naći će se ljudi u Skoplju, i to ne mali broj, koji će ustvrditi da je ekspresija sirovog nacionalizma u izvedbi Gruevsklog samo paravan iza kojeg se pere novac, ali to su ionako »izdajnici« i »dezerteri«. Gdje god kreneš – sretneš takve. Iza kulise političkog Disneylanda otkrivalo se ono od čega se sastoji termin – suživot. Suživot, to je ono kad dva do jučer zavađena i zaraćena naroda žive jedan kraj drugog, pri čemu se ni vole niti gledaju jedni u druge, nego svako živi svojim životom, pun podozrenja prema drugome.  Tako u Skoplju s jedne strane Vardara žive Albanci, a s druge Makedonci i koga god pitaš ima li nacionalne netrpeljivosti i svega što tu pošast prati, dobiješ odgovor – ne, toga nema, da bi nedugo zatim na gradskim zidovima vidio grafit – »Smrt Šiptarima!« ili prekrižen albanski naziv za Skoplje na dvojezičnim putokazima. Skoplje se naizgled oporavilo od onog kratkog rata iz 2001. godine, ali kad se dublje uđe u razgovor, bilo s nekim s makedonske ili albanske strane, osjetit ćete silno nepovjerenje i strah pred onim što donosi budućnost. Grad još uvijek potresaju protesti što se iz dana u dan održavaju s ciljem da se izazovu izbori, odnosno da se smjeni premijera Gruevskog, ali taj odgovara okupljanjima svojih pristalica pa tako danas na jednoj strani Skoplja, ispred Sobranja, imate mlade ljude koji podržavaju Gruevskog, šatoruju i tvrde da brane Sobranje od izdajnika, dok ispred zgrade Vlade imate prosvjednike koji svakodnevno pozivaju na smjenu premijera. Kulisa je to svakodnevice koju valja preživjeti s prosječnom plaćom od 250 eura, a i tu prosječnu plaću zaradit ćeš samo ako si sretniji no pametniji. Nezaposlenost je i ovdje jedan od glavnih problema društva, ali tko da misli o ekonomiji i činjenici da je Gruevski svoj narod za sitniš izručio investitorima, kad u centru imaš spomenika koliko ti srce zaželi i u svakom trenutku se možeš busati u prsa i govoriti – ponosan sam što sam Makedonac.

Ni na nebu ni na zemlji

  Za kraj nam je ostala Priština, još dva sata vožnje i 30 eura za osiguranje na granici s Kosovom, jer nema osiguravajuće kuće u Europi koja pokriva i ovaj dio svijeta. Naš kasko pokrio je »sve zemlje Europe«, ali za Kosovo to ne važi, jer Kosovo je, čini se, ni na nebu ni na zemlji. Vozeći kroz njegovo predgrađe očekujemo oronuo grad, sa siromaštvom većim nego u bilo kojem gradu koji smo do sada prošli, ali dočekuju nas ulice pune mladih ljudi, teško možeš vidjeti nekog tko je stariji od 40 godina. Na svakom koraku po jedna novogradnja, u svakom kvartu po jedna spomen ploča poginulim borcima UČK. Vibrantnijeg grada od ovog dugo nismo vidjeli, ali to je samo još jedan od izloga, iza kojeg se krije očekivano siromaštvo, plaća jedva dostatna za preživljavanje i gomila nezaposlenih mladih ljudi. U Prištini smo se družili s mladim ljudima koji djeluju na underground glazbenoj sceni, noć proveli s prištinskim pankerima i death metalcima i jasno da su nam pomogli da razbijemo predrasude o ovdašnjim ljudima, baš kako smo ih razbijali cijelim putem od Novog Sada do ovog mjesta. Iz Prištine ćemo krenuti prema Albaniji, čarobnoj zemlji čudesnih krajolika, do albanskih laguna na jugu, a zatim preko Skadra, uskim putevima do granice s Crnom Gorom, zatim zavojitom cestom do Bara pa uz more do Tivta i dalje, na zapad, kući u Hrvatsku.