ZAGREB – Žene su u Hrvatskoj kontinuirano diskriminirane na tržištu rada, i to najviše na osnovi trudnoće i majčinstva, a onda i njihove dobi. Iako imamo zakone koji reguliraju to područje, oni se u praksi ne provode, a demografska slika Hrvatske tema je koja naše poslodavce uopće ne zanima. Tako se žene koje na razgovoru za posao otvoreno kažu da planiraju majčinstvo svrstava na kraj liste kandidata, a ako su zaposlene, ovise o ugovorima o radu na određeno koji im ne jamče nikakvu sigurnost i lako se raskinu čim poslodavcu to odgovara.

Na neprihvatljivu diskriminaciju žena temeljem trudnoće ukazale su dvije nedavne presude – ona Europskog suda za ljudska prava (ELJP) u sporu Jurčić protiv Hrvatske, gdje je ELJP utvrdio kršenje prava žene temeljem njezine trudnoće od strane HZZO-a, te Županijskog suda u Rijeci u korist rukometne sutkinje Helene Crnojević zbog diskriminacije po istoj osnovi.

Usvajanje Konvencije

Ove su presude, smatraju u organizacijama za zaštitu prava žena, izuzetno važne jer ohrabruju žene da progovore javno o narušavanju svojih temeljnih prava, a poslodavcima i institucijama daju do znanja da neke još uvijek aktualne diskriminatorne prakse nisu prihvatljive. »Jako je bitno što se ovakve presude objavljuju u javnosti. Važno je da u slučaju kršenja njenih prava žena ima podršku sindikata, obitelji, institucija koje se bave zaštitom žena, da bude uporna i čvrsta i vjerujem da će se tada naši pozitivni propisi sve više primjenjivati«, smatra Emina Ibrahimi, predsjednica Ženske sekcije SSSH.

Krucijalno bi bilo, dodaje, i usvajanje Konvencije protiv nasilja i uznemiravanja 190. Međunarodne organizacije rada iz 2019. godine, jer je riječ o dokumentu koji među ostalim štiti tražitelje posla i prijavitelje za posao što je u slučaju kršenja radnih prava žena temeljem trudnoće iznimno važno. Konvencija je dosad prihvaćena samo u Italiji, no na europskoj se razini razmatra njezino usvajanje.
– Konvencija ne govori o trudnicama, ali su one u svijetu rada priznate kao ugrožena skupina, a spadaju među osobe koje traže posao, koje konvencija štiti. Kad bi je Hrvatska usvojila, neke bi se prakse morale mijenjati, a mi bismo imali osnovu da možemo reagirati na slučajeve kršenja prava, kaže Ibrahimi.

Upitnici za posao u kojima se ženu pitalo planira li trudnoću postali su, kaže, stvar prošlosti, ali se praksa poslodavaca nije bitno promijenila. »Sad su to malo kamuflirali, ali žene koje traže posao to i dalje osjećaju. Žene koje se jave za posao zadnje su na listi kandidata ako planiraju trudnoću, ugovor o radu takvoj se radnici ne produžuje, a u turizmu je dobro poznata praksa diskriminacije žena po dobi, jer se starije žene s recepcije, na primjer, šalje na druge poslove ili kući da primaju plaću do mirovine, jer više nisu »ugodne oku«, navodi Ibrahimi. Sindikat, ističe, nema često priliku reagirati u takvim slučajevima, jer žene većinom nazovu i iznesu svoj slučaj, ali se boje izaći javno u strahu od poslodavca. Sve su grane jednako pogođene, od trgovine i turizma, do nemogućnosti napredovanja u privatnom sektoru.

Negativni komentari

Diskriminacija žena temeljem trudnoće i majčinstva na poslu najčešće se manifestira kroz otkazivanje ili neobnavljanje ugovora o radu kad poslodavac sazna za trudnoću, premještanje na radna mjesta s nepovoljnijim uvjetima rada, uskraćivanje napredovanja pri povratku s rodiljnog ili roditeljskog dopusta te nerazumijevanje poslodavaca za usklađivanje privatnog i poslovnog života žene.

– Diskriminacija se temelji na percepciji žena kao onih koje su manje fleksibilne i produktivne zbog svoje majčinske uloge te uzrokuju organizacijske poteškoće poslodavcima, ističe Lana Kučer iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI). Pri zapošljavanju se žene susreću s nezakonitim pitanjima o planiranju obitelji, a na radnim mjestima slušaju negativne komentare o majčinstvu, poput onih da se »žene s malom djecom ne mogu kvalitetno usredotočiti na posao«, »trebala bi se strpiti s djecom barem godinu dana dok se posao uhoda« ili »izrodi sve zaredom da ne ideš svako malo na porodiljni«, nabraja Kučer.

I u CESI-ju su svjesni toga da žene odmah prepoznaju diskriminaciju, ali ih se i dalje tek manji broj odluči prijaviti to nadležnim tijelima. Razlozi koje navode za to su nepovjerenje u pravosudni sustav i institucije, strah od otkaza i mobbinga te nepoznavanje vlastitih prava.