Tom predmetu jednostavno nije mjesto u školi u svjetovnoj državi. I to je ono što strši u cijeloj priči. Gospin kip je ovdje samo usputna žrtva, simbol nakaradnosti činjenice da se religiozni nauk predaje u prostorima svjetovne škole
Pojednostavljenja su često jedini način na koji sebi uspijevamo predočiti pojave, ljude, zbivanja i njihove složene međuodnose u suvremenom, sve isprepletenijem i složenijem svijetu. U tu svrhu su i poželjan alat, kompas za snalaženje u ubrzanoj i uvijek mijenjajućoj šumi odnosa u današnjem društvu.
No, pojednostavljenja bi trebala nekako dolaziti uz upozorenje, poput boce alkoholnog pića, ili kutije cigareta – naime, i ona su, ako ih se previše i neoprezno koristi – opasna. Jer, ako krivo čitamo znakove vremena, jasno da nam ni postupci ne mogu biti baš najispravniji. O tome bi trebali voditi računa svi građani koji pretendiraju na to da svojom odlukom izabiru političko vodstvo svoje zajednice, a pogotovo bi o pojednostavljenjima valjali voditi računa oni koji politiku i njeni sliku u javnosti kreiraju – dakle, političari i mediji.
Jedno od pojednostavljenja koja su gotovo postala povijesnom istinom je ono o razlogu gubitka SDP-ove (anketne) prednosti pred HDZ-om u finišu izbora 2007. godine. Naime, uz nekoliko razloga koji se najčešće spominju (protivljenje glasanju dijaspore, kandidat za premijera koji nije predsjednik stranke, Sanaderov spin o porezu na imovinu…) i onih koji se ne spominju, ali imaju solidnu težinu (eksplozija financiranja HDZ-ove kampanje »crnim« novcem), uvriježilo se za Milanovićev prvi izborni poraz optuživati – Mariju Lugarić.
Pedro Lugarić
Naime, ovu vrijednu saborsku zastupnicu danas najjače vladajuće stranke često se optuživalo zbog izjave o tome da je ona protiv vjeronauka u školama, koju je HDZ vješto iskoristio za plašenje javnosti crvenom najezdom. To što je Lugarić brzo reterirala, a SDP demantirao da mu je namjera izbaciti katolički vjeronauk iz školskih programa više nije bilo bitno. Priča je krenula i brzo je, kako to obično biva u predizbornim kampanjama, predimenzionirana u mitsku bitku skromnih katolika predvođenih Ivom Sanaderom protiv bezbožne nemani. Nema tu ništa sporno – takvi spinovi su dio kampanje koju svatko odigrava s onim što mu se nudi; za razliku od mnogih drugih stvari, ovdje su HDZ i Sanader tek malo prešli granicu dobrog ukusa, ali ne i krajnju liniju korektnosti političke utakmice.
Kad je na kraju HDZ uspio dobiti za nešto iznad jednog postotnog boda više glasova od SDP-a i time bolju startnu poziciju za slaganje većine u Saboru, krenula je priča kako je SDP-ove šanse upropastila neiskusna – Marija Lugarić. Uskoro je to od urbanog mita, postala gotovo pa prihvaćena politička činjenica i često se kao razlog poraza SDP-a 2007. godine navodi izjava saborske zastupnice o ukidanju vjeronauka u školama. Radi se, jasno, o notornoj gluposti.
Naime, kad su razlike toliko male, koliko su tad bile između ove dvije stranke, jednostavno je nemoguće uprijeti prstom u jedan jedini razlog i reći da je on taj zbog kojeg su se izbori izgubili/dobili. Nitko, uostalom, nije tad napravio ni vjerodostojnu anektu o tome što uopće birači misle o ideji ukidanja vjeronauka u školama, koja pritom nikad nije ni bila dio službenog ili neslužbenog SDP-ovog programa. Naposljetku, trend rasta potpore HDZ-a i pada SDP-a koji se događao u zadnjim mjesecima 2007. godine počeo je daleko prije priče o vjeronauku.
Mornar u krivu
Vjeronauk i škole su se ovog tjedna vratili na udarne prostore medijskih priloga, zbog bizarne priče iz Zadra, o kipu Gospe koji je napravila sestra ravnatelja, a ovaj ju je namontirao u školski hodnik ispred učionice kojoj se odvija vjeronauk. Aktualni ministar obrazovanja, koji za sebe s onom vrstom ponosa kakav mogu iskazivati samo ljudi koji ne znaju o čemu govore, tvrdi da nije političar, u svemu ne vidi ništa sporno, jer je, eto tamo 97 posto učenika katolika i jer se nitko nije žalio. Ni ravnatelj ne vidi ništa sporno. Jer da se ionako radi o prostoru hodnika ispred učionice vjeronauka.
Naravno da je ministar Mornar u krivu. O ravnatelju da ne govorimo. Naravno da je u ovoj priči sporno mnogo toga. Prvo, ako nije nepotizam kip koji je izradila sestra našteliti usred škole kojom upravljaš, onda ništa nije nepotizam. Drugo, na osnovi čega, zaboga, ravnatelj zna da je u školi 97 posto katolika? Odabrati za dijete pohađanje školskog vjeronauka i biti katolik uopće nisu nužno iste stvari. A ukoliko je ravnatelj provodio anketu o vjerskoj pripadnosti učenika, to je gadan prekršaj, za kojeg je kip Gospe u školskom hodniku zapravo skoro pa – bezgrešan. Naposljetku, Crkva je u ovoj zemlji, barem na papiru, odvojena od države. A škole su javne ustanove. S kojima religijska ikonografija ne bi trebala imati nikakve veze, bez obzira na postotak pripadnika ovog ili onog vjerskog pravca (što je, usput, privatan podatak).
Mora se, međutim, priznati da obrana ministra i ravnatelja, odnosno obrazloženje o tome da je Gospinom kipu mjesto u školi imaju svoju unutarnju logiku. Jer, ako ispred učionice fizike mogu stajati, recimo, maketa zvijezda i planeta, ispred matematike modeli kugli i trokuta, a fizike crtež Arhimeda kako iskače iz kade, zašto bi bilo sporno da pred vratima na kojima piše vjeronauk stoje dječji crteži raspeća, raja, jaslica. Ili, sestrina skulptura, svejedno? Zar se ne radi o istoj stvari?
Zapravo se i radi. O nastavnim predmetima u školi. Kako ukrasiti prostore ili ulaz u njih u kojima se nastava odvija – trebalo bi biti tako svejedno. No, u slučaju kipa Gospe u zadarskoj školi, eto nije. Svima osim ravnatelja i resornog ministra u Vladi Zorana Milanovića je jasno da kip strši i da se radi o, u najmanju ruku, vrlo osjetljivoj stvari. Ali, kako, pobogu, ako zdrava logika nalaže da bi trebalo biti svejedno kako se, sukladno tematici koja se obrađuje, ukrašavaju nastavni prostori?!
Odgovor je, međutim, ipak vrlo logičan: nije problem u kipu. Problem je u vjeronauku. Tom predmetu jednostavno nije mjesto u školi u svjetovnoj državi. I to je ono što strši u cijeloj priči. Gospin kip je ovdje samo usputna žrtva, simbol nakaradnosti činjenice da se religiozni nauk predaje u prostorima svjetovne škole. Logično neprirodan ishod nelogične situacije. I to je osnovna pouka priče iz Zadra: vjeronauku jednostavno nije mjesto u školama. A da bi se to priznalo s mjesta ministra, premijera ili saborskog zastupnika, potrebne su dvije stvari. Biti političar. I biti hrabar.
