Plesali smo na otvorenom dijelu diska i odjednom je prijateljica vidjela poveći kamen na svojoj nozi. Pomaknula ga je i krv je počela liptati, a gotovo istovremeno na nas su počeli padati komadi kamenih ploča odvaljenih »pajserom«, priča svoje neugodno iskustvo Osječanka Ivana L.
OSIJEK Mislila sam da je slijetanje u Tunis u potpuno mračnom avionu Croatia Airlinesa bez trunke svjetla najgore što će me na odmoru snaći. Ali da ću biti kamenovana i da sam se doslovce mogla vratiti u mrtvačkom sanduku kući, nisam ni sanjala.
Tvrdi to 28-godišnja Ivana L. koja, tjedan dana nakon povratka, još živi pod dojmom 15 najstrašnijih minuta u svom životu. Bila je smještena u Jasmin Hamametu, a odlučila se s još tri prijateljice s kojima se uputila na putovanje, zabaviti u obližnjem kafiću.
– Izišle smo u latinoklub i plesali u društvu šest Talijana i odmah moram reći da je dobro što su bili tamo jer se ondje doslovce ne može izići bez muške pratnje. Plesali smo na otvorenom dijelu diska i odjednom je prijateljica vidjela poveći kamen na svojoj nozi. Pomaknula ga je i krv je počela liptati, a gotovo istovremeno na nas su počeli padati komadi kamenih ploča odvaljenih »pajserom«, priča svoje neugodno iskustvo Osječanka.
Ubrzo su se svi, pa i njih četiri, našle ispod stola, odakle nisu izlazile. Jauci, vriska i plač čuli su se, kaže, sa svih strana, a kad se klub napunio kamenjem, posjetitelji kluba bacali su ga van.
Uslijedile su dimne bombe, priča Ivana, i ulična tučnjava, no njih četiri uspjele su ući u taksi koji su umjesto uobičajena dva, platile 20 eura da ih odveze do hotela. Naknadno je doznala da se nemili događaj zbio posljednjega dana Ramazana te da je grad bio pun stanovnika iz okolice Alžira, gdje je stanje, kako joj je pojašnjeno, kritičnije nego u Tunisu.
– Čekale smo liječnika 40 minuta, no onda smo si same pomogle priborom za prvu pomoć. Tek kad sam sletjela u Hrvatsku, kroz glavu mi je proletjelo što se sve moglo dogoditi. U jedno sam sigurna, u Tunis više ne idem, zaključila je Ivana.
