ZAGREB Za razliku od ekonomista koji najavljeni otkup MOL-ovih 49 posto dionica Ine smatraju lošim potezom, napominjući kako će Hrvatska time povećati javni dug, ali i otkupiti kompaniju čiji biznis – nafta, postaje stvar prošlosti, energetičari smatraju da je pravi trenutak za otkup. S Mađarima, napominju, nije išlo, Ina je od 2009. godine naovamo značajno izgubila na svojoj vrijednosti, a i MOL-u je u interesu završiti dugogodišnju agoniju s Vladom RH koja opstruira njihovo većinsko upravljanje kompanijom s nevećinskim paketom dionica.

»Pravi je trenutak za otkup dionica jer je cijena barela toliko pala da naftne kompanije gube na svojoj vrijednosti. Ukoliko MOL zaista želi izaći, bit će spreman na ‘popust’ Vladi, a u idućoj se već godini očekuje rast cijene barela na oko 65 dolara, što znači da će opet rasti i vrijednost Ine«, kaže za naš list akademik Stevo Kolundžić iz Znanstvenog vijeća za naftu i plin HAZU-a. Na pitanje što, međutim, nakon toga – jesmo li politički i stručno dorasli vođenju Ine, odgovara kako je to »pitanje za milijun dolara«.

Vlastiti kapital za rast

– S ovakvim političkim strukturama, nismo. Kad se odlučivalo o prodaji prvog paketa od 25 posto Ininih dionica, govorilo se kako Ina ne može vlastitim kapitalom pokriti potrebe svoga rasta. Danas se Ina, dakle i oni koji njome budu u budućnosti upravljali, mora fokusirati na nova istraživanja. Na domaćem kopnu, međutim, velikih potencijala nema, javnost je odbila istraživanja u Jadranu, što znači da nam preostaju istraživanja vani, gdje su, međutim, potencijalna nalazišta u najvećoj mjeri u ratnim zonama. Ako Ina ne intenzivira istraživanja i ne poveća svoje rezerve, neće biti dobro – upozorava Kolundžić.

Da bi Ina opstala, navodi, u istraživanja bi trebala ulagati barem 200 milijuna dolara godišnje, a sadašnja njena ulaganja, ovisno o godini, ne prelaze od sto do dvjesto milijuna kuna. Zato je potrebno da u slučaju otkupa dionica od MOL-a angažiramo vanjske konzultante koje će napraviti prave poteze, jer političke strukture to neće znati – kaže akademik.

I drugi stručnjaci upućeni u zbivanja napominju kako financijeri otkupa dionica – banke ili fondovi, sigurno neće dozvoliti da Inom ubuduće upravljaju političke strukture. To će, kažu, morati biti menadžeri, vjerojatno izvana, koje će postavljati sami financijeri. Na pitanje kako pak isfinancirati otkup dionica, a da to ne postane javni dug, naši sugovornici bliski Vladi kažu kako je to moguće na više načina – bilo kreditom za premošćivanje koji će se otplaćivati iz priljeva Ine, bilo da Ina sama, koja sad nema velika zaduženja, digne kredit, za koji će joj djelomično, vlastitim dionicama, jamčiti i država.

Reuters je objavio kako prema tržišnoj kapitalizaciji MOL-ov udjel u Ini vrijedi približno 2,22 milijarde američkih dolara, no iz izvora bliskih Vladi je moguće čuti da toliko više ne vrijedi ni cijela Ina. Znači li to da će Vlada MOL-u, u tom slučaju, ponuditi najviše 850 milijuna dolara, a MOL navodno traži 1,8 milijardi, vidjet će se u pregovorima.

Načina otkupa bez povećanja javnog duga ima, a s MOL-om je već postignut politički dogovor da se ide u pregovore, doznajemo od upućenih. Osim što je, kažu, i Mađarima dojadilo »natezanje« s Vladom jer i MOL-u zbog toga pada cijena dionice, mađarskoj vladi je jasno da s hrvatskim susjedima mora održavati dobre odnose.

Nužni strateški partneri

Kako Rusi sve više svog plina izvoze u Kinu, Mađarska će se morati okrenuti dvosmjernom plinovodu s Hrvatskom te dobavi plina s krčkog, budućeg LNG terminala. MOL je dugo tražio nekoga tko će otkupiti njegove dionice u Ini, no koliko je poznato, od svih su na kraju dobili odbijenicu te su spremni pregovarati s Vladom koja, uostalom, ima i pravo prvokupa, kažu naši izvori. Kupovina nam se, dodaju, isplati dok je cijena barela niska, a moramo i osigurati energetsku stabilnost. Premijer Andrej Plenković je, kako doznajemo, prije objave otkupa dionica razgovarao sa svima – Mostom, bivšim ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom, kao i ostalima koji su bili uključeni u pregovore s MOL-om, što znači da u Hrvatskoj postoji politički konsenzus oko otkupa.

Energetičar Kolundžić je uvjeren da će se i s MOL-om pronaći zajednički jezik, odnosno svima prihvatljiva otkupna cijena, jer i on želi izaći, pri čemu će preko svog Tifona i dalje biti prisutan na hrvatskom tržištu.

Što će, međutim, Vlada nakon otkupa dionica MOL-a, prvenstveno ako shvati da joj nisu potrebne dvije rafinerije, pitamo sugovornike. Dok naši neimenovani izvori bliski Vladi tvrde kako je za obje rafinerije potrebno pronaći strateške partnere pa da se sisačka proizvodnja fokusira samo na Zagreb, odnosno sjeverozapadnu Hrvatsku, a riječku proizvodnju da preuzme slovenski Petrol koji je navodno zainteresiran za riječke derivate kojima bi mogao opskrbljivati cijelo slovensko tržište, Kolundžić odgovara kako su dvije rafinerije za Hrvatsku – previše.

»I to političke strukture, umjesto da se dodvoravaju javnosti, napokon trebaju glasno izreći. U sisačku je rafineriju potrebno uložiti i do 400 milijuna dolara, no pitanje je na kojem tržištu toliko goriva prodavati. Proizvodnja bi bila dvaput veća od potreba tržišta, što znači da za sisačke derivate ili mora biti pronađeno neko vanjsko tržište, ili rafineriju treba prenamijeniti«, smatra Kolundžić. Nema šanse, zaključuje, da obje rafinerije opstanu, pa tako i riječka mora biti potpuno modernizirana za obradu teških ostataka. Kako je jučer pisao naš list, Goldman Sachs je navodno spreman Vladi RH financirati otkup dionica, ali i pozajmiti šest milijardi kuna za modernizaciju rafinerija.