Na fotografiji mlado momče, u rukama mu naramak cigli, a pored njega pitanje: »Oš kupit ciglu?« Ispod pitanja i objašnjenje kako se »opet vratilo vrijeme kad kupovinom jedne cigle možeš spasiti život«. U ovom slučaju svaka kupljena cigla – i za nju dobiven novac što ide Udruzi za pomoć djeci Benina Anđeosko srce – uistinu može spasiti život.

Saša Ćetković, poznati i priznati zagrebački fotograf, zna kako. On je autor kampanje »Oš kupit ciglu« i on se sjetio ovog intrigantnog naziva akcije koji jednom starom zagrebačkom štemerskom »običaju« daje posve plemenitu svrhu. Samo, zar se stvarno govorilo po zagrebačkim kvartovima: »Oš kupit ciglu?«

– Ja sam fotograf iz Dubrave, malo starija generacija, pa mi je to normalno. (smijeh) Kad bismo išli u diskoteke, ili iz kvarta u kvart, škvadra te dočeka u mraku i moraš imati nešto sitniša da kupiš tu ciglu i da možeš proći dalje, pojašnjava Ćetković.

Koliko li je samo cigli on kupio za života, pitamo ga, a uz osmijeh nam veli da su njega nekako te obavezne kupovine mimoilazile u to mladenačko doba, možda i zato što se družio s nekim opasnim tipovima, koji bi mu stali u obranu.

Čista dobrota

– Ali kada sam doma rekao da ću napraviti kampanju »Oš kupit ciglu«, supruga me blijedo gledala, nije znala o čemu pričam, dok je sinu sve bilo poznato, priča Ćetković.

Foto Saša Ćetković

Ma, nema spomenuti običaj puno veze s kampanjom iza koje stoji čista dobrota. Kupite li ovu ciglu, na najdirektniji način pomažete gradnji dječje poliklinike u Beninu, siromašnoj državi u Africi, u selu Banigbe-Gare. Kad priča o Beninu, Ćetković itekako zna o čemu govori. Proveo je on pet tjedana u Beninu, obišao ga cijeloga, vidio kako živi tamošnje stanovništvo, baš kao i to koliko nesebične ljubavi djeci Benina daju hrvatske misionarke iz reda Marijinih sestara čudotvorne medaljice. A i do Benina ga je zapravo odvela fotografija.

– Uvijek me negdje fotografija odvede i zato se njom i bavim, iskreno će Ćetković.

Treća je on generacija fotografa u obitelji, nekada je njegov djed imao fotografsku radnju na crnogorskom primorju, a onda je odlučio školovati za fotografa i svog sina pa mu je platio put za Zagreb.

Foto Saša Ćetković

– Tata je završio Školu primijenjenih umjetnosti i ostao u Zagrebu. Tu je oženio purgericu, moju mamu, osnovao obitelj i napravio karijeru, priča Ćetković.

Sestra Ivančica

Otac je taj koji je na Sašu prenio strast za fotografiju. Da ima strast za Benin, otkrila mu je sestra Ivančica. Sreli su se gotovo pa slučajno, fotografirao ju je za jedan intervju i naslovnicu, pa mu je tom prilikom Ivančica ispričala kako je bila volonterka u Beninu i kako se tamo i obratila Bogu. Tamo je odlučila da će se po povratku u Zagreb zarediti, biti misionarka i vratiti se u Benin.

– To je mene fasciniralo. Mlada žena, s fakultetom, poslom, stanom u centru, koja je sve ostavila da bi se vratila u Benin i pomagala sirotinji, djeci u dvama sirotištima sa stotinu djece. Ostao sam razoružan i rekao joj da sam tu ako joj bilo što treba, priča Ćetković.

Od obećanja je prošla godina dana, na njega je Ćetković gotovo i zaboravio. A onda je Ivančica nazvala iz Afrike i rekla: »Saša, trebamo te.«

Misionarke u Beninu žive od donacija. Benin nije turistička zemlja, ali jest siromašna. Graditi bilo što, a kamo li polikliniku, ne ide bez donacija. Ćetković je odlučio otići u Benin i jednostavno fotografirati danonoćno sve što tamo misionarke rade. Po povratku u Zagreb krenula je kampanja i to s izložbom »Oči Afrike« zahvaljujući kojoj je prikupio poprilično sredstava. Samo, kako kaže, kada je odlučio otputovati u Benin sve je bilo protiv njega.

Foto Saša Ćetković

– Tamo se svakodnevno umire od malarije, a ja sam išao u doba korone. S druge pak strane jedina hrana koju ne jedem su žganci, a oni samo to jedu. Ali, s obzirom na to da sam obećao odlučio sam ići. I nisam zažalio, ističe Ćetković.

Njega je, dakle, u Benin odvelo dano obećanje. No, zna li sad što je sestru Ivančicu toliko privuklo da se u Benin vrati, i to kao misionarka?

Obrok, škola, lijek

– Sada znam, sada i mene privlači to što nju privlači. Afrika je svojevrstan restart života, vraćanje na početne postavke. Oni nemaju ništa, a sretniji su od nas. Nama stalno nešto fali. Sve sestre, osim naše dvije Hrvatice, Ivančice i Dorotee, su Afrikanke. I to što su sve zajedno tamo uradile i rade je fenomenalno. One su od pet ujutro do 11 navečer u pogonu, naglašava Ćetković.

Dječji osmijesi, osmijesi kakve nigdje drugdje nije vidio, ono je što će zauvijek pamtiti naš Jovo. E da, Jovo – tako su Ćetkovića zvali u Beninu, jer Jovo znači bijelac. Jaka vjera u Boga stanovništva Benina je pak ono što će podcrtati. Misionarke su tu da djeci daju obrok, da ih školuju i nauče kakvom zanatu, da liječe djecu od malarije jer su sve medicinske sestre. Zato ambulanta, zato poliklinika.

– Otvoriti ambulantu u Africi je veće nego da se kod nas otvori novi veliki odjel kirurgije, kaže Ćetković.

Već male sume novca u Beninu rješavaju velike probleme. Za 22 eura može se platiti djetetu da cijelu školsku godinu ima obrok, ilustrira Ćetković.

Odgovoriti potvrdno na pitanje »Oš kupit ciglu?«, stoga se čini, najmanje je što se može učiniti.

– Gradi se poliklinika za djecu koja će spasiti mnoge živote, i to ne samo ove generacije. Prvi objekt je gotov, drugi se gradi i treći je u planu. Nevjerojatno je kako to ide, samo od donacija. Udruga se zove Anđeosko srce. Osnovala ju je sestra Ivančica prije nego je otišla u Benin. Na Facebook stranici udruge je i i žiro račun, bar kod… Svaka cigla je bitna, poručuje Ćetković.

Stoga bi on baš svakom preporučio da ode u Benin, da vidi, da progleda, da shvati da nam je svima nestalo ljudskosti, a lako ju je vratiti.

– Meni ne prođe tjedan da se sa sestrama ne čujem. Jedva čekam poći ponovno. Ništa ne možeš usporediti s pomoći gladnom djetetu, priznaje nam.

Foto Saša Ćetković

Elem, pita li vas tko s plakata, ili preko društvenih mreža: »Oš kupit ciglu?«, ne treba vam se misliti. Nije to više štemerska priča. Saša, Ivančica, Dorotea – učinili su da to bude nešto nemjerljivo ljepše i plemenitije, čovječnije, ljudskije, a toga nam svima treba.

Ajde reci ne dvostrukoj svjetskoj prvakinji u boksu

Jedna od onih koji pozivaju da se kupi cigla je i Ivana Habazin, dvostruka svjetska prvakinja u boksu. Saša ju je onomad fotografirao u neke druge svrhe, pitao pri tom hoće li se aktivno uključiti u kampanju i ona je odmah pristala. Urodilo je to slikom na kojoj piše: »Oš kupit ciglu?«, a ispod samo malo sitnijim slovima i: »Ajde reci ne dvostrukoj svjetskoj prvakinji u boksu.«