Jedan cijelih osam – brojka je koju slobodno možemo odmah zaboraviti. To, naime, tih 1,8 posto je projicirani rast BDP-a za 2013. godinu u državnom proračunu za ovu godinu. Toliko je Vlada, malo prije nego li joj je Standard&Poor’s poslao čuvenu novogodišnju čestitku, planirala da će rasti BDP u Hrvatskoj u šestoj godini od izbijanja svjetske krize (koja je u ovoj zemlji priznata i prepoznata tek godinu kasnije). 

  Uglavnom, neće. Neće rasti za 1,8 posto, ni blizu. Rast, ako ga uopće i bude, će biti znatno manji, a koliko će ga nanovo prognozirati Banski dvori znat će se već u prvih 100 dana ove godine, za kad je planiran rekordno brzi rebalans proračuna. U isto vrijeme, brojač na Zavodu za zapošljavanje se pregrijao, radna temperatura mu je sad standardno iznad 350 tisuća i ne pokazuje naznake skorog smirivanja. 

  Dakle, nije dobro. 

Prilika generacije

  Cinik će se lako nakon ovih nestrpljivih ministarskih predviđanja podsjetiti proračuna za prošlu godinu, kojeg su ti isti ljudi planirali s umjereno optimističnim rastom od 0,8 posto – godina će, kad statističari podvuku crtu, završiti negdje bliže dvojci. Minus dvojci. Padu BDP-a od dva posto. 

  Igralište za 2013. godinu je, međutim, širom otvoreno: ozbiljni analitičari po svijetu prognoziraju daljnje stabiliziranje situacije s dužničkom krizom u Europi, te, makar u drugoj polovici godine oporavak gospodarstava na starom kontinentu. Vjetar u pramac kojeg je Milanovićeva posada imala cijelu prvu godinu mandata tako bi se mogao početi stišavati, a onda možda i baciti koji sramežljivi reful tamo gdje treba – u jedra. Nadalje, Hrvatska od 1. srpnja (blef partija pokera s Ljubljanom će, ne bojte se, završiti kompromisnom podjelom žetona) prestaje biti tek turistički zanimljiva rubna zemlja Zapadnog Balkana i postaje najpozitivnija EU priča za 2013. godinu. Ispunjenje europskog sna, tisućljetna uljudba i ostale priče za malu djecu tako će se ostvariti, ali lako za njih: stiže jedinstveno tržište, EU fondovi i sve ono što uspaljuje maštu svakog tko razmišlja o ulaganju u zemlju s najljepšom obalom Unije. Prilika? Vjerojatno najveća koja će se ukazati generacijama. Naposlijetku, teren za 2013. godinu bit će praktički potpuno oslobođen od ozbiljnih izgovora tipa »naslijedili smo kaos«, »oni nisu ništa pripremili«, »otkrili smo skrivene dugove«. Ne, ovo je godina u kojoj Kukuriku starta s pozicija koje su sami uredili. Lansirna rampa ili živo blato, ovaj put sve ovisi o njima. 

Površni mediji

  Zemlja u kojoj mediji daju dušu, stranice i naslovnice za priču poput one koja uključuje dva brata blizanca, orgije, ubojstvo i plavokosu dominu, bavi se, međutim, drugim stvarima. Iz perspektive gospodarskog trenutka malodušnost i sveopći cinizam posve su razumljivi kad je u pitanju analiza djelovanja politike (razumljiv, jasno, ne znači i opravdan, ili ispravan). Razumljiva je i alergija na politiku i političare: tako je uvijek u teškim vremenima, za krizu se, naravno, ne može okriviti prodavačicu cvijeća u kvartu. Međutim, kombinacija s nervoznom javnosti i nikad gorim, površnijim i neiskrenijim medijima nikad nije bila dobitna. 

  Prava je, naime, parada licemjerja prošla kroz stranice (papirnate i virtualne) posljednjih tjedana. Zamislite: premijer Milanović je jedan vikend proveo na – skijanju! Ili, još gore, otišao je na Badnjak do Peperminta (poznati zagrebački klub koji bolju reklamu za sebe nije mogao ni zamisliti) u društvu s Tedeschijem i Vujčićem (prijatelji iz školskih dana). Dakle, dok Hrvati pate u krizi, Zoki živi la dolce vita, umjesto da, u slobodne dane, sjedi kod kuće i izgleda zamišljeno! 

  Naravno, u isto vrijeme dok se premijeru pišu licemjerni minusi, na skijanje opet ide rekordni broj Hrvata, a Pepermint je i dalje pun istih. Mada bi se, po domaćim medijima, dalo zaključiti uglavnom da Hrvati borave pored kontejnera, ili gladuju po hladnim stanovima (zla vlast je poskupila grijanje). 

Dubai? Koga briga

Posebni je cinizam Liniću zamjerati odlazak na doček u Dubai: to je vrsta licemjerja i površnog doživljavanja politike s kakvom se teško nositi. Jer, nije li ljepše i PR-čistije da ministar financija Novu godinu dočeka kod kuće, izgledajući zabrinuto? To je ona vrsta politike kakva je zaslužna za uspjeh Milana Bandića. Da: čovjek je neumoran i uporan (sjetite se puzanja do spomenika po snijegu u BiH, za vrijeme predsjedničke kampanje), svugdje ga ima i svugdje ostavlja dojam sućutnog vođe; ali, ima li itko tko nije prozreo tu vrst prizemnog političkog spina? Nije li najnormalnija stvar na svijetu uzeti koji dan godišnjeg odmora (Bandić ga, jasno, ne uzima) i provesti ga u skladu sa svojim mogućnostima? Zašto bi bilo čudno, ili neukusno, da čovjek koji je ministar sam sebi uplati nekoliko tisuća kuna za doček? Zato jer je u zemlji teška situacija? 

  Licemjerno. 

  Uostalom, po istom principu jeftinog PR-a dalo bi se pohvaliti Milanovića za doček na zagrebačkom trgu, uz svirku Hladnog piva. Ali, ljudi, nije bitno kako političari provode svoje slobodno vrijeme! Dapače, ukoliko sami plaćaju svoje račune i ukoliko oni nisu nevjerojatnih iznosa – savršeno je nebitno. 

  No, ne treba imati iluzija. U borbi za što uspješniju prevaru publike, mediji će se i dalje služiti najjeftinijim mogućim trikovima, ukoliko će ih moći konvertirati u zadovoljavajući broj klikova, ili prodanih primjeraka. Logika po kojoj se površnost dobro prodaje i dalje će, iako stvarnost uporno dokazuje da ta računica baš i ne štima, prevladavati u domaćem medijskom prostoru, a Hrvati će, sve bjesnije pratiti ritam krize i privatne živote političara. 

  Valjda se nadati da će se umjereni optimizam Banskih dvora ovaj put makar umjereno poklopiti sa stvarnim svijetom. Inače će kombinacija teške gospodarske situacije i godinama temeljito histerizirane medijske scene i sve nervoznije javnosti postajati sve eksplozivnija.