Jednako kao što je predsjednik Zoran Milanović bio napustio Okučane kad su se po njegovu mišljenju zloupotrijebile insignije HOS-a, tako su i pulski gradonačelnik Peđa Grbin i IDS-ov predsjednik Gradskog vijeća Valter Boljunčić tijekom obilježavanja 79. obljetnice eksplozije na Vergaroli, nakon govora predsjednika županijskog vijeća talijanske nacionalne manjine Enija Forlanija, napustili komemoraciju na tom mjestu.

Razloge napuštanja skupa objasnili su odmah u zajedničkom priopćenju u kojem su naveli da je Forlani svoj govor neprimjereno iskoristio za povijesni revizionizam. »Takvi su govori nažalost sve češći u Hrvatskoj, i mi, kao Grad, ne možemo prihvatiti da se obilježavanje ove strašne tragedije te stradanja naših sugrađana i sugrađanki, koristi u cilju lažnog prozivanja za genocid«, naveli su Grbin i Boljunčić. Pula i Istra, dodali su, oduvijek su sredine koje su prema svima pokazivale veliku tolerantnost, otvorenost i podršku suživota te je neprihvatljivo da se ova obljetnica ili bilo koja druga prigoda koristi za politizaciju i širenje netolerancije.

Velik broj stradalih

Naime, predsjednik županijskog vijeća talijanske nacionalne manjine Enio Forlani rekao je prije dva dana da je Vergarola bila »dio preciznog plana etničkog čišćenja i genocida započetog s fojbama«.

Podaci govore da je u eksploziji na Vergaroli na Stoji pored Pule 18. kolovoza 1946. godine, u vodama prepune plaže, eksplodiralo 28 ogromnih podvodnih mina koje su sadržavale 9 tona eksploziva, što je uzrokovalo pogibiju 116 i ranjavanje 216 ljudi. Većina žrtava bili su kupači koji su gledali godišnje veslačko i plivačko natjecanje »Coppa Scarioni«. Mine odložene na kupalištu je tijekom Drugog svjetskog rata u vodama oko Pule postavila talijanska ratna mornarica, da bi ih nakon rata uklonila britanska mornarica.

Uzrok te nesreće i moguća odgovorna osoba do danas nije identificirana, makar su britanske vojne vlasti odmah nakon eksplozije provele istragu. Suđenje nikad nije održano. No teza Forlanija da su tadašnje pobjedničke snage koje su činili saveznici zajedno s jugoslavenskim režimom iskoristile priliku da se mine aktiviraju u cilju etničkog čišćenja tada još znatno prisutnog talijanskog stanovništva, doista je neviđeni presedan na području multietničke Istre.

Naime, povijest je jasna: stanovnici Istre, Kvarnera i Slovenskoga primorja talijanske narodnosti koji su nakon kapitulacije Italije i potpisa Pariškoga mirovnog sporazuma tek 1947. i Londonskoga sporazuma o podjeli Zone A i zone B odselili u Italiju, dijelom kao optanti, a dijelom kao žrtve progona tadašnje nove vlasti, bili su dakle još uvijek većinski prisutni u Puli i Istri u trenutku tog događaja 1946. godine, ali dosad nikad nitko u Hrvatskoj nije javno izašao s tezom da je do ove tragedije došlo namjerno, a pogotovo ne da su je upravo izazvale tadašnje službe ili vlasti s jugoslavenske strane.

Prema hrvatskoj literaturi, stradalo je 65 osoba, a ne 116 – dakle, i sama brojka je još sporna. Snažne detonacije koje su ostavile brojna raskomadana tijela u, do samo trenutak ranije idiličnom moru pulskog akvatorija, nisu dopustile određivanje točne brojke. Zna se, nažalost, tek da je među evidentiranim žrtvama bilo puno mladih koji su bili na kupanju.

Provokacije iredente

Bruno Castro, danas 92-godišnjak koji živi u Kanadi, 18. kolovoza 1946., dakle prije točno 79 godina, nalazio se na Vargaroli u trenutku eksplozije koja je ubila najmanje 65 građana Pule. Za Istru24 ispričao je detalje o tom ratnom činu u mirnodopsko vrijeme, o tome kako je izgledala plaža, gdje su se nalazile mine, moru crvenom od krvi i raskomadanim ljudskim tijelima po plaži, rekavši kako je vlastitim očima vidio raskomadana tijela i na plaži i u moru, i čuo kad se aktivirao detonator. Te mine nisu eksplodirale same od sebe, izjavio je svjedok događaja, no njegovo je svjedočenje nakon punih 79 godina zacijelo subjektivno i svakako nije potkrijepljeno ničim, osim njegovim osobnim dojmom i zaključkom.

Jedan incident na obilježavanju godišnjice ove tragedije već se dogodio prije dosta godina, 2007., kad je dio pripadnika mlađe generacije, nasljednika esula, razvio talijanske zastave na kojima su crnim slovima bili ispisani »Istria« i »Pola« te svojim prosvjedom unijeli zbunjenost. Zastupnik talijanske manjine Furio Radin ocijenio je tada da je taj čin potpuno irelevantan, te ga je osudio.

Sam Enio Forlani rekao je u ponedjeljak nakon komemoracije kako nikoga nije optužio za genocid niti je spominjao tu riječ, nego je citirao poznate činjenice i podsjetio na besmisleni masakr. Prema prijevodu govora, koji je donio portal Istra24, rekao je kako se zločin »ne može shvatiti izvan točnog plana etničkog čišćenja i zamjene stanovništva koji je započet fojbama tijekom razdoblja upravo završenog Drugog svjetskog rata«. Citirao je pritom Milovana Đilasa koji je 1946. godine, zajedno s Edvardom Kardeljom, u Istri organizirao antitalijansku propagandu kako bi pritisnuli Talijane da odu s tog područja te dodao da je događaj u Vergaroli bio okidač koji je otklonio svaku sumnju kod onih koji su bili neodlučni.

Forlani je najavio priopćenje vijeća talijanske manjine Istarske županije – koje do zaključenja lista nije došlo.

Uzrok nikad nije otkriven

U dijelu talijanske politike taj se događaj naziva »masakr u Vergaroli«. Tadašnja saveznička vojna ispekcija utvrdila je, prema dostupnoj literaturi, da je eksploziv bio sklonjen na siguran način i da bez aktivne detonacije ne bi bio mogao eksplodirati, no nisu nikada uspjeli utvrditi tko bi bio taj počinitelj, a nakon 1947. godine više nisu bili ni prisutni na tom području. Radi se o podacima iz neformalne literature koja se može naći na internetu, no uglavnom iz talijanskih izvora.