Ti si meni po serdini srca kak u črleni jabolki košćica. Jedan stih, a u njemu sve. Međimurje. Donja Dubrava, mjestašce što je tik do Preloga. Tu je, nema koji dan, svečano otvoren interpretacijski centar Palača međimurske popevke.

A da to putnik namjernik i ne zna, da navigacija i ne radi svoje, zastao bi i opet čovjek kraj blistave žute obnovljene fasade 150 godina stare kuće, ostavštine obitelji Hirschler i Zalan.

Načelnik Općine Donja Dubrava Damir Vidović svejedno ne prepušta ništa slučaju. Pred Palačom evo pjevaju jake snage KUD-a Seljačka sloga iz Donje Dubrave. Pjevaju »Klinček stoji pod oblokom«.

Propjevala i progovorila

Međimurska popevka na popisu je UNESCO-ove zaštićene nematerijalne kulturne baštine od 2018. Potreba da na jednom mjestu može doznati sve o međimurskoj popevki bila je tu. I stara zgrada bila je tu.

Pa se zgrada krenula obnavljati europskim sredstvima. A bome tu je i ona koja je složila postav interpretacijskog centra. Jelena Vulić Valentić je ta, ona i njena tvrtka Invictus Consulting. I ona je Šibenčanka.

Nije joj ovo prvi sjajan uradak, Muzej betinske drvene brodogradnje otvorio joj je mnoga vrata. Ali Šibenčanka pa da priča priču od međimurskoj popevki!?

– Zar ne bilo »normalnije« da Šibenčanka radi interpretacijski centar šibenske balade – velimo joj.

Smije se na ovo Jelena, kaže možda i bi. Ali…

– Kako radimo po cijeloj Hrvatskoj i to dosta, obično se dogodi da završimo na najudaljenijem kraju zemlje, ha, ha, ha. S jedne strane, to je izazov, a s druge strane, i najčešće je dobro da projekt radi netko tko nije iz sredine u kojoj se priča događa.

Kada dođete sa strane, vi ste poput liječnika opće prakse – znate osnovno, a ne znate one male finese, niste opterećeni nekakvim odnosima i percepcijama koje se mogu dogoditi oko projekta i radite sve ispočetka i iz temelja. A kada radite od temelja onda sagradite priču onako kako ona i treba izgledati, funkcionirati – objašnjava Jelena.

Objasnit će, kaže, ona nama sve dok nas vodi u brzi pregled postava. Ma, nas intrigira za početak nešto drugo.

– Jeste li »putem« propjevali – pitamo je.

– Odavno sam ja propjevala, ha, ha, ha – veli Jelena.

– Ma, jeste li propjevali međimursku popevku – preciziramo.

– I propjevala i progovorila. Kad sam došla ovdje prvi put rekla sam im da govore klingonski, ali nakon nekog vremena mogu razumjeti ono što se govori – priznaje duhovito Jelena.

Istraživački pristup

Kako i ne bi kad je svjedočila jednom ogromnom opusu.

– Između ostalog kroz ovaj projekt smo snimali više KUD-ova s kojima smo surađivali, te audiomaterijale smo arhivirali i postavili u centar na niz eksponata tako da sam dosta toga i naučila – ističe Jelena.

Dakle, nije Jeleni i njenom timu ovo prvi projekt vezan za nematerijalnu kulturnu baštinu. UNESCO-a se ona ne boji, ali odgovornost je tu baš kao i uvijek kada se priča o kulturnoj baštini.

– Ne radite projekt koji će nekome biti samo lijep, već onaj koji mora biti edukativan, mora čuvati znanje, kulturno i povijesno bogatstvo. On mora biti pristupačan svim skupinama posjetitelja, od najmanjeg djeteta do akademski obrazovane osobe, i on mora pričati priču koja će biti dugotrajna, a ne da traje mjesec, dva – naglašava Jelena.

Ključno je bilo koncipirati objekt na način da ne bude samo interpretacijski centar već da ima niz svojih drugih funkcija.

– Kojih – nestrpljivi smo.

– Sad će te vidjeti – »prijeti« se Jelena.

I kreće obilazak.

– Osim infozone, administrativnog prostora i suvenirnice, prizemlje ima i svoj istraživački centar međimurske popevke. To je u ovom trenutku ključno zato što je međimurska popevka kulturna baština koja zahtijeva istraživački, znanstveni pristup – naglašava Jelena.

Treba prikupljati glazbenu građu, spoznaje, fotografije, video građu, sve to će biti zadaća onih koji će raditi u istraživačkom centru. A tu je i biblioteka u kojoj će se moći sva ta prikupljena građa smjestiti.

– Ima Palača međimurske popevke i svoju polivalentnu multimedijalnu dvoranu. Osim što će biti mjesto na kojem će se moći održavati razna predavanja, radionice, edukacije i slično, ona je potpuno opremljena opremom za snimanje. Što god KUD-ovi imaju potrebu snimiti tu im je infrastruktura – veli Jelena.

Ili, kako kaže, u prizemlju je sve ono što je budućnost popevke, dok je u podrumu interpretacijski centar koji ima ulogu da se popevka prezentira javnosti na adekvatan način. Dok se spuštamo u podrum već nas zanima Jelenino mišljenje o tom hoće li sve to biti dovoljno da posjetitelji dolaze u Donju Dubravu.

– Da se svejedno nekom iz Šibenika, Rijeke, Splita ne bi činilo da je Međimurje na kraju svijeta – pitamo.

– Međimurje već sada samo po sebi ima puno toga za pokazati i neki će sigurno doći u Međimurje, pa i do ovog centra makar bilo slučajno. Međutim, ima puno onih koji su zaljubljenici u glazbu, posebno u tradicijsku glazbu.

Kada oni dođu, kada vide što se tu nalazi, zaista vjerujem da će taj glas kojeg će širiti dalje biti najbolja reklama Palači – ne sumnja Jelena.

Teta Liza

U taj čas zagazili smo u podrum. A tamo u nas gleda, dočekuje Teta Liza, čuvarica međimurske popevke, mitska figura naše glazbene scene!

– Ovo je naša prva cjelina koja se zove »Koreni«. Tu je Teta Liza, Elizabeta Toplek. Nalazi se ona u holoboksu, hologramu koji nam omogućava da u stvarnoj veličini projiciramo osobu – objašnjava Jelena.

Legendarnu promicateljicu međimurske popevke, nažalost, pokojnu Tetu Lizu, uprizorila je članica KUD-a Donja Dubrava i to u izvornoj nošnju kakvu je Teta Liza nosila.

– Teta Liza priča o tome koji su to korijeni međimurske popevke, koji su je to utjecaji, od praslavenskih i svih ostalih, formirali u ovakvom obliku – priča Jelana.

Ulazi tu i čovjek u onu 360 projekciju, među nebo i plamteće zvijezde, taman da primi subliminalnu, arhetipsku poruku garniranu mitologijom i raznim simbolima. O moći glazbe zato priča druga cjelina postava.

– Što je to glazba? Zašto je tako osjećamo? Zašto je Međimurje imalo baš takvu glazbu i zašto je baš ona postala dio identiteta? – niže Jelena pitanja na koja se tu dade potražiti odgovor.

– Može li se u dvije rečenice kazati zašto je Međimurje zaslužilo baš ovakvu glazbu – pitamo.

– Međimurje je bilo dugo vremena pod tuđinskom vlašću i kao prostor koji je uvijek intuitivno, identitetski pripadao Hrvatskoj morali su Međimurci imati način na koji će njegovati svoju kulturu.

To je, između ostalog, bila međimurska popevka koja se pjevala u crkvi, u kući, u obitelji, tamo gdje vas ne čuju ali imate osjećaj svog identiteta – objašnjava Jelena.

Nama pak pade na pamet činjenica da se Međimurci u svojim pjesmama ni na koga nikada ne ljute, s nikim ne raspravljaju. I jest, kaže Jelena, uglavnom se ne ljute već njeguju identitet.

– I to je ključno u međimurskoj popevci – da nije navijačka. Ona je oblik glazbovanja koji njeguje povijesni identitet Međimurja kroz bogatstvo povijesnih lirskih tema, kroz koji se izražava ljubav, emocija prema domovini, prema svom kraju, prema osobi koju volite – veli Jelena.

Nova prostorija postava posjetitelju donosi etnomotive vezane uz popevku. Evo nam velikog ekrana, a tamo članica KUD-a koja je uprizorila Preločanku Jelu Pavčec, onu koja je napravila niz koreografija međimurskih popevki i dakako pjevala.

Tu je interaktivno sve, pa kad Jela kaže da će KUD otplesati neko kolo, KUD to i odradi. Tu se dade naučiti nešto i o međimurskoj nošnji. Posebna je pažnja dana tibetima.

– Tibet je najkarakterističniji element ženske međimurske nošnje. To su rupci koji se stavljaju preko ramena, pa preko prsiju i vezuju na leđima. Karakteristični su po tom što ih u izvornom obliku više nigdje ne možete nabaviti.

Što danas od tibeta imate – imate. Navodno su Međimurci koji su radili u sjevernoj Europi donosili tibete na poklon svojim suprugama – priča Jelena. To pak hoće reći da su ovi izloženi tu zahvaljujući načelniku koji ih je posudio. Jer, tibete, kaže Jelena, nitko od sebe ne da.

U duhu pentatonike

Pričamo mi u podrumu i od pentatonici tako čestoj u međimurskim popevkama. Tu se dade i birati pjesma, pa po naputcima i zasvirati u duhu pentatonike.

Čovjeku koji živi od pisanja su, međutim, još zanimljiviji bili stihovi napisani na karticama što vise sa stropa, recimo onaj koji kaže »koje goloba nemaju, žalosno živiju«. Tu se uči od čega se sve popevka sastoji, kakve su su sve vrste popevke, zašto ih dijelimo, kako ih dijelimo.

– A tu su i pjesme starijeg i novijeg poslanja – ponosno će Jelana.

– O Jelo jelice! To pamtim iz osnovne škole – radosno će novinar, taman da mu se omakne veselo zviždukanje.

A onda, eto, netko progovara s novog ekrana. I to o ljudima koji su sakupljali popevke, proučavali ih, održali na životu izvodeći ih pred publikom. Pitamo Jelenu kako je išla suradnja s članovima KUD-ova za rada na postavu?

– Jako lako. Jedva su čekali da se nešto ovakvo dogodi, jer oni godinama izvode međimursku popevku a nemaju mjesto na kojem će, da tako kažem, netko dignuti spomenik tome što rade – ističe Jelena.

Pričamo i o Vinku Žgancu, jednom od najzaslužnijih za to da popevka ima UNESCO-ov status. U priču o njemu uvodi nas članica KUD-a Vratišinec i to ona koja je uprizorila Mariju Tuksar zvanu Mikica, jednu od velikih pjevačica međimurske popevke.

– A bome evo se spominje i Florjan Andrašec, po kojem se zove jedna od zagrebačkih ulica – primjeti novinar.

– On je bio orguljaš u crkvi, jedan od od bliskih suradnika Vinka Žganca – sipa podatke k’o i rukava Jelena.

Dobro je ona sve to naučila, taman da je pitamo koliko joj je vremena trebalo za sve.

– Tri mjeseca projektiranja i nakon toga dvije godine provedbe. S tim da moram naglasiti kako smo imali otprilike tri mjeseca kad smo s namještajem i svim ostalim ušli u prostor – veli Jelena.

Valja tu sve imati u glavi puno prije nego krene realizacija, reklo bi se. Hoće to ta nova muzeologija, ovo 21. stoljeće koje traži interaktivnost. Ili, kako to lijepo veli Jelena, mora se posjetitelja »zakačit« za prostor.

Zato je tu toliko multimedije, a opet da je s mjerom, pa da sve generacije dođu na svoje. Dojma je da imaju zašto i stari i mladi pritiskati sve te ekrane i na njima dugmad, bilo da im je »samo« do pjesme ili do vrijednih informacija o etnomuzikolozima, KUD-ovima, povijesti međimurske popevke.

– A imamo i plesnu tradiciju. Što želite vidjeti? – pita Jelena, pa pušta jednu od snimljenih autentičnih koreografija s ovih prostora.

Selo čuva izvornost

Onaj famozni holoboks ne da mira, i neka ne da. Evo se iz njega sada progovara o instrumentima. Jer, međimurska popevka se pjevala a capella, a onda u jednom trenutku dobiva ona instrumentalnu pratnju.

– Ta instrumentalna glazba je najprije bila na primordijalnim instrumentima, poput češlja. Nakon toga to se uvode neki novi instrumenti – priča Jelena dok nama pogled leti put vitrina u kojoj je i citra, i cimbalo i mogućnost da se pritiskom na dugme preko slušalice i čuje kako svi ti instrumenti zvuče.

U taj čas eto načelnika taman da ga pitamo zašto je baš Donje Dubrava dobila Palaču!?

– Iz Donje Dubrave je Elizabeta Toplek znana kao Teta Liza i u Donjoj Dubravi se od 1974. godine održava Smotra međimurskog folklora da se međimurska popevka očuva u izvornom obliku – na to će načelnik Vidović.

– I Donja Dubrava ima jedno od najstarijih KUD-ova u Međimurju – napominje Jelena.

– KUD Seljačka sloga Donja Dubrava osnovana je 1927. godine. Sljedeće godine slavi 100 godina postojanja – podcrtava načelnik.

– A kako ste vi načelniče podnijeli činjenicu da vam Šibenčanka radi postav – šalimo se.

– Jako dobro. Jelena je jako stručna. Jest da u početku nije razumjele kajkavski, ali i to smo riješili – šali se načelnik.

Pitamo načelnika Vidovića što je to međimursku popevku održalo na životu sve ove godine.

– Svako selo ima svoj KUD, svako selo ima svoju različitost i u Međimurju se baš ta različitost njeguje i održava na visokoj razini. Svako selo čuva svoju izvornost. U Međimurju je kultura ukorijenjena u popevki – jednostavno će načelnik.

– A može li se biti Međimurec, Međimurka, a da ne volite popevku – zanima nas.

– Ne – k’o iz topa će načelnik.

I on sam 26 godina je bio člana KUD-a u Donjoj Dubravi, počeo kao plesač, a završio kao predsjednik KUD-a.

– Ja sam, tako reći, potekao iz KUD-a Seljačka sloga Donja Dubrava – ponosno će Damir.

– Ali, zašto sve popevke imaju taj jedan tužan, elegičan prizvuk!? Gdje su vam one vesele popevke, ljute – ne da nam vraga mir.

– Svaka pjesma govori o načinu života, svaka ima svoju priču koja se kroz pjesmu prenosila na generacije – na to će mudro načelnik.

– A što bi Teta Liza rekla da joj je vidjeti Palaču međimurske popevke, kojom pjesmom bi osjećaj opisala – pitamo i to.

Zamisli se načelnik, ali samo koji sekund. A onda…

– Vu Dubravi pripečenje ovo – žustro će načelnik uz prigodan osmijeh.

Pitanje srca

Pri kraju obilaska valja nama i u slušaonicu. Tu se, sa slušalicama na ušima, dade i koji sat provesti ako kome paše. A prije nego se izađe na svjetlo dana uredno se dade i odraditi karaoke, u kabini dakako, da samo sebe čujete, da se snimite i da snimku ponesete sa sobom kući za uspomenu.

I da, čini se nižepotpisanom da nakon ovog brzopoteznog obilaska bolje razumije i stihove na kajkavskom i da mu je jasnije zbog čega je tolike nježnosti i elegije u međimurskoj popevci.

Pa mu srce treperi dok na zidu čita: »Meni je srca zadrhtalo kad se od tebe gibalo.« E da, srce. Sve je to pitanje srca. A gdje je srca bit će i želuca. Već se zna i gdje će skoro svoja vrata otvoriti novi interpretacijski centar međimurske županije.

– U Pribislavcu će dvorac Feštetić koji će uskoro postati interpretacijski centar međimurske gastronomije – priznaje Jelana.

– A ja taman da ću vas pitati što se uz popevku jede i pije – velimo.

– Pije se pušipel, a jede međimurska gibanica, purica s mlincima, pretepene juhe… Službeno otvorenje trebalo bi biti koncem kolovoza – zadovoljno će Jelena, taman da zadovoljni budemo i mi.

Bogata povijest kuće Hirschler

Kuća Hirschler od sada pa nadalje bit će domom međimurske popevke. A bilo je u njoj svega u 150 godina postojanja.

– Od dječjeg vrtića u koji sam i sam išao, pa disko, pa u podrumu streljana, na katu liječnik…. – sjeća se načelnik.

Sada je to interpretacijski centar, pri čemu načelnik pošteno veli da se u projekt krenulo i prije njegova mandata. Koliko je sam projekt kvalitetan, ilustrira Jelena zanimljivim podatkom.

– Na natječaj na koji se prijavila međimurska popevka stigle su 102 prijave, a prošlo ih je pet – veli.

Pojekt je vrijedan 5,6 milijuna eura, a financiran je iz programa EU NPOO.

Butik destinacija koja želi regenerativni turizam

Da je samo Drave i Mure vrijedilo bi potegnuti do Međimurja, no dojam je da ga ostatak Hrvatske još nije otkrio kako treba.

– Mi se nadamo da će Palača međimurske popevke pokrenuti taj trend da ljudi počnu dolaziti. Već sad imamo najave određenih grupa, tako da se polako kreće – kazuje nam načelnik Vidović.

Tijekom srpnja Palača je otvorila vrata mještanima Donje Dubrave, kroz kolovoz će raditi manji broj sati, a onda kad županija zaposli određen broj djelatnika, kreće puni pogon. Zadovoljan je s Palačom i Rudi Grula, direktor TZ-a Međimurske županije.

Zadovoljan jer je, kaže, međimurska popevka dobila mjesto gdje je dostojno reprezentirana i gdje je svatko može upoznati na interaktivan, suvremen način. Donja Dubrava je odabrana zbog Tete Lize, i zbog palače iz 19. stoljeća, a i zbog 100-godišnje tradicije KUD-a Donja Dubrava.

– Važno je da ravnomjerno razvijamo turizam u županiji, a u ovom dijelu nemamo nekih drugih značajnijih kulturnih atrakcija. Pravi posao tek slijedi, ovo mora živjeti, zgrada sama po sebi, bez ljudi, i nema smisla – ističe Grula.

Međimurje nema turizam velikih brojki, godišnje je tu oko 50.000 stranih i isto toliko domaćih gostiju.

– Mi nismo destinacija koja cilja na masovni turizam, mi smo butik destinacija koja želi regenerativni turizam. Za to smo se odlučili i prepoznati smo kao održiva destinacija – priča Grula.

Kulturna baština, međimurska popevka, važna je, veli, i da bi se očuvala socijalna kohezija zajednice, da bi se omogućio prijenos onih životnih vrijednost i mudrosti.

– Cijeli je set vrijednosti uključen u tu pjesmu. Tu je ljubav, čežnja, strepnja, radost, ali tu je i poštenje kao jedna od vrijednosti. Tu je sve ono što danas u ovim suvremenim vremenima pomalo zaboravljamo.

Taj prijenos vrijednosti kroz kulturu i baštinu jedan je od alata da se postigne kohezija u zajednici, kvaliteta života – ističe Grula.