Vladimir Ježić autor je i izvođač, umjetnik suvremenog cirkusa, likovni umjetnik, likovni pedagog i ulični izvođač. Hrvatska ga se javnost sjeća kao natjecatelja popularnih emisija »Supertalent« i »Ja to mogu«, a sve spomenuto čini ga idealnim sugovornikom o manje poznatoj temi – suvremenoj cirkuskoj umjetnosti, kao i o njegovom živopisnom poslovnom i privatnom putu – od Novog Vinodolskog do europske cirkuske scene.

Novi Vinodolski – grad u kojem ste odrasli, relativno je mala sredina s malim brojem izvan nastavnih aktivnosti. Stoga je Vaš životni put izuzetno zanimljiv. Kako je jedan Novljanin postao cirkuski umjetnik?

– Od najranijih dana umjetnost je bila sastavni dio moga života. U početku je to bilo, prije svega, crtanje, ali sada kada o tome bolje razmislim, oduvijek sam imao interesa za izvedbene umjetnosti. Odrastajući u maloj sredini, kao što ste i sami spomenuli, ni u najluđim snovima nisam zamišljao kako će to biti ono čime ću se u životu baviti. Naprosto, nisam bio svjestan kako to uopće postoji kao opcija. Osnovnu sam školu završio u Novom Vinodolskom. Od petog do osmog razreda, na prijedlog i poticaj moje profesorice likovnog odgoja Klaudije Hreljac Ninić, pohađao sam likovni istraživački atelier LIADO u školi San Nicolo u Rijeci. Umjetničko obrazovanje nastavljam u Školi za primijenjenu umjetnost te nakon toga na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti na kojoj sam naposljetku i diplomirao likovnu pedagogiju – smjer slikarstvo i novi mediji. Interes za fizičku aktivnost započeo je na satovima joge s instruktoricom Brankom Tepavac u četvrtom razredu srednje škole. Nakon upisa na Akademiju i preseljenja u Rijeku, u potrazi za satovima joge, dolazim u kontakt s Udrugom za izvedbene umjetnosti. Osim joge upisujem i satove suvremenog plesa. Bila je to ljubav na prvi pokret.

Nakon dvije godine u Udruzi preko kolegice plesačice Nives Soldičić dolazim u kontakt sa zračnim akrobacijama, točnije zračnom tkaninom ili plesom na svili, na vikend radionici Nikoline Komljenović. Opčinjen novom tehnikom, ubrzo nabavljam i vlastitu tkaninu te zajedno s Nives započinjem vlastite treninge. Nakon dvije godine nabavio sam i svoj prvi trapez koji postaje fokus mojih treninga. Pored samostalnih treninga, vještinu na trapezu, ali i ostalim zračnim disciplinama, unaprjeđivao sam i kroz nekoliko vikend radionica u Rijeci, Zagrebu i Puli.

Vladimir Ježić, cirkuski umjetnik

Po završetku Akademije nastavio sam usavršavati svoje znanje i vještinu na trapezu s ciljem da to postane moja profesija. Počinjem istraživati profesionalne škole u Europi i, nakon godine dana priprema za prijemni ispit, upisujem školu »Cirko Vertigo« u Torinu. Po završetku školovanja nastavljam surađivati kao umjetnik i počinjem podučavati večernje satove zračnih disciplina, a nakon nekog vremena i satove fizičkog kazališta u sklopu profesionalnog programa koji sam i sam svojevremeno pohađao. Pored suradnje sa školom Vertigo, kao izvođač i umjetnik, radim u sklopu raznih projekata, predstava, festivala i evenata.

Umjetnička žica

Kako ste se priviknuli na život u Italiji – nova kultura, nova sredina, novi jezik?

– U početku je bilo iscrpljujuće. Druga država, novi grad, relativno nepoznat jezik, nepoznati ljudi, drugačija kultura. Moram kazati kako sam ja dosta snalažljiva i otvorena osoba, s lakoćom stvaram nova poznanstva i prijateljstva, stoga sam se dosta dobro aklimatizirao u relativno kratkom roku. Što se jezika tiče, pripremao sam se samostalno prije odlaska u Italiju kako se ovdje ne bih našao na samom početku. Nakon nekoliko mjeseci govorio sam razumljiv, iako gramatički ne baš najtočniji, talijanski jezik, dok mi je za pisanje istog trebao koji mjesec više. Zanimljivo je kako mi je trebalo dosta dugo da se naviknem da je u ponedjeljak ujutro dobar dio trgovina zatvoren (smijeh), nikako se s time nisam mogao pomiriti.

Dolazite iz glazbeno talentirane obitelji. Kako su reagirali roditelji na vaš odabir životnog puta?

– Kao što možete zamisliti, mojim roditeljima nije bilo lako razumjeti i pomiriti se sa činjenicom da sam ja izabrao ovaj životni put, s obzirom kako je riječ o zanimanju koje je van svih pravila i standarda onoga što smatramo uobičajenim. Rođen sam u obitelji s talentom i interesom za sport i glazbu – područja u kojima sam se pronašao. Postoji kod nas Ježića umjetnička žica, kako se to kaže, ali uglavnom je ostala na razini razonode i hobija.

Mislim da je to u nekoj mjeri i generalno viđenje umjetnosti u današnjem društvu, pogotovo u manjim sredinama, pa i ne čudi što je teško prihvatiti da se netko time želi baviti na profesionalnoj razini – pogotovo s nekonvencionalnim umjetničkim formama kao što je cirkus. Samo netko tko se bavi umjetnošću može istinski shvatiti što to znači. Unatoč tome, moram reći da sam imao sreće što su mi moja obitelj – moja sestra i moji roditelji oduvijek bili velika podrška. Podupirali su moju odluku iako je možda nisu u potpunosti razumjeli. Istinski su se potrudili osigurati mi sve ono što mi je bilo potrebno kako bih mogao nastaviti svoj izabrani put, na čemu sam im beskrajno zahvalan.

Autorski projekti

Kada govorimo o cirkusu općenito, većina će ljudi prvo pomisliti na putujuće cirkuske trupe ili na velebni društveni događaj kada, jednom u nekoliko godina, cirkus gostuje kod nas. Što je cirkus u 21. stoljeću?

– Iskreno, da ste me pitali prije desetak godina, moj bi odgovor bio upravo to – cirkus kao nešto egzotično, neobično i nedostižno. Nekada je to i bilo tako – većini ljudi nedostižno jer je cirkus bio rezerviran uglavnom za one rođene u cirkuskoj obitelji. To je tip cirkusa kojeg dana nazivamo klasični ili tradicionalni cirkus. Kao takav i dalje postoji, ali sve se manje i manje viđa. Pretpostavljam da je to, između ostalog, zato što se interes publike promijenio. Nekada je to bio jedini način da ljudi, pogotovo u provincijalnim sredinama, vide egzotične životinje, ljude neobičnih vještina i sposobnosti, akrobate, plesače, klaunove i sve ono što tradicionalni cirkus podrazumijeva.

MAURIZIO ANDRUETTO

Cilj je bio zadiviti, začuditi i zabaviti publiku. Danas, u društvu u kojem je sve generalno puno dostupnije; pored interneta, društvenih mreža, televizije, filmova, napretka tehnologije i putovanja diljem svijeta, naše poimanje zadivljujućeg, začudnog i zabavno bitno je drugačije u odnosu na neka prošla vremena. Kao da vrijednosti koje tradicionalni cirkus nosi u današnje vrijeme jednostavno nisu dovoljne. Potrebe publike, kao i samih umjetnika, su se jednostavno promijenile i to dovodi do razvoja suvremenog cirkusa koji tehničkoj vještini tradicionalnog cirkusa daje umjetničku dimenziju spajajući je s drugim formama s ciljem stvaranja novih umjetničkih formi i izričaja.

Kazao bih kako, u današnje vrijeme, postoje dva generalna pravca cirkuskog djelovanja u izvođačkom smislu koji nužno ne isključuju jedno drugog, a to su umjetnički i komercijalni rad. Ovaj potonji definitivno je popularniji i sve više mainstream. Sastoji se od komercijalnog angažmana cirkuskih umjetnika i izvođača u sklopu raznih događanja, gala evenata, otvorenja, koncerata, vjenčanja i ostalih prigoda u kojima postoji potreba za nečim atraktivnim, neobičnim i drugačijim. S druge strane, umjetnički rad fokusira se na autorske projekte pojedinih umjetnika ili umjetničkih skupina kao oblik umjetničkog izričaja. Kao što sam već spomenuo – jedno ne isključuje drugo pa se tako većina umjetnika, kao i ja sam, bavi i jednim i drugim u različitim kombinacijama i omjerima.

Moj je cilj oduvijek bio i bit će umjetnički rad sa svim svojim formama i oblicima, ali činjenica jest kako je komercijalni rad onaj koji donosi zaradu. Stoga, veliki dio mog rada posvećen je tom vidu djelovanja. Uz veliku nadu radim na tome da se to u budućnosti promijeni u korist umjetničkog rada. U svakom slučaju, kada je u pitanju komercijalni rad, trudim se što je više moguće provući vlastiti umjetnički izričaj i ne prihvaćati angažmane koji se s istim umjetničkim izražajem kose na meni neprihvatljivoj razini. Treći aspekt cirkuskog djelovanja jest onaj pedagoški. Vjerujem kako se velika većina cirkuskih umjetnika, pa tako i ja, pored umjetničkog i izvođačkog rada bavi i podučavanjem u nekoj mjeri – bilo da se radi o redovnim satovima, vikend radionicama ili privatnim repeticijama. Osim činjenice kako podučavanjem drugih i sami učimo – podučavanje pomaže održati ekonomsku stabilnost s obzirom na neregularnost i nepredvidivost umjetničkih angažmana i izvedbi.

Sam u kazalištu

Spomenuli ste nepredvidivost umjetničkih angažmana i izvedbi, odnosno neizvjesnu ekonomsku situaciju za one koji se oslanjanju isključivo na taj vid cirkuske umjetnosti. Kakva vam je bila 2020. godina u tom pogledu i može li se od cirkusa »živjeti«?

– Naravno da se od toga može živjeti, govorim iz vlastitog primjera. Većina nas žonglira između umjetničkih projekata, komercijalnih izvedbi i podučavanja kako bi to bilo moguće. Ima perioda kada ima toliko posla da moram odbijati angažmane, a ponekad ima i onih kada ih kroz mjesec ili dva praktički uopće nema. Ili ih ima jako malo. U Hrvatskoj, kao i u Italiji, nažalost, ne postoje institucije koje nude regularno zaposlenje poput nacionalnih kazališnih kuća, tako da je cirkuska scena vezana prije svega za festivale, projekte i povremene suradnje. S obzirom na situaciju, velika je većina posla trenutno obustavljena. Ovo vrijeme koristimo za treniranje i pripremu novih predstava i projekata.

Foto DOMENICO CONTE

U posljednje dvije godine radim za umjetničku kompaniju blucinQue čija je direktorica i režiserka Caterina Mochi Sismondi pokrenula program pod nazivom »Solo in teatro«, odnosno »Sam/solo u kazalištu«. Program je to kreiran namjenski za period pandemije kao alternativa klasičnoj kazališnoj sezoni koju je bilo nemoguće realizirati zbog restriktivnih sigurnosnih mjera pandemije koja je još uvijek u tijeku. Radi se o kazališnim solo izvedbama umjetnika iz područja dramskog kazališta, fizičkog teatra, cirkusa, plesa i glazbe koja se prenosi uživo na namjenski stvorenoj online platformi Na taj način umjetnicima se omogućava nastavak izvođačkog rada, dok se publici omogućava pristup izvedbama uživo iz udobnosti njihova doma.

Projekt, naravno, nije stvoren kako bi zamijenio iskustvo izvođenja i gledanja predstava uživo s publikom u kazalištu – to jednostavno nije moguće iz razloga što ništa ne može zamijeniti taj tip iskustva. Projekt je pokrenut kao dodatna mogućnost izvedbe koja je u ovom trenutku jedina izvediva opcija, iako postoji ideja da se taj oblik izvedbi zadrži kao alternativna forma izvedbe i nakon perioda pandemije. I sam sam pozvan na sudjelovanje u navedenom projektu, a moja je izvedba predviđena za 2021. godinu. Osim projekta »Solo in teatro«, s kompanijom blucinQue uspjeli smo realizirati desetak izvedbi na otvorenom u ljetnom periodu te nekoliko online izvedbi u periodu drugog vala pandemije.

Hoće li hrvatski gledatelji moći pratiti vaš nastup u sklopu projekta »Solo in teatro« i ako da, gdje?

– Naravno! Cilj osnivanja platforme, kao i samo pokretanje programa, bio je da bude dostupno gledateljima iz cijelog svijeta. Moju, kao i ostale predstave, možete pratiti sa službenoj stranici platforme Nice (Network for International Circus Excellence) na mrežnoj adresi https://www.niceplatform.eu/ po simboličnim cijenama.

Hrvatska, također, ima cirkusku scenu. Kako ona napreduje i možete li povući paralelu između one u Italiji i one u Hrvatskoj?

– Dakako da cirkuska scena u Hrvatskoj postoji iz godine u godinu sve je raširenija i jača. Uglavnom je koncentrirana u većim sredinama poput Zagreba, Splita, Pule i Rijeke. Već sam spomenuo kako je veliki problem što cirkuska umjetnost, za razliku od klasičnih kazališnih izričaja i glazbe, nije institucionalizirana. U Italiji je situacija nešto bolja zbog toga što ovdje postoje profesionalne institucije koje umjetnicima daju svojevrsno formalno priznanje uspješno završenog obrazovanja. No ni u Italiji cirkuska umjetnost nije rame uz rame s ostalim ustaljenim umjetničkim formama. Unatoč tome, cirkuska umjetnost sve se više širi i sve je traženija u sve više različitih prigoda i događanja.

Stil života

Kako bi Vladimir Ježić definirao umjetnost?

– Umjetnost za mene nije niti hobi, niti posao već stil života i način gledanja na svijet. Ne možete biti umjetnik od sedam ujutro do tri poslijepodne i nakon toga zatvoriti vrata ureda i ostaviti posao tamo do idućeg radnog dana. Radno je vrijeme umjetnika od 0 do 24, svaki dan, od prvog do posljednjeg dana života. Nema pauza, nema godišnjih odmora. Teško je to objasniti nekome tko se time ne bavi.

Ono što je specifično za cirkusku umjetnost, kako i za ostale oblike izvedbenih umjetnosti, jest činjenica da, osim umjetničkog rada, cirkuski umjetnici veliki dio vremena moraju posvetiti treninzima, bilo da se radi o unaprjeđivanju i usavršavanju tehničkih elemenata ili o održavanju fizičke forme kako bi u trenutku izvedbe bili u stanju izvesti točku ili predstavu. To je dio posla koji ne može čekati niti se može odgađati. Mora biti odrađen redovno, bez obzira na to što možda u tom periodu nisu predviđeni konkretni angažmani. Ono što publika vidi na pozornici je samo vrh ledenjaka koji počiva na gomili truda, znoja, umora, krvi i ozljeda.

Kako okolina reagira kada čuje čime se bavite i koja je budućnost jednog cirkuskog umjetnika? Je li slična onoj baletnog? Gdje se vi vidite?

– Kada kažem čime se bavim većina ljudi ostane iznenađena – najčešće pozitivno jer nisu ni svjesni za postojanje moje profesije kao takve. No, dobar dio ljudi to često vidi kao hobi ili zabavu, pa mi se više puta dogodilo da na moj odgovor odgovore s: »Ah, lijepo… ali mislim, što zapravo radiš, kao posao«? Budućnost jednog cirkusanta ovisi o njegovim interesima i željama. Neki se, po završetku izvođačke karijere, posvete podučavanju, neki režiranju predstava ili organizaciji evenata, a neki nikada ne prestanu izvoditi – tehnički i fizički zahtjevne elemente i discipline zamijene onim jednostavnijim i posvete svoju pažnju umjetničkom aspektu izvedbe.

Ono čime bih se ja htio baviti, po završetku izvođačke karijere, jest režiranje predstava, a možda osnovati i voditi vlastitu trupu i agenciju. Ono što je, po mom sudu, uistinu predivno jest što u svijetu umjetnosti ne postoji ispravno i krivo, dobro i loše – postoji samo različito. Dobro i loše stvar su ukusa.

Za kraj – neizostavno pitanje od osobe koja i sama dolazi iz Novog Vinodolskog – što vama predstavlja vaš rodni grad i vidite li se, u nekoj budućnosti, u Novom?

– Novi je moje rodno gnijezdo, mjesto moje obitelji i mog odrastanja i uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu. Iako trenutačno tamo ne živim, vrlo ga rado posjećujem kad god se ukaže prilika i jednog dana bih se volio vratiti u Novi.