Polemika

Oporbeno koaliranje. Je li po D’Hondtu bolje da SDP i Možemo idu zajedno ili odvojeno na izbore?

Zlatko Crnčec

Foto S. Strukić PIXSELL / V. Karuza

Foto S. Strukić PIXSELL / V. Karuza

Važeći izborni sustav jasno pogoduje velikim i regionalnim strankama/listama u odnosu na ostale, ističe Arsen Bauk



Stranka Možemo! prošlog je ponedjeljka donijela konačnu odluku o tome da na sljedeće parlamentarne izbore koji će se održati 2024. godine izađe samostalno, a ne u predizbornoj koaliciji sa SDP-om i nekim drugim manjim strankama ljevice i centra. Ova je odluka izazvala veliko zanimanje javnosti, a mediji su se ponajviše fokusirali na to kako će ona utjecati na buduće odnose između Možemo! i SDP-a, kao i na to je li time poljuljan položaj aktualnog predsjednika SDP-a Peđe Grbina. Međutim, kao da je pomalo u drugom planu ostala visjeti tema kako bi ova odluka mogla utjecati na ishod tih parlamentarnih izbora, odnosno jesu li njome znatno povećane šanse HDZ-a da ostane na vlasti.


Razlog za takvu raspravu bilo je uvriježeno mišljenje da izborni sustav koji ima Hrvatska – razmjerni po D’Hondtu s izbornim pragom od pet posto u deset izbornih jedinica – favorizira i nagrađuje izlazak na izbore u većim koalicijama, a penalizira, odnosno kažnjava samostalni izlazak pojedinih stranaka.


Neosnovani prigovori


Koordinatorica Možemo! Sandra Benčić odbacila je takve prigovore kao neosnovane i pozvala se na člana stranke i saborskog zastupnika Damira Bakića koji je ujedno i profesor matematike na zagrebačkom sveučilištu.


Snimio Davor KOVAČEVIĆ




– Naravno da jesmo proučili D’Hondta, i sva sreća da imamo u stranci jednog od najboljih profesora matematike na PMF-u. I koji nam je vrlo jasno razjasnio kako D’Hondt funkcionira. Iz njegovih objašnjenja se jasno pokazuje da u različitim situacijama, naravno, ima razlika kako D’Hondt djeluje, ali da je on neutralan. I to da, hoće li dakle onaj tko je prvi, drugi ili treći biti više nagrađen mandatima, to nije integrirano u samu D’Hondtovu formulu. To su neki spinovi koji kod nas idu već godinama. To ne može biti nikakav argument za koaliciju, rekla je Benčić na televiziji N1 samo dan nakon što je Vijeće Možemo! donijelo konačnu odluku o tome da će na sljedeće parlamentarne izbore izaći samostalno.


Međutim, ishodi nekih dosadašnjih parlamentarnih izbora pokazuju da D’Hondt itekako zna nagraditi koalicije, a kazniti pojedinačne izlaske.


Tako su, recimo, na parlamentarnim izborima 2007. SDP, HNS, HSU i IDS izašli samostalno. Kada bi se zbrojili njihovi pojedinačni izborni rezultati, dobije se 43,72 posto. A kada bi se zbrojili mandati koje je svaka stranka dobila, dobije se 67. To su bile sve respektabilne brojke, ali je te parlamentarne izbore dobio HDZ.


Te iste četiri stranke na izbore 2011. izašle su zajedno i u predizbornoj Kukuriku koaliciji. I ta je koalicija tada dobila 40,72 posto glasova. Dakle, točno tri posto manje nego što je bio zbroj njihovih pojedinačnih rezultata 2007. godine. Po tome bi ispalo da tu nema nekakve sinergije. Ali s tih 40,72 posto dobili su 2011. čak 80 mandata, odnosno 13 više od 2007. kada su imali 43,72 posto. Tu je razliku napravio D’Hondt.


– Važeći izborni sustav jasno pogoduje velikim i regionalnim strankama/listama u odnosu na ostale. To je jasno vidljivo iz broja glasova koje su stranke/liste trebale za jedan mandat. Uzmimo samo tri posljednja ciklusa. Razlozi za to su uglavnom matematički i tiču se primjene D’Hondtovog sustava. Da se koristi neki drugi sustav, ta bi razlika bila manja, rekao je zastupnik SDP-a Arsen Bauk koji je, kao i Bakić, po svojoj osnovnoj profesiji matematičar.


Snimio Vedran KARUZA


Dodao je da je Benčić djelomično u pravu kada govori da nije toliko bitno koja je prva, a koja druga najjača lista.


– Doista je moguće da u nekoj izbornoj jedinici zadnji mandat ne dobije neka od dvije najjače liste, ali se to iznivelira u preostalih devet jedinica. Kako bi Ilija Čvorović svojevremeno rekao, »može D’Hondt da pogriješi jednom, ali ne može deset puta.« Zato čak i uz određenu negativnu sinergiju, zajednička lista može dobiti više mandata nego kad stranke idu odvojeno, čak i ako u zbroju dobiju nešto više glasova. Najočitiji primjer za to je Kukuriku koalicija iz 2011. u odnosu na rezultat stranaka koje su je činile iz 2007., rekao je Bauk.


Točkasta koalicija


On je pojasnio i zbog čega je besmislena takozvana točkasta koalicija koju nudi Možemo!.


– Zajednički izlazak u dijelu izbornih jedinica ima svoju matematičku logiku, ali vrlo sam skeptičan oko političke logike. Izraz točkasta koalicija ne podrazumijeva situaciju da negdje idete skupa, a negdje odvojeno, nego da, kao na primjer HDZ i HSLS, ponegdje idete u koaliciji, a u ostalim izbornim jedinicama manji partner ne ide sa svojom listom, nego pozove svoje glasače da podrže listu većeg partnera, rekao je Bauk.


On je posebno naglasio da se u svim dosadašnjim izbornim ciklusima pokazalo bez iznimke da se vidi značajna razlika u potrebnom broju glasova za jedan mandat između lista koje su bile prve ili druge i ostalih lista koje su dobivale samo jedan ili dva mandata.


To se jasno može vidjeti ako se broj dobivenih glasova podijeli s brojem mandata. Tako su na primjer na zadnjim parlamentarnim izborima HDZ-u koji ih je dobio najviše za jedan mandat trebala 9.573 glasa, SDP-u 10.113, Domovinskom pokretu 11.343, Mostu 15.399, Možemo! 16.401, a koaliciji Centar/Fokus, koja je dobila najmanje mandata, čak 22.133. Svaka od ovih opcija izašla je samostalno na izbore.


Na parlamentarnim izborima 2015. brojke su bile još drastičnije. Tako je za jedan mandat tada HDZ-u trebalo 13.332, SDP-u 13.266, Mostu 15.977, a Živom zidu čak 101.073 glasova. I ovdje su naravno liste poredane od najjače do najslabije po broju glasova i mandata.


SDP i Možemo! su odvojeno izašli i na lokalne izbore 2021. u Zagrebu. I tada je prije izbora bilo velikih polemika, ali i pregovora oko toga je li bolje da izađu zajednički ili odvojeno. I tada je Možemo! u zadnji čas odlučio ići samostalno. U tom slučaju ta se odluka isplatila jer je Možemo! dobio ogromnu podršku građana Zagreba na tim izborima. U zagrebačkoj Gradskoj skupštini nedostajao im je samo jedan zastupnički mandat da sami imaju većinu pa su sklopili postizbornu koaliciju sa SDP-om. Temeljem nje Joško Klisović (SDP) dobio je poziciju predsjednika Gradske skupštine. Kandidat Možemo! Tomislav Tomašević u drugom je krugu izbora za gradonačelnika pobijedio Miroslava Škoru uz potporu birača SDP-a.