Ubrzo nakon što se papa Franjo 27. ožujka prošle godine obratio »Gradu i svijetu«, povodom epidemije COVID-19 bolesti, britanski novinar i Papin biograf Austen Ivereigh predložio mu je da napišu knjigu u kojoj bi Papa razvio svoje razmišljanje o svijetu nakon krize.

Na njegovo iznenađenje Papa je pristao te mu je u razgovorima tijekom lipnja i kolovoza detaljnije izložio svoja promišljanja o stvaranju zajedništva iz napetosti te o učinku koji u nama proizvodi svijest da smo Božji narod.

​Rezultat je knjiga »Odvažimo se sanjati: put prema boljoj budućnosti«, u kojoj papa Franjo želi osluškivati svijet u kojem progovara Riječ Božja te prepoznaje znakove vremena, na što ukazuje i trodijelna struktura knjige.

Prvi dio opisuje situacije u kojoj se svijet danas nalazi, drugi dio je refleksija nad tom situacijom, odnosno ono što Papa od početka svoga pontifikata učestalo spominje – razlučivanje, a treći dio je poziv na djelovanje.

​Raskrinkavanje ravnodušnosti​

​Papa Franjo s čitateljem dijeli i osobna životna iskustva, čak i bol, te opisuje pretrpljenu bolest pluća u mladosti kada mu je život bio ugrožen. Knjiga je nedavno izašla i u hrvatskom prijevodu, a detaljnije o Papinim promišljanjima iznesenim u njoj razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Marko Medvedom, urednikom Riječkog teološkog časopisa.

Kako papa Franjo promatra trenutnu situaciju? Što ona znači za Crkvu i svijet?

– Dojmio ga se način na koji su mnogi u Crkvi, poštujući epidemiološke mjere, našli nove načine bliskosti s ljudima, a ne libi se ni kritički osvrnuti na one koji prosvjeduju protiv mjera jer osobne slobode pretvaraju u idol. Ističe da je koronavirus raskrinkao i drugu pandemiju – ravnodušnost.

Neprihvatljivom smatra reakciju ljudi koji, uvidjevši da nema čarobnog štapića koji bi riješio probleme, smatraju da je najbolje ništa ne osjećati prema problemima i patnji u svijetu. Ne može se služiti drugim ljudima, ako nas prethodno ne dotakne njihov realitet i njihovi problemi jer, Bog nije ravnodušan, on je milosrdan.

No, to ne znači da je dovoljno biti dirnut, već valja spremno reagirati i djelovati. Zato je posljednji dio knjige posvećen djelovanju. Kao i dosad tijekom svog pontifikata, papa Franjo ističe važnost približavanja siromasima.

Ova pandemija trebala bi nas podsjetiti na uvjete u kojima žive, a koji nisu dostojni čovjeka – slamovi i kampovi za migrante očiti su primjeri. Ondje nije moguće držati se mjera za sprečavanje širenja virusa i to je dobar podsjetnik da su mnogima uskraćeni uvjeti da si osiguraju zdrav život i higijenu.

Socijalna enciklika​

​Nastavlja promišljati i o planetu koji nam je dan da njime odgovorno gospodarimo te ekološkim i socijalnim posljedicama ljudskog djelovanja?

– U knjizi Papa u više navrata govori o potrebi očuvanja okoliša. Opisuje kako je njegova ekološka svijest postupno nastajala u posljednjih 15 godina, a naziva je duhovnim iskustvom. Opetovano se vraća na svoju encikliku »Laudato si« iz 2015. godine, za koju kaže da nije zelena enciklika, kako ju se voli smatrati, već socijalna enciklika.

Naglašava da šteta koju nanosimo planetu proizlazi iz gubitka svijesti o zahvalnosti, jer smo navikli posjedovati, a ne zahvaljivati. Teološko utemeljenje ekološkog imperativa je svijest da smo stvorenja i da moramo biti zahvalni na daru stvorenog svijeta.

U spomenutoj enciklici, govoreći o pojmu »integralne ekologije«, izrekao je apel da se uvidi stanje našeg planeta i pitanje siromaštva. Suprotno onima koji uzdižu granice, drugim riječima suverenistima, Papa ukazuje na međuovisnost svijeta što je pokazala i pandemija: događaji na jednom kraju svijeta utječu i na ostatak planeta te svi skupa ovisimo o majci zemlji.

To znači da smo pozvani drugačije promisliti gospodarski razvoj i ne ravnati se isključivo kriterijima bruto dohotka. Potrebno je u središte staviti etiku, odgoj i socijalnu dimenziju.

Valja odgojiti mlade da promišljaju o važnosti odgovornog korištenja prirodnih resursa, poput pitke vode i hrane, kao i o energetskoj tranziciji. Neograničeno povećanje produktivnosti pretpostavlja dominaciju čovjeka nad svijetom. No čovjek je stvorenje, a ne vlasnik stvorenog svijeta.

Govorimo o socijalnom nauku Crkve, na što nas u tom kontekstu papa Franjo danas upozorava?

– Socijalni nauk Crkve se od svog početka i 1891. godine trajno produbljivao u skladu s novim problemima koji su se pojavljivali. Pritom valja znati da je doprinos u njegovu formuliranju dolazio od raznih mjesnih crkava koje su se prije negoli Rim susretale s različitim izazovima.

U počecima socijalnog nauka koncem 19. stoljeća velik su doprinos dali katolici iz SAD-a i Engleske predvođeni kardinalima Gibbonsom i Manningom, a danas nam kroz papu Franju progovara iskustvo biskupa Latinske Amerike.

Papa Franjo ističe važnost naoko marginalnih skupina, zanemarene periferije koju su nezdrava društvena zbivanja gurnula u stranu. On poziva da se otvorimo prema marginama jer to omogućuje promjene, a prihvatiti margine znači proširiti obzore jer se s rubova društva stvarnost jasnije i šire vidi.

Zato treba početi svijet mijenjati s rubova i dopustiti da nas dirne tuđa patnja. Zanimljivo je da se u tom kontekstu prisjeća siromaha-sakupljača otpada (cartoneros) iz Buenos Airesa koje je jedne noći odjeven u civilnu odjeću pratio na ulici u njihovu skupljanju i reciklaži.

Iskusio je tada ravnodušnost drugih prema toj skupini, odnosno kulturu odbacivanja, ali i međusobno potpomaganje unutar grupe. Pritom tvrdi da je samoorganiziranje odbačenih, kako bi si omogućili stanovanje i posao, znak i obećanje za budućnost. Potrebna je promjena kako bi se ekonomija stavila u službu ljudima, kako bi se izgradili mir i pravednost te obranila majka zemlja.

Osjećaj za opće dobro

​Što to konkretno znači?

– Za Papu je važno izbjeći vraćanje u stanje prije pojave koronavirusa, u one obrasce osobnog i društvenog ponašanja obilježene individualizmom i kontrolom ekonomije od strane nekolicine, što nas je sve dovelo do situacije u kojoj se danas nalazimo.

Poziva na jačanje institucija te kaže da nas gubitak osjećaja za opće dobro vraća u ralje autoritarizma ili anarhije. Ovo vrijeme traži osobni integritet i raskrinkavanje selektivnog morala i ideologije, posesivnosti i bogaćenja na račun drugih.

Pritom kaže da često rast ega u čovjeku ide ruku pod ruku ugađanju zlu te analizira biblijske likove poput Salomona i Samsona. Važno je da kriza potakne obraćenje, odnosno proces promjene identiteta poput onoga što se dogodilo sv. Pavlu.

Zato smatra da treba staviti siromahe u središte donošenja odluka i uzimati u obzir opću namjenu dobara – svima trebaju biti dostupni zemlja, stanovanje i rad. Primijetio bih da on izričito naglašava da kršćanska tradicija nikada nije priznavala pravo na privatno vlasništvo kao apsolutno i nedodirljivo i da je uvijek isticala njegovu socijalnu funkciju.

Franjo je zapanjen kako su kapitalističke neoliberalne ekonomske moći isključile dimenziju opće namjene zemaljskih dobara, jer bi resursi trebali biti namijenjeni svima.

U tom kontekstu on sam podsjeća da to nije neka novost te kad, koristeći zakone i pravo, siromašnima dajemo ono što im je potrebno, ne dajemo im svoje stvari, kao ni stvari trećih strana, već im vraćamo ono što je njihovo jer je Bog materijalna dobra namijenio svima.

Mislim da smo svi svjesni kako je zanemarivanje privatnog vlasništva put u autoritarnost i totalitarizam, bez obzira na namjere koje leže iza toga?

– Dvojba između dviju krajnosti, nedodirljivosti privatnog vlasništva i podržavljenja dobara, javlja se još od 19. stoljeća. Tada je Katolička crkva pokrećući socijalni nauk ukazala na svojevrsni treći put.

Danas kapitalistički sustav u svom neoliberalnom obliku uzrokuje ogromne probleme diljem svijeta. Zbog toga Papa u enciklici o bratstvu i socijalnom prijateljstvu »Fratelli tutti« ukazuje na socijalnu dimenziju privatnog vlasništva jer ono nije i ne može biti apsolutno i nedodirljivo.

Razvoj ne smije imati za cilj sve veće izoštravanje socijalnih razlika, odnosno sve veće gomilanje bogatstva od strane nekolicine, već mora osigurati društvena i gospodarska prava narodâ. Naime, slobodno poduzetništvo ili tržište su važni, ali nikako nisu iznad prava i dostojanstva siromašnih.

Zajednički hod

Neka od Papinih promišljanja koja smo spomenuli pa i druga događanja koja spominje u knjizi, poput »amazonske sinode«, podignula su obrve kod nekih ljudi u Crkvi. Čuje se prigovor da se u nekim stvarima odstupa od tradicije?

– Suprotstavljanja oko punog ostvarenja Drugog vatikanskog koncila, koji je samo polovično zaživio, postavili su danas odnos prema tradiciji u centar interesa unutarcrkvene rasprave.

Nažalost, danas je došlo do savezništva pretkoncilskog liturgijskog s pretkoncilskim teološkim tradicionalizmom. Sve je više onih koji poput francuskih biskupa javno tvrde da je davanje legitimiteta pretkoncilskim liturgijskim stremljenjima s Franjinim prethodnikom 2007. godine bilo pogrešno.

Otpori viziji misionarske Crkve pape Franje, koja izlazi u svijet i nije samodostatna, doveli su kod nekih konzervativnih krugova u Crkvi do pretvaranja tradicije u tradicionalizam, čije odjeke nažalost zamjećujem i u nekim skupinama u Hrvatskoj.

Drago mi je da novoimenovani riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, poput pape Franje, dijeli koncilsku viziju Crkve te aktivno radi na širenju enciklike »Fratelli tutti«. Pritom mogu s ponosom reći da je na ovom našem riječkom području zapaženu ulogu u prošlosti imala generacija teologa poput Franje Emanuela Hoška i Marijana Jurčevića koja je ostvarivala mnoge postavke koje danas prepoznajemo u viziji Crkve pape Franje.

Malo je poznato da je i naš nadbiskup Josip Pavlišić 1965. u Rimu bio potpisnik »pakta u katakombama za siromašnu Crkvu koja služi«, kada je skupina biskupa tražila upravo ovo što danas glasno ističe papa Franjo, Crkvu za siromahe. U taj niz teologa koji razumiju okolnosti djelovanja Crkve u suvremenom društvu svakako spada i naš nadbiskup Ivan Devčić.

U djelovanju, a i u knjizi, Papa Franjo daje veliku važnost sinodama.

– Grčki pojam synodos označava zajednički hod. To je struktura koja omogućuje široku participaciju sastavnica života Crkve. Običaj je da se otprilike svake dvije godine u Rimu održavaju izvanredne sinode posvećene ili nekom određenom pitanju ili specifičnom geografskom području.

Sinode su tijekom pontifikata pape Franje bile vrlo živi događaji crkvenosti, kao one o obitelji ili ona o Amazoni koju smo spomenuli. Katolička crkva u Njemačkoj također trenutačno traži rješenja na Sinodalnom putu koji je započela 2019. godine. Recimo da je papa Franjo vrlo otvoren i jasno priznaje uspjehe i neuspjehe na sinodama.

U knjizi on opetovano koristi pojam razlučivanja preko kojega nam na sinodama Duh govori i daje smisao znakovima vremena, što nam omogućuje promjene.

Novi identitet​

Razlučivanju Papa suprotstavlja fundamentalizam?

– Da. Koliko je to pitanje shvatio ozbiljno, najbolje svjedoči da ga u knjizi definira analizirajući korijene njegove pojave. Fundamentalizam se kod religioznih osoba javlja kod ljudi krutog mentalnog sklopa koji odbacuju razum i ne podnose nesigurnosti te posvemašnju stvarnost gledaju crno-bijelom tehnikom.

Papa piše da fundamentalizam nailazi na plodno tlo jer mnogo ljudi bježi od nestabilnosti tražeći sklonište u egzistencijalnom kvijetizmu, pasivnosti koja je usporediva s teološkim kvijetizmom, španjolskim pokretom osuđenim koncem 17. stoljeća.

Neprihvatljivo je što fundamentalizam tvrdi da posjeduje istinu u svim poljima, a istinu, kaže Papa, treba uvijek i iznova tražiti. Naime, on podsjeća da se ne mogu sve situacije u životu riješiti krutom primjenom pravila.

Za razliku od takvih, papa Franjo naglašava da istina kao takva neprestano nadilazi ljude i da se ne možemo postaviti kao vlasnici istine, nego radije u stav u kojem nas ona privlači.

Zaključak?

– »Ne smijemo dopustiti da ovaj trenutak koji nam je razbistrio pogled prođe tek tako.« Papa smatra da »novo normalno« mora biti rezultat promjene; preispitujući prioritete treba stvoriti nešto novo.

Taj novi identitet ne određuje se isključivanjem, već sintezom (e pluribus unum). Papi je važan narod koji stvara simfoniju iz različitih nepovezanosti i dovodi u sklad razlike protiv elita. On tvrdi da prosvjedi poslije smrti Georgea Floyda u SAD-u to potvrđuju.

Pandemija nas uči da se pojedinac ne može spasiti sam. Ovo je trenutak da povratimo bratstvo i solidarnost, a nadahnuće za to nalazimo u kršćanskoj vjeri. Papa kaže da je Isus istrgao religiju iz okova tadašnje vjerske elite te da je tako osudio mentalni sklop koji se oslanja na samoopravdanje.

Razlike filozofske i teološke naravi, između religija i sekularnih skupina ne trebaju biti prepreka u tome da se ljudi ujedine kako bi slijedili zajednički cilj.

Važnost žene u društvu i Crkvi

Papa važan dio knjige posvećuje i ulozi žena u Crkvi i svijetu.

– Vrednujući djelovanje zdravstvenih djelatnika u ovoj pandemiji, on zamjećuje da je udio žena zaposlenih u zdravstvu na svjetskoj razini čak 70 posto. Polazeći od toga, nastoji istaknuti potrebu da se shvati važnost žene u društvu i Crkvi.

Podsjetio bih da je nedavno promijenio odredbu kanonskog prava službeno dozvolivši i ženama liturgijske službe akolitata i lektora.

Zadnja novost je da će na sljedećoj Biskupskoj sinodi u Rimu žena imati prvi put pravo glasa. Naime, francuska teologinja, filozofkinja i sociologinja Nathalie Becquart postaje podtajnica Biskupske sinode.