Ilegalni prelazak granica je proces. Neki dan imali smo intervju sa ženom iz Somalije, koja ilegalno putuje devet godina. Od države do države. Stvorena je neka vrsta novih nomada. Ove rečenice Renata Tandare, voditelja prihvatilišta za tražitelje azila u zagrebačkim Dugavama, urezale su nam se u pamćenje. Istina je, oni su novi nomadi i putuju svijetom u potrazi za srećom.

  Tu sreću, bolji život i priliku da pomognu obiteljima što su ih ostavili u domicilnim zemljama naći će vrlo rijetki. Neki će na tim putovanjima i ostariti, a neki i izgubiti glavu. Ilegalni imigranti nisu kriminalci, oni su žrtve, iako ih počesto tako ne vide u zemljama gdje nađu privremeno utočište.

  Zagrebačko prihvatilište za tražitelja azila posjetili smo upravo u namjeri da pripomognemo razbijanju predrasuda o ilegalnim imigrantima kao kriminalcima. Direktan povod bio je prilog na komercijalnoj televiziji koji je govorio o sve većem priljevu ilegalnih migranata, odnosno tražitelja azila iz Sirije. Prilog reporterka završava izjavom pograničnog policajca, koji objašnjava kako se ilegalni imigranti noću orijentiraju pri prelasku granice.

Novinarka zatim zaključuje: »Četvore oči hrvatske policije za sigurnost građana Europske unije.« Sugestija da ilegalni emigranti predstavljaju prijetnju za sigurnost u ovom slučaju bila je možda nehotična, ali potpuno jasna. Ljudi koji rade s ilegalnim imigrantima na takvu vrstu medijskog pristupa ovoj preteškoj temi odavno su navikli.

Ljubo Maljković iz Crvenog križa, koji radi u zagrebačkom prihvatilištu za tražitelje azila kaže: »Sa zgražanjem čitam i gledam većinu tekstova i priloga o imigrantima. Mediji senzacionalistički o njima objavljuju samo loše stvari. Otkad sam počeo raditi tu, u prihvatilištu, nikad nam se nije javio niti jedan novinar koji je poželio napraviti pravu i poštenu priču o ovim ljudima.«

Nemjerljiva muka

Senzacionalistički pristup temama ilegalnih migracija u kombinaciji s rasizmom i ksenofobijom daju ružan rezultat. Stanovnici zagrebačkog kvarta u kojem se prihvatilište nalazi nerijetko ispoljavaju netrpeljivost prema neželjenim susjedima. U svojedobno objavljenoj televizijskoj reportaži o prihvatilištu Porin jedan mladi stanovnik Dugava kaže: »A što ćemo s njima kad je Jasenovac zatvoren!« Ljubomir Maljković iz Crvenog križa, međutim, ističe drugačije primjere: »Stanari jedne ulice prikupili su staru odjeću, jakne i majice i donirali ih prihvatilištu. Želimo afirmirati takve akcije. Htjeli smo ih organizirati i više, ali u Dugavama imamo dosta ljudi koji ne gledaju blagonaklono na prihvatilište. Argumenti su im uglavnom ovakvi: »Mi nismo rasisti, ali oni hodaju kasno noću po ulicama.«

  Da bi u zemljama poput Hrvatske ilegalne imigrante počeli doživljavati kao ljude kojima je potrebna pomoć potrebno je ispričati imigrantske priče. Svaki taj čovjek, koji »hoda kasno noću po ulicama«, sa sobom nosi nemjerljivu muku. Njihova kalvarija počesto započinje rođenjem. Pravi pakao nastaje u trenutku kad se odluče na očajnički korak i krenu u potragu za boljim životom. Voditelj MUP-ove Službe za strance i azil pojašnjava kako izgleda njihov put.

  – Najveći broj imigranata koji su na putu zapravo samo traži svoju sreću. Većina ih se na migracije odlučila iz ekonomskih razloga, a imigranti koji putuju iz tog razloga nemaju pravo na azil. Temeljni princip u slučajevima odbijenog azila vraćanje je u državu podrijetla, ali budući da 90 posto ljudi koji ilegalno prelaze granice nemaju nikakve dokumente – njih se vraća u države iz kojih su krenuli u ilegalni prelazak granice. Kad iz Srbije prelaze u Hrvatsku, primjerice, vraćamo ih nazad u Srbiju, kaže Perović.

  Kad govorimo o njihovom putu iz domicilnih država, nastavlja sugovornik, tu je u pitanju dobro uhodan posao. 

Žrtve, a ne kriminalci

– Organizirani kriminal masno od tih ljudi naplaćuje put. Sekundarno se događa niz drugih oblika kriminala u kojima su ti ljudi žrtve. U pitanju je robovski rad, prostitucija i slično, zaključuje Perović.

  Djelatnici Crvenog križa, koji tražiteljima azila pružaju psiho-socijalnu pomoć, imaju još bolji uvid u probleme ilegalnih migranata. U razgovoru o sudbinama ljudi koji se u ovom trenutku nalaze u zagrebačkom prihvatilištu Ljubomir Maljković kaže:

»Oni bježe od zla i svi su ovdje došli da bi preživjeli. Bježe od rata, od gladi, od progona na vjerskoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj osnovi. Nitko od njih neće navesti da bježi, primjerice, od gladi, jer znaju da u tom slučaju nemaju šansu za azil. U početku su svi nepovjerljivi i vidiš im strah na licima. Kad skupa provedemo nešto više vremena onda se otvaraju i kažu ti stvari koje ne želiš čuti, jer su preteške. Naprosto, imaju potrebu olakšati dušu. Ljudi nisu svjesni čega sve na ovom svijetu ima i što se sve događa. Često se susrećemo sa žrtvama trgovine ljudima, seksualne eksploatacije. Sve loše što možeš zamisliti – to se ovim ljudima događa.«

  Imigrantske priče nije lako niti slušati, a kamoli živjeti ih. Maljkovića pitamo kako podnosi tuđu muku.

  – U početku, kad sam se tek zaposlio, osjećao sam se jako loše. Non stop vrtiš te priče u glavi. Nije to depresija s čim se u takvim trenucima nosiš, ali osjećaš nekakvu… Zapravo, shvatiš da su problemi koje mi imamo u životu uglavnom banalni. Shvatiš nekakve prioritete. Vjerujem da se to ne bih nikad prepoznao da se nisam zaposlio ovdje, kaže Maljković.

Ustrašeni i nepovjerljivi

Za razgovor smo pokušali dobiti i ljude koji su trenutačno smješteni u zagrebačkom prihvatilištu, ali nitko od njih nije pristao. Nepovjerljivi su i boje se novinara, što ponešto govori i o njihovom iskustvu s našom profesijom. Fotografirati ih po zakonu ne smijemo, niti bi ih bez njihovog pristanka fotografirali. Objavljena fotografija u dnevnom listu ili snimka na televiziji mogla bi predstavljati problem za njihove obitelji kod kuće. Inače, na put u nepoznato uglavnom se odlučuju muškarci – samci, stari između osamnaest i 35 godina. Za to postoji dobar razlog. Maljković kaže: »Na put kreće najsposobniji muškarac, jer računa se da će on, kad dobije status u nekoj zemlji, povući ostatak obitelji. Imali smo, međutim, primjera da su na put krenule cijele obitelji. Nedavno smo imali muža i ženu s troje djece, niti jedno nije bilo starije od pet godina. Možete li zamisliti kako to izgleda, krenuti na takav put, u nepoznato, s troje djece stare do pet godina?«

  Prolazeći hodnicima prihvatilišta gledali smo lica ljudi, ne bi li na njima zapazili trag te muke o kojoj priča Maljković. Svi su bili ozbiljni i vrlo pristojni u kontaktu. Ni po čemu se nisu razlikovali od novinarskog dvojca koji je o njima došao pisati. Njihovu muku mogli smo tek slutiti. Vrijeme ubijaju učeći hrvatski i engleski jezik, radeći u kreativnim radionicama, gledajući TV ili vježbajući u dvorani opremljenoj spravama za održavanje forme. Lako smo se mogli zamisliti na njihovom mjestu. Uostalom, prije samo dvadeset godina ljudi iz ove zemlje boravili su u sličnim prihvatilištima, bivali dobro primljeni, iskorištavali ili propuštali iskoristiti šanse koje se putem ukažu. Među ljudima iz ove zemlje, koji su, primjerice, kao izbjeglice boravili u europskim zemljama, također nisu svi bili cvjećke.

Sigurno je da niti među ilegalnim imigrantima koji dolaze u ovu zemlju svi nisu cvjećke. Međutim, kad se računica podvuče, u zgradu prihvatilišta ne žive drugačiji ljudi od onih koji žive u susjednim dugavskim zgradama. Jedina pouzdana razlika jest količina muke. U prihvatilištu je imaju za izvoz. Svakom tko posjeti tu zgradu, pogleda tamošnje ljude i popriča s ljudima koji s njima rade jasno je da tim ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih jer su se usudili tražiti bolji život od onog što su ga ostavili kod kuće.