Hrvatska vladajuća politika toliko se zapetljava u svom pokušaju objašnjenja da je blokadom pregovora Srbije i Europske unije iznudila povoljno rješenja problema tzv. univerzalne jurisdikcije od strane srpskog pravosuđa da to već postaje tragikomično. Kao što je i taj nesmotreni i nepromišljeni pokušaj blokade Srbije na njezinom putu prema EU bio unaprijed osuđen na neuspjeh, tako su i svi naknadni pokušaji opravdavanja hrvatskog povlačenja i uvjeravanja da je Hrvatska dobila sve što je tražila na početku daleko od istine.

Naposljetku je Hrvatska ipak dala zeleno svjetlo Srbiji za otvaranje tih dvaju poglavlja, iako je u prijelaznim mjerilima za ta dva poglavlja ugrađena samo dvosmislena formulacija kojom je pri procesuiranju ratnih zločina »naglašena potreba za temeljnom regionalnom suradnjom i dobrosusjedskim odnosima«, kao i potreba da se »izbjegne sukob nadležnosti«. Hrvatski šef diplomacije Miro Kovač ovih se dana svojski trudi dokazati da je riječ o »de facto suspenziji« spornog srpskog zakona, te da je samo pitanje dana kada će Srbija pokrenuti postupak njegovog poništenja, na što na drugoj strani samo odmahuju rukom, poručujući hrvatskim dužnosnicima da svoj zakon ne planiraju mijenjati.

Dvosmisleni termini

Štoviše, zaboravljajući na latinsku izreku koja kaže da kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone, Kovač tvrdi da će Srbija »svoje zakone morati uskladiti s hrvatskim zakonima«, iako to nije posve netočno s obzirom na to da je Hrvatska svoje zakonodavstvo uskladila s europskim pravnom stečevinom, ugradivši tu stečevinu u svoje zakonodavstvo, dok Srbija to tek treba učiniti. No ovdje je problem u činjenici da sporni srpski zakon o univerzalnoj jurisdikciji nije dio europskog zakonodavstva, a kako i mnoge druge europske države, pa i Hrvatska, imaju slične zakone, logično je da Hrvatska nije uspjela nijednu europsku članicu uvjeriti u opravdanost svog zahtjeva za poništenjem srpskog zakona, niti je Unija imala argumente kojima bi takav zahtjev iznijela pred Srbiju.

Zbog toga, naposljetku, i jest dogovorena formulacija koja i jednu i drugu stranu u ovom sporu podsjeća na »dobrosusjedske odnose« i upućuju na »izbjegavanje sukoba nadležnosti«, što će i jedna i druga strana moći protumačiti kao svoju pobjedu, baš kao što je prije nekoliko godina termin »junction« iz arbitražnog sporazuma u Sloveniji prevođen kao teritorijalni kontakt slovenskog mora s međunarodnim vodama, dok je u Zagrebu isti termin prevođen samo kao veza slovenskih i međunarodnih voda, uz obaveznu napomenu da ta veza ne smije biti teritorijalna.

Na potpuno isti način – namjernim korištenjem dvosmislenih termina, kako bi se zadovoljile i jedna i druga strana – nekoliko godina kasnije »riješen« je i problem hrvatskih tužbi protiv slovenskih banaka pred hrvatskim sudovima, što je bio slovenski uvjet za ratifikaciju hrvatskog ulaska u EU. U memorandumu iz Mokrica, naime, dogovorenom i potpisanom od strane Zagreba i Ljubljane, sastavljenom na engleskom jeziku koji je i jedini relevantan u ovom slučaju, na slovenskoj strani termin »stay« prevode i tumače kao »mirovanje« hrvatskih sudskih postupaka sve do konačnog rješenja, dok hrvatska strana isti termin prevodi kao »zastoj«, čime se ponovio slučaj s različitim tumačenjem termina »junction« iz arbitražnog sporazuma, kao što danas u Zagrebu i Beogradu različito čitaju konstataciju o »izbjegavanju sukoba nadležnosti«.

Ishitreno i na brzinu

No i ova dvosmislena formulacija iz prijelaznih mjerila koja u svakom slučaju obvezuju Srbiju svakako je puno više od onog čemu se Hrvatska mogla nadati na početku ove besmislene blokade, kada smo opravdano mogli očekivali da će se Hrvatska sa svojim nesuvislim zahtjevom Srbiji da prestane suditi optuženima za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, premda je uglavnom riječ o počiniteljima koji su i srpski državljani i etnički Srbi, jednostavno morati povući.

Ustrajavanje na blokadi srpskih pregovora u takvim okolnostima i zbog takvog apsurdnog zahtjeva – a da prije toga nisu iscrpljene sve mogućnosti bilateralnog rješavanja problema srpske univerzalne jurisdikcije, koji doista omogućava i zloupotrebe od strane Srbije – od početka je bilo osuđeno na debakl. Čak i da nije riječ samo o vjerodostojnosti, s obzirom na to da je Hrvatska prije ulaska u EU obećala da neće susjede blokirati zbog bilateralnih pitanja, blokada pristupnih pregovora zemlje kandidatkinje zahtijeva angažman diplomatske infrastrukture i vrlo ozbiljne pripreme, dok je ova hrvatska blokada pripremljena i inicirana na brzinu, ishitreno, iako Hrvatska u ovom trenutku nije ni dovoljno snažna ni proaktivna na europskoj pozornici za tako zahtjevnu diplomatsko-političku operaciju. Hrvatski glas u EU nije dovoljno moćan da izdrži pritisak moćnih članica, tako da se ne treba čuditi što je hrvatski šef diplomacije Kovač morao tako brzo popustiti, niti ga zbog toga treba osuđivati. Nijedna blokada ne može uspjeti bez saveznika, a Hrvatska, najmlađa članica EU, u ovom je slučaju ostala potpuno usamljena, jer je svih 27 drugih članica bilo za otvaranje dvaju – uz, naravno, poglavlje koje se odnosi na normalizaciju odnosa s Kosovom – najvažnijih i najtežih poglavlja srpskih pregovora. Blokadom Srbije Hrvatska ne blokira samo Srbiju, nego i zaustavlja proces europskog ujedinjenja, što u aktualnom političkom kontekstu, obilježenom hladnoratovskim zaoštravanjem odnosa s Rusijom, nesumnjivo zadire u europske planove na ovim prostorima, s obzirom na to da je njemačka kancelarka Angela Merkel jasno dala do znanja da želi ne samo Srbiju, nego i sve zemlje regije koje još nisu u EU, nepovratno usmjeriti prema članstvu u EU, čime ih izvlači iz ruskog zagrljaja.

Loš potez

Zbog svega toga jasno je da hrvatska blokada Srbije predstavlja loš potez. No i takav loš potez donio je, zahvaljujući europskim mehanizmima rješavanja sporova i dogovorenom kompromisu, kakav-takav rezultat, jer će Hrvatska tijekom sljedećih nekoliko godina, koliko će Srbiji trebati da savlada super poglavlja 23 i 24, pratiti kako Srbija ispunjava dogovorena prijelazna mjerila, iako trajno i sustavno rješenje ovog pitanja zahtijeva postizanje bilateralnog dogovora sa Srbijom. No Hrvatska će kao članica EU – baš kao što je prije nekoliko dana dala suglasnost za otvaranje tih poglavlja – biti u prilici odlučivati i o njihovom zatvaranju. Bez zelenog svjetla Hrvatske, naime, Srbija ne može napredovati prema EU, premda nezadovoljstvo braniteljskih lidera u ovom slučaju implicira da ti ljudi još ne shvaćaju da je Hrvatska punopravna članica EU, smatrajući da se odluke donose negdje drugdje – nekoć u Beogradu, danas u Bruxellesu – a da Hrvatskoj samo preostaje pokoriti se odluci koju su donijeli drugi.

Ako sve to imamo na umu, vjerojatno nećemo pogriješiti ako zaključimo da je blokada Srbije od samog početka imala politikantske, odnosno unutarpolitičke, odnosno politikantske motive, povezane sa skorim prijevremenim izborima, nego što je bila usmjerena na realno postizanje proklamiranih ciljeva. A ako je to točno, a čini se da jest, onda ima neke kozmičke pravde u činjenici da je upravo HDZ, koji je preko svog ministra u vladi i realizirao ovu avanturističku i štetnu akciju, iako je na njoj pokušao profitirati, u očima braniteljske populacije označen i kao glavni krivac za »izdaju nacionalnih interesa« i »sramotno popuštanje Srbiji i Europi«.