Koliko god nam iz godine u godinu išli na živce zvončići koji počinju zveckati već početkom studenoga, oni barem donose prepoznatljiv nagovještaj blagdanske blizine, neku vrstu ritualne utjehe. No ove godine, kao da su utihnuli, nestali pod prigušenim zvukovima koji dopiru s ulica, iz parlamenta, iz stranačkih ureda, iz medija… Zvukovima nervoze, prijepora i prijetnji koji su zaglušili sve ono što bi advent trebao nositi. I prije nego što smo stigli udahnuti onaj tihi, poznati mir blagdanskog prosinca, nadjačali su ga odjeci koji nemaju nikakve veze s nadom, zajedništvom i svjetlom, svime onime što adventsko doba podrazumijeva.

Druga adventska svijeća koju ćemo zapaliti sutra nosi u sebi simboliku pomirenja i ljubavi. To je trenutak u kojem bismo trebali zastati, pogledati prema drugima i potražiti u sebi ono što nas čini zajednicom, a ne razdvaja. No, ove godine čin paljenja druge svijeće – svijeće »pomirilice« – dolazi pod sjenom događanja koja su prvu – svijeću nade – potpuno zagušili. Događanja koja pokazuju da negdje u nama te svijeće tinjaju slabije nego što mislimo. Umjesto da ovih dana govorimo o onome što nas povezuje, mi svjedočimo marševima, povicima, prijetnjama, mladima koji paradiraju u kapuljačama… U tjednu u kojem smo trebali razgovarati o tome kako popraviti ono što nas čini frustriranima, slušali smo kako se produbljuju razdori. Umjesto svjetla adventa, poruke podjela. Umjesto nade – strah.

I nije problem samo u povorkama, u nervozi i agresiji koja izbija iz pojedinaca. Problem je i u onima koji bi trebali biti prva linija razuma. Oni koji bi trebali smirivati tenzije, naglašavati ono što nas spaja, a ne ono što nas dijeli, nerijetko čine suprotno. Dublje kopaju rovove, podižu ton, pojačavaju vatru. Umjesto da je gase – dolijevaju ulje. Umjesto da smiruju, oni zaoštravaju. Umjesto da povezuju, oni dijele. Umjesto da traže rješenja, traže neprijatelje. Tako se stvara ozračje u kojem ekstremi dobivaju prostor, u kojem se čini da su glasniji od većine, u kojem se stvara dojam da je zemlja podijeljena na dvije boje, dva tabora, dva svijeta.

A nije. Jer većina ljudi u ovoj zemlji ne hoda u povorkama, ne nosi kapuljače, ne viče na ulicama. Većina radi, živi, pokušava pronaći normalnost u vremenu koje sve više odbacuje kompromis kao slabost, a razum kao teret. U toj većini – tihom centru društva – još uvijek postoji zdrav, običan, ljudski razum. I ta većina ne želi biti talac onih koji žive od podjela. I upravo zbog te većine, mi ne želimo biti medij koji sudjeluje u stvaranju novih podjela. Nećemo pristati na retoriku crno-bijelih slika, na logiku »ili si s nama ili protiv nas«. Nećemo sudjelovati u ritualima nabrijavanja. Nećemo prenositi vatru koju je netko drugi zapalio, nadajući se da će što više ljudi izgorjeti. Nismo idealisti, znamo da ekstremi postoje. Ali znamo i nešto važnije: da oni nisu mjera društva, nego iznimka.

Vrijeme u kojem se nalazimo traži druge poruke. Ne poruke straha, nego odgovornosti. Ne poruke isključivosti, nego razuma. Ne poruke koje dižu tenzije, nego one koje podsjećaju na to da je moguće živjeti u istom prostoru bez da jedni drugima prijetimo. To ne znači zatvaranje očiju pred problemima, nego upravo suprotno – traženje načina da se o njima govori bez da se dodatno ruši ono malo povjerenja koje nam je ostalo. Umjesto da dopustimo da nam aveti prošlosti diktiraju ritam, vrijeme je da definiramo vlastiti. Vrijeme je da se prestanemo ponašati kao publika u predstavi koju nismo htjeli gledati i počnemo stvarati prostor za neke mirnije, zrelije poruke. Možda je to jedina nada koja nam preostaje – da još ima dovoljno glasova koji odbijaju biti uvučeni u mrak. Da još ima ljudi koji vjeruju da se normalnost ne podrazumijeva, nego gradi. I da se razum ne čuje samo kad vičemo, nego onda kad odlučimo govoriti drukčije.

Vrijeme je za neke druge tonove. I za društvo koje ne dopušta da mu ih nameću oni najglasniji.