Umirovljeni general Pavao Miljavac danas je predsjednik Hrvatskog generalskog zbora, a u vrijeme Oluje vodio je jedan operativni zapovjedni tim u Glavnom stožeru. Zbog toga je idealan sugovornik o tim vremenima, jer je u Glavnom stožeru dobijao sve relevantne informacije s terena.

Kad ste saznali da Oluja sigurno kreće 4. kolovoza? Kako su izgledale pripreme u Stožeru?

– Glavni stožer je zapovješću generala Červenka, koji je bio načelnik, tada osnovao dva operativna tima za provođenje operacije, na jednom sam ja bio na čelu, a drugog je vodio general Vrbanac. Takva dva tima su omogućavala neprekidno vođenje i zapvojedanje i tijekom ovakve složene operacije. Definitivno se odlučilo na sastanku uoči Ženeve, gdje se naša delegacija našla s pobunjenim Srbima. Sastanak je bio dakle dan prije Ženeve, na njemu smo kod pokojnog predsjednika Tuđmana bili general Červenko, general Gotovina i ja. Predsjednik je točno rekao: »Ako pobunjeni Srbi ne bace oružje i ne prihvate hrvatsku državu, vi idete u operaciju«. U četvrtak navečer, kad se vratio iz Ženeve, sazvao je VONS i državnom vrhu objavio da se kreće ujutro s operacijom.

Jeste li vi bili spremni za tako brzo provođenje operacije?

– Mi smo znali što nas čeka. Dan prije operacije operativni tim je zasjeo u operativnu dvoranu, provjeravale su se veze, funkcioniranje uređaja, pripremalo se za provođenje operacije. Otprilike dva sata prije početka same operacije izvjestili smo i UNPROF da krećemo i da se sklone u svoje fortifikacijske objekte, jer im izvan njih ne možemo garantirati sigurnost.

Kako su »plave kacige« uopće doživjele to upozorenja?

– Stvarno je ovisilo od zapovjednika do zapovjednika. Dio njih je jednostavno zahvalio što smo ih upozorili jer tako mogu zaštiti svoje vojnike, dok se dio postavio arogantno i prijetio je sankcijama Hrvatskoj. Neki su govorili kako će odmah izvjestiti svoje zapovjedajuće, da će to dovesti do osude u skupštini UN-a. Unatoč prijetnjama mi smo pojasnili da svejedno idemo u operaciju, i još smo ih zamolili da nam kažu ukoliko imaju nove punktove, kako bi bili sigurni da ih nećemo zamjeniti za neprijatelja.

 Silina adrenalina

Moram vas pitati, jeste li uopće spavali tu noć s 3. na 4. kolovoza?

– Ma ne,  tu noć, sljedeću noć i onda još ona treća do četiri sata ujutro, toliko se bilo na nogama, nije se spavalo. Adrenalina nas je sve držao bez problema budnima. Ali, sjećam se da nam je svima koža izgledala nekako ispijeno, kao da nema uopće vode u njoj, a dojma sam da je brada rasla tri puta brže nego inače.

I onda, 4. kolovoza ujutro, kreće topništvo i zrakoplovstvo na početku akcije… Kakav je osjećaj bio biti tada u Stožeru?

– Možda je iznenađujuće, ali prvih sat vremena kao da se ništa ne događa. Nakon početka akcije, kad vam svi jave kako su krenuli, nema nikakvih novih informacija. Tek nakon nekoliko sati kreću izvješća, o stanju na bojišnici, probijima crte, ranjenima… Onda počinje sva dinamika. Znate, to vam se kaže: u ratu je planiranje sve, a plan traje dok prva puška ne pukne. Zato i postoje stožerni timovi, da se izvuče pričuva, da se promjeni smjer napada u nekom sektoru, sve zbog te dinamike.

Stožer nije samo imao pod nadzorom jedinici koje su se kretale prema Kninu i Bihaću…

– To je česta greška da ljudi zaborave na istok i jug, gdje se moralo dodatno osiguravati tada mirne bojišnice od potencijalnog kontraudara. Tko je mogao garantirati da se te dvije bojišnice neće aktivirati? Mi smo na istoku, na Zbornom području Osijek, imali raspoređene dvije gardijske brigade. Nismo ih upotrebljavali nego su bile u obrambenoj operaciji »Zid«. U Glavnom stožeru je bilo i zapovjedno mjesto generala Stipetića, koji je zapovjedao čitavim istočnim bojištem, od Orašja do mađarske granice. No, da je Knin bio strateški cilj i da su na njemu raspoređene bile najbrojnije postrojbe, da je taj cilj odrađivan i Zimom 94 i Ljetom 95, to je istina. Na kraju, kad se zbroji i istok i jug s postrojbama koje su brobeno djelovale, ukupno je bilo 207 tisuća ljudi.

Neprijateljska pregrupiranja

Jasno je da je lako biti general poslije bitke, ali nije li pomalo i nevjerojatno da je taj strateški cilj zapravo lagano zauzet? I da se na sjevernom djelu Oluje mnogo teže micala crta bojišnice?

– Neprijatelj je prethodnim operacijama na Dinari stavljeni u poluokruženje, ali treba kazati i kako se oni nisu nadali da bi se mi mogli spustiti direktno s padina Dinare. Više je tu elemenata zašto je na jugu išlo kako je išlo. Jug se forsiralo i tijekom prijašnjih godina pa su postavljene i neke predispozicije. Druga stvar – najviše profesionalnih postrojbi je bilo na tom području, a uz to im je pomagalo i nekoliko najkvalitetnijih pričuvnih. Stvoreni su bili svi preduvjeti da se Knin zauzme čim prije. I neprijatelj je to primjetio pa su pokušali neka pregrupiranja prije Oluje, ali im je bilo prekasno. Za zborna područja Karlovac i Zagreb morate znati da su to najveće dubine prostora za osvojiti. Uz to, Karlovac je bio bez profesionalnih postrojbi, a Zagreb je imao samo jednu. Dosta je reći da je do ulaska u Knin na jugu zabilježeno tek četiri naša poginula, a u isto vrijeme Zborno područje Zagreb je imalo 82 žrtve.

Na kraju je na sjeveru se angažiralo i Zborno područje Bjelovar.

– Da, 23 sata prije same akcije je donešena odluka o aktiviranju i ZP Bjelovar, kako bi se pomoglo zagrebačkom smjeru napredovanja. Na kraju je Bjelovar postao i glavni pravac napredovanja, nakon što je Zagreb zapeo, obavili su i forsiranje Save te je glavni smjer napredovanja na tom djelu bojišnice postao njihov, od Jasenovca prema Dvoru na Uni. Zagrebački smjer napredovanja malo je zapeo zbog jake koncentracije neprijatelja, malo zbog lošije upotrebe snaga. Stradali su im i neki zapovjednici, neke postrojbe upale su u minska polja. Takve stvari jednostavno se događaju u ratu, zato i postoje operativna zapovjedništva, da promjene smjerove napada, pojačaju broj postrojbi, sve što treba za dobiti bitku. Zato recimo i jesmo pojačali karlovačko područje s dvije bojne »Tigrova«, koji su nakon spajanja s Petim korpusom ABiH prešli iz gospićkog područja pod Karlovac i udarili neprijatelja s boka, što se pokazalo ključnim.

 Bolni izvještaji o poginulima

Kakav je uopće bio vaš osobni dojam tog 4. kolovoza kad se ustanovilo da ide dobro na bojišnicama?

– Ne možete se vi previše prepustiti emocijama u tom trenutku, stiže veliki broj informacija, ogromno je to bojište, izvješća su na stolovima. Dobar razvoj na bojišnici ipak je doveo do toga da su i ljudi u stožeru bili nekako poletniji, sa smješkom su se obavljale zadaće. 

Ono što je posebno bolno je kad dođu izvještaji o mrtvima. To je onaj trenutak kad moraš malo stati i zamisliti. Ja se sjećam, večer prije akcije, sjedimo ispred karata na kojima je raspored naših snaga. I onda moraš promisliti »bože, koliko je to ljudi«. To su očevi, sinovi, braća, ogroman broj, i ne možeš se zapitati tko se od njih neće vratiti najbližima. No, nije bilo previše vremena za to, rat je takva stvarnost da se emocijama čovjek ne smije predugo prepustiti.

Sjećate li se točnog trenutka kad doznajete da gardijske brigade ulaze u Knin?

– Kako ne. Prva je ušla Sedma, odmah smo dobili izvješće da su u Kninu. Malo nakon njih je i Četvrta došla. Prvo je onaj osjećaj da ne možeš vjerovati da je tako relativno lako pao onaj glavni simbol svega onog s početka devedesetih. To je bio politički i vojni centar, i odmah smo znali da će imati odjek na ostatak te paradržave. I imao je, mi smo ih slušali i postalo je jasno da je s našim oslobađanjem Knina njima pao moral.

Danas, kad pogledate, jeste li vi zadovoljni time što je napravljeno u tih nekoliko dana?

– Jasno da jesam, i to je nešto na što možemo svi biti ponosni. Još bi bilo bolje da nakon “Oluje” nije bilo i loših strana, koje su se događale iza leđa vojske. Danas, kada pogledam, ispada gotovo kao da se mi u Hrvatskoj najbolje snalazimo kad su teška vremena.