Ima Petrinja, kako je i red, svoju tržnicu. Pazarni dani su utorak i subota. Pazarni dani su bili utorak i subota. Ovaj utorak tržnica je bila prazna. A to znači da ni pred pekarnicom, odnosno dućančićem kojem je prodaja kruha osnovna djelatnost, jučer nije bilo baš nikakvog reda. Tek gdjekoji kupac, a jedini na tržnici rade.

– Slabo, slabo smo se vratili u normalu, vele nam prodavačica Maca i gospođa Ana koja je taman navratila po kruh.

Ljudi odlaze po obrok u neku od kuhinja što ih dijele, pa im od tržnice i nije potreba, kazuju nam njih dvije, baš kao što priču pričaju i one jedva dvije jabuke što su jučer na tržnici bile jedino i od voća i od povrća.

– Dok nema tržnice, nema ni normale, zaključuje mudro gospođa Ana.

Banke ne rade, Dom zdravlja premješten, a tome što frizerski saloni ne rade, gospođa Ana je mudro doskočila. Za njenu savršenu frizuru, napravljenu baš jučer u zoru, zaslužna je njena dobra susjeda.

Što sve u gradu, u centru, radi, a što mahom ne radi još, brifirala je nas i prije ulaska u središte grada Ifeta Koštić što sa svojim suprugom Hazimom ima kamenoklesarski obrt. Pošta radi, dom zdravlja ne radi ili je premješten, Fina ne radi, gradske službe premještene negdje, frizer jedva koji….

Zato nam Ifeta velikodušno uz smijeh nudi povoljno štogod iz njihova asortimana, recimo nadgrobnu ploču ili spomenik.

– Pa kud ću o tome sada za života misliti!? – naivno će novinar.

– E, baš to se za života kupuje, na to će Ifeta.

Na stranu šala, ako je šala uopće, ma ovaj obrt se evo pokušava pokrenuti opet nakon svega što ih je unatrag dva tjedna snašlo. Samo kako, kad su zaposlenicima kuće porušene. A i kako kad na ovom terenu, kad obnova krene, njihove usluge i neće, boje se, trebati bog zna tko.

Sve će ići u obnovu. Doduše, i sami bi sudjelovali u nekim poslovima obnove ukaže li se prilika, dakako ako se uredno bude plaćalo.

– Ako u Dalmaciji ne dobijemo posla, neće biti ništa, vrti glavom Hazim.

Tamo, u Dalmaciji, najviše posluju, dole kamen u građevini cijene, u petrinjskom kraju to ide slabije. I tad, u pola rečenice, bum – zatreslo! Reporterski dvojac umalo da nije pobjegao iz velike radionice.

Bit će i zato na rastanku Ifeta veli da se čuvamo, jer sve se čini da nismo navikli na trešnju konstantnu.

Netaknut objekt

Malo pomalo s radom su krenuli i petrinjski trgovački centri. U samom centru, međutim, radi jedan jedini – KTC! Velik, uredan, s dragim djelatnicama, a evo i kupaca nešto malo ima.

– Jedini radimo u centru. Sretni smo da imamo gdje raditi, kazuje nam Sonja Belovarac, voditeljica poslovanja.

Objekt je za divno čudo netaknut, obišli su ga statičari i valjda je jedini koji je zaslužio bijelu naljepnicu. Pitamo ih je li ih svejedno strah raditi tu gdje je bilo najgore?

– Strah… Ma, nemojte me krivo shvatiti, ali ovdje se osjećam sigurno. Među ljudima smo, zajedno smo, zgrada je solidna. Treba raditi, život ne može stati. Ne smiješ se predati, priča Belovarac.

A trese i cijelu noć, tlo petrinjsko podrhtava. Pitamo je što joj treba, što joj nedostaje, misleći pritom na one neke gradske sadržaje što grad gradom i čine.

– Ma ništa. Najvažnije je da smo živi i zdravi. Težiš u životu za koječim, a onda shvatiš da treba jako malo da budeš sretan i zadovoljan. Dovoljno je malo. Nama trebaju djeca u ovoj školi preko puta.

Krenulo se odmah nakon potresa jako, a sad mi se čini da je sve nekako stalo, govori Belovarac.

Zgrada Komunalca tik uz trgovinu dobila je crvenu naljepnicu, bankomat u blizini ne radi, a da bi se do njega došlo treba i mrvu riskirati iza vrpce koja brani hodanje. Na zidu grafit, tko zna otkad, koji nekom poručuje: »Ti čuvaj državu, a ja ću tvoje srce.«

Tu je i Željezarija, u njoj svjetlo. Spašava se inventar za koji će se morati naći neki novi prostor ne bi li trgovina proradila. Kroz razgovor se spisak onog čega nema a nasušno građanima treba, širi na internetsku vezu koja šteka, baš kao i na molitvu kao takvu jer su crkve na širem području mahom opasne da se u njih ulazi.

Tu negdje gdje se putniku namjerniku čini da postoji nevidljiva granica između strogog centra i onog malo šireg, stoji kuća u kojoj se rodio Oton Kučera. U prizemlju banka koja ne radi, ali tu bar bankomat radi. Radi i ljekarna preko puta.

Ljubazna ljekarnica kaže nam da idu samo lijekovi na recept, da nitko ništa ne kupuje, tek koji analgetik tu i tamo. Zašto je to tako ni sama ne zna, možda se na lijekovima nakon svega štedi, a možda je jednostavno ljudi u Petrinji manje.

– Oprostite, tražite li nekoga? Mogu li vam kako pomoći?- veli nam gospođa koja iza nas izlazi iz svog automobila.

Ime joj je Milka Išek. Kaže ona, život se ipak vraća u Petrinju.

– Vraća, a vama na glavi zaštitna kaciga, velimo.

– To je zbog sigurnosti i odgovornosti, da se drugi ne moraju baviti sa mnom, na to će Išek.

Ona je diplomirana medicinska sestra, zaposlena u sisačkoj bolnici koja je također dobro nastradala u ovom potresu. Tamo je bila i kad je zatreslo.

– Bilo je strašno. Zbrinjavali smo naše pacijente, uprava bolnice, sve sestre, pomoćno osoblje, radili smo sve da se zbrinu pacijenti. Čak smo spašavali našu aparaturu, dijagnostiku. I pacijente iz Petrinje smo dovozili. Znala sam da je u Petrinji strašno, nešto slično poput Vukovara u ratu, priča Išek.

Gore od rata

Ima Išek itekako pravo i na osnovu čega uspoređivati ovu situaciju s potresom s onom ratnom. Na ratištu je bila već 91. godine, ratni sanitet. Bio je to 74. bataljun, kasnija 162. brigada, a kasnije 12. domobranska.

– Znam što je rat, ali ovo je puno gore. Ovo je situacija kojom ne možete upravljati. Ovo je, po mom mišljenju, puno opasnije, priznaje Išek.

Dolazi zima, gdje će ljudi, ne možete ne biti zabrinuti, veli Išek.

A opet. Život ide dalje. Kako ćemo se vratiti u normalu?

– Vratit ćemo se ako svi budemo kao prvih dana ujedinjeni. Jako, jako sam dirnuta ljudima u Hrvatskoj, dirnuta sam entuzijazmom s kojim su primjerice vatrogasci iz Rijeke skidali potrgane dimnjake s krova moje zgrade.

Vratit će se život ako budemo stvarno igrali face to face, iskreno govorili ono što mislimo, što osjećamo, ako budemo pošteno igrali. Teško proživljavam što su se urušile kuće koje su obnovili ljudima. Red, rad i odgovornost, ističe Išek.

E da, toga nam nasušno treba odavno.

Reda, rada i odgovornosti ima i u kiosku Tiska smještenom u onom središnjem petrinjskom parku, tamo gdje je ulica potresom najrazrušenija, ona čije su slike obišle svijet. Svemu usprkos, kiosk čije su djelatnice izbliza gledale doslovno kako se svijet ruši i kako će spasiti živu glavu, evo danas prodaju novine, cigarete i piće svake vrste.

I strah ih nije iz posve neočekivana razloga. Nemaju kad na strah misliti koliko ih nervira buka agregata na koji je kiosk prikopčan. Pali se agregat poput brodske pente, tako da se vuče onaj konop, sajla, a za to treba malo više snage. Pitamo, kako im uspije.

– Nađe se uvijek dobrih ljudi da pomognu, smiju se Jasna i Tanja.

Smiju se taman tako da ne zna čovjek kome bi prije po dozu dobre volje, njima ili ekipi iz KTC trgovine.

Na kiosku, inače, i Novi list, ali onaj od dan ranije.

– Ako može današnji broj Novog lista uredno doći u Zagreb na kioske, zašto ne bi mogao i u Petrinju, a ne ovaj s danom zakašnjenja. Ionako nam novine iz Zagreba dolaze.

Ako ste vi ovdje svaki dan, može i novina biti, poručuju Jasna i Tanja, uz osmijeh, širok dakako.

A kad tako, glasnije od agregata, zbore junakinje petrinjskog povratka u novo novo, a buduće neko normalno, nema se više što dodati.