Get up, stand up, stand up for your right. Get up, stand up, don’t give up the fight. Ne odustaj, ostani i bori se za svoja prava. Pjesma Boba Marleya univerzalne poruke silno je potrebna i današnjoj Hrvatskoj, posebno danas, na Dan domovinske zahvalnosti.

Sredinom 1991. pa tako i istih dana 1995. godine ne samo da je standard bio na razini preživljavanja, bilo je i mnogo gore je životi su ili ekstremno ugroženi. Pa opet, jako je bilo malo onih koji su Hrvatsku napuštali. Ostali su i borili se. Za svoja prava. I nisu odustajali koliko god pred njima bile teške i neizvjesne godine. Na koncu su i pobijedili. No, je li pobjeda današnjih 3,8 milijuna stanovnika zemlje za koju se ginulo u tisućama? Teško, prije bismo to mogli nazvati porazom.

Osnovni je problem u iseljavanju mladih, često i vrlo obrazovnih ljudi. Razina primanja u Hrvatskoj niža je nego u većini država EU tako da je odlazak za bolje plaćenom poslom jedna od najvećih pošasti moderne Hrvatske. Dakako da ne možemo, pa i ne želimo, bilo što sugerirati ljudima koji rade “vani”, ali ipak smo mnogo bliže stavu koji nam poručuje Marley: ostani i bori se.

Ne pasivnim odnosom prema politici, ne odustajanjem od izbornog prava, ne mirenjem sa situacijom. Suprotno -. na svaku nepravdu mora se reagirati maksimalno brzo i burno. Ne okretati glavu od politike, suprotno – involvirati se u političke stranke činiti ih kvalitetnijima i jačima, konkurentnijima na političkom tržištu. I izlaziti na izbore, mijenjati na svim razinama odlučivanja ono što ne valja. Boriti se da svi koji upišu i diplomiraju na nekom od fakulteta imaju jamstvo da će u Hrvatskoj dobiti adekvatno plaćeni posao. Čemu inače fakulteti? Da hrvatskim novcem obrazuju stručnjake koji će nakon toga, bez ikakve odšete, kao što je to u sportu slučaj, raditi za korist stranih kompanija? Besmisleno! Ako mi otvaraš smjer, znači da me kao stručnjaka trebaš, ne zbog toga da mi zajedno s diplomom daješ i kofer u ruke.

Prostor je naprosto najveće bogatstvo, a Hrvatska ima jedan od najboljih na svijetu. Sav je, ma stopostotno, iznimno dohodovan bilo kojim se poslom bavili. Uostalom pokazuju to primjerice brodograđevni stručnjaci Primorsko-goranske županije. Ima ih na stotine, rade u svom zavičaju za plaće slične kolegama na “zapadu”.

Jer, što se čini iseljavanjem? Odustaje se od prostora kojeg onda najrazličitijim koruptivnim dosjetkama upropaštavaju oni koji zahvaljujući svojim pozicijama, a omogućava ih primjerice naše ne izlaženje na izbore, to mogu. A mogu jer im sve manje ima tko zaprijetiti prosvjedima i porukom kako – neće odustati, kako se neće miriti s korupcijom i rudimentima najbesmislenijih birokracija. Kako će ostati i boriti se.
I zato, baš na današnji dan, ostani i bori se. Kao što su to činili i tvoji prethodnici ne mireći se s okupacijom, uništenjem i oduzimanjem prostora koji zove se Domovina. Jer ne, nisu to nama ni Irska, ni Njemačka ili bilo koja druga država. Hrvatska je taj najveći potencijal. Iseljavanjem ga prepuštamo u ruke prebrojnim nesposobnim političarima da on njega rade svoje igralište. Ostankom im poručujemo kako se s time – nećemo miriti.

Ostani i bori se političkim i demokratskim oružjem. Otjeraj sve čija je širina pogleda jednaka onoj paradnih konja. Ne odustaj jer za Hrvatsku se nije ginulo kako bi u njoj danas bilo 3,8 milijuna, pretežito depresivnih ljudi. Samo pod tim kondicijama za nekoliko ćemo godina istinski iskreno moći svima koji su se borili i ginuli u ratu ali i sebi samima izraziti – domovinsku zahvalnost.