Svi mi u našim životima imamo svoje uspone i padove, ja i danas znam plakati, ali zagrljaji i podrška mojih roditelja još uvijek su tu. Potrudit ću se da dam najbolje od sebe da i ja budem dobar otac. Bog će učiniti ostalo, kaže najpoznatiji motivacijski govornik koji i kad se publika raziđe ostaje jednako topla osoba
Snazi govorničkih poruka Nicka Vujičića prepustila se i Rijeka. Pet tisuća Riječana, doduše bilo je puno onih koji su doputovali iz Zagreba, pa i Slovenije, okupilo se u sportskoj dvorani Zamet kako bi čulo poruku nade »čovjeka koji pomiče granice«.Posebnost ovog Australca podrijetlom iz Srbije leži u činjenici da svoje govore zna lijepo umotati u vrlo duhovite priče iz vlastitog života. Neosporno, nastupi Nicka Vujičića i na slušatelja laika mogu imati terapeutski učinak, dok vjernici u njegovom obraćanju zasigurno pronalaze i vrlo snažne kršćanske poruke. S druge strane pozornice, kad se reflektori ugase, a publika raziđe, Nick Vujičić ostaje jednako topla osoba koja svakog sugovornika želi zagrliti, međutim šale na vlastiti fizički hendikep kao da nekako nestanu. Na novinarska pitanja odgovara ozbiljno, iscrpno i koncentrirano, a zahvalan sugovornik ostaje i unatoč napornoj seriji 20-minutnih intervjua što ih je dao za svog dvodnevnog boravka u Hrvatskoj.
Opuštanje u Rijeci
Zanimljivo, riječki nastup iskoristila je i mađarska nacionalna televizija koja svoje gledatelje očito želi dobro upoznati s Nickom Vujičićem koji će u travnju prvi puta posjetiti Mađarsku.
Proveli ste dva naporna dana u Hrvatskoj – s kojim dojmovima se vraćate kući?– Bilo mi je lijepo. Uživao sam družeći se s ljudima u Hrvatskoj, svi su bili tako srdačni, doista nemam niti jednu zamjerku. I hrana je bila odlična. Ćevapčić su bili čudesni. Inače, volim meso. U Zagrebu sam dobio i podršku vašeg predsjednika Ive Josipovića. Ovdje, u Rijeci, iskoristio sam popodne za jedan kraći odmor. Vrijeme je bilo takvo, oblačno, pa sam se prepustio tišini. Bilo je tako mirno. Uglavnom, ponosim se time što sam bio u Hrvatskoj.
Imate li se namjeru vratiti? U Hrvatskoj je posebno lijepo ljeti.– Da, naravno. Hrvatska je bila 44. zemlja koju sam posjetio. Svaka od tih zemalja je na neki svoj način lijepa. Nema ni jedne zemlje za koju bih mogao reći: ovdje se više ne vraćam. Ideja da provedem praznike u Hrvatskoj čini mi se dobra. Mogao bih to učiniti. Razgovarat ću sa suprugom o tome. Možda se uskoro vratim, ali tada sa sinom i suprugom. To bi doista bilo lijepo.
Na YouTube može se pogledati kako bezbrižno uživate u sportu. S obzirom na vaš hendikep, mnogi se pitaju da li doista uživate ili se radi o predstavi za javnost?
– Nikad u životu nisam se nečim bavio da bih uvjeravao ljude. Igram nogomet jer volim nogomet, a isto je i kad vidite sve one spotove dok ronim, pecam, igram golf ili surfam.
Novac ne znači sreću
Hrvatska je jedna od onih zemalja koja se još uvijek oporavlja od svjetske ekonomske krize. Koji je vaš prvi dojam – kako se građani nose sa svim tim nedaćama? – Znate, nije Hrvatska jedina zemlja koju je kriza teško pogodila. Puno putujem i vidim da su neke zemlje više uzdrmane. Naravno, ne muče svih isti problemi, različite su patnje ljudi od zemlje do zemlje. Kriza je, recimo, posebno teško pogodila Aziju, tamo porast samoubojstava zadnjih godina alarmantno raste. To su strašne posljedice svjetske ekonomske krize. Bio sam u riječkoj školi, susreo sam se s djecom i tinejdžerima, a mojoj je dojam da svi oni u svijetu imaju zajedničke probleme. Djeca svugdje plaću i galame, a u tinejdžerskim godinama poželjet će cigarete, alkohol, drogu i seks. Kasnije će žudjeti za poslom, novcem, pa će htjeti još više novca. Ja pokušavam apelirati na to da je od potrage za svim tim užicima puno važnija potraga za odgovorima na tri pitanja: tko smo mi, zašto smo ovdje i gdje ćemo biti kad završi naš zemaljski život. Kad budemo znali odgovore, bit ćemo sretniji. A kriza je možda dobar trenutak da preispitamo neke stavove i vrijednosti, da učinimo svojevrsnu reviziju svojih života kako bismo bili sigurni da li idemo u pravom smjeru. Pitam vas: kad ste zadnji puta zagrlili svoje najbliže i rekli im da ih volite. Ne uzimajmo najbliže »zdravo za gotovo«, vrlo je važno to shvatiti. Susreo sam puno bogatih ljudi, prave milijardere. Zar mislite da ih novac koji imaju čini sretnim i zadovoljnim!? Ne, ne čini ih! Nedavno sam susreo jednog od tih milijardera, prišao mi je plačući, čovjek je doista bio shrvan. Pitao sam ga što je krenulo po zlu. Plačući mi je rekao da je zbog krize izgubio dobar dio svog bogatstva. Imao je tri banke, dvije su mu propale. Ali, nije on plakao zbog izgubljenog bogatstva; plakao je zbog svoje kćeri.
Što se dogodilo?– Problem koji sve više pogađa tinejdžere. Jednog dana netko je milijarderovoj kćeri dobacio da je debela. Ona je prestala jesti samo zato što su joj u školi rekli da je debela i ružna. Sav novac ovog svijeta tu 14-godišnjakinju nije mogao prisiliti da ponovo počne jesti. Završila je u bolnici, ali ni doktori nisu pomogli. Pretvorila se u kost i kožu, pa me taj milijarder zamolio za pomoć. Pomogao sam im, ali ne zato što sam ja sada neki super junak Nick Vujičić, to su gluposti, već jer se osjećam dovoljno čvrstim da pomažem drugima. Želim, naime, poručiti da svatko od nas treba dati ono najbolje od sebe, ali isto tako trebamo znati prihvatiti dar od drugih. Dakle, učinimo najbolje što možemo!
Kako provodite slobodno vrijeme?
– Uobičajeno, kao većina ljudi. Gledam filmove, volim sport, odlazim sa suprugom u šetnju. Ipak, najdraže mi je vrijeme povoditi kući sa suprugom; život javne osobe zna biti naporan, oči javnosti uvijek su uprte prema poznatim osobama. Kad sam u javnosti, ljudi me zaustavljaju, žele se fotografirati, pričati, a ja nikoga ne odbijam. Ako je moja životna priča promijenila barem jedan život, onda je moja izgubljena privatnost mala žrtva. Ja sam danas doista sretan i ispunjen čovjek.
Biram Božju zastavu
Vaše želje su plemenite, ali prostor s kojeg vučete korijene nekoć je bio dijelom Jugoslavije koja se raspala u ratu. Čini se da su ljudi ovdje oduvijek posvađani religijski, nacionalno, ideološki… Na koncu, vaši su 60-tih pobjegli iz Jugoslavije jer su bili progonjeni?– Da, nažalost, upravu ste. Tijekom Drugog svjetskog rata puno je moje rodbine ubijeno. Kad je završio rat, proganjali su mog djeda, od smrti je pobjegao u Australiju. Kao što znate, ja sam porijeklom iz Srbije i znam da ni narednih nekoliko stotina godina ljudi ovdje neće moći oprostiti jedni drugima. Ali vjerujem da će stasati generacije svjesne činjenice da svi mi griješimo. Hrvati griješe, Srbi griješe i Australci griješe. Nema nacije na svijetu koja u svojoj povijesti nije pogriješila i nekom nanijela patnju. Jednostavno, to je tako. Ali važno je znati oprostiti i pomagati svojim najbližima. Hrvati, kao i Srbi, moraju znati da je njihova veličina i snaga u tome da pomažu. Puno ćemo učiniti već onda kad Hrvati počnu pomagati Hrvatima, a Srbi – Srbima. Da Australci nisu pomagali Australcima, ja danas ne bih bio ovdje. Naime, u Australiji, dakle imigrantskoj zemlji u kojoj su pomiješane sve kulture i nacije ovog svijeta, imaju prelijepu naviku da pomažu jedni drugima, a posebno onima kojima je pomoć nužna. Da nije tako bilo, nikad ne bih dobio priliku upisati i završiti fakultet; u Australiji su mi omogućili da tijekom školovanja uz mene stalno bude medicinska sestra. Bez njezine pomoći, ne bih završio fakultet.
Što danas osjećate prema domovini svojih predaka?– Mnogi me i danas pitaju da li sam Srbin, Australac ili Amerikanac. Želim da ljudi znaju istinu da sam Australac podrijetlom iz Srbije koji danas živi u Americi. Kad bi me vi sad pitali da odaberem samo jednu od tih zastava i kažem da pripadam samo njoj, odlučio bih se za četvrtu – Božju zastavu. Ja sam Božji. Znate, ne volim razgovarati o politici! Odgovor na vaše pitanje nužno nameće politički kontekst. Polazim od činjenice da ne može promijeniti ono što je već učinjeno i stoga je moja poruka – ne gledajmo puno u prošlost, koncentrirajmo se na budućnosti i vidimo što možemo učiniti.
Služite li se srpskim jezikom?
– Razumijem gotovo sve, ajde recimo devedeset posto, ali ne govorim ga dovoljno dobro. Srpskom su me učili baka i djed kad sam imao šest godina, ali sam kasnije sam uspio puno toga zaboraviti.
Važnu ulogu u vašem životu odigrali su roditelji. Što znači biti dobar roditelj?– Moji roditelji zapravo nisu znali da nemam ruke i noge sve dok se nisam rodio, što je jasno u prvi trenutak za njih bio šok, ali nikad nisu odustali od mene. Roditeljima sam zahvalan što su me podučili da ne budem ljut zbog nečeg što nemam, već da budem zahvalan na onome što imam. Borba mojih roditelja prisilila je australsku vladu da izmjeni jedan zakon, pa su djeca s posebnim potrebama mogla pohađati redovnu nastavu, što je meni omogućilo nastavak školovanja. Također, svojim roditeljima zahvaljujem i na velikoj ljubavi i podršci koja baš nikad nije izostala, što nije bilo lako, posebno dok sam bio dijete i tinejdžer. U školi su djeca željela znati što mi se dogodilo s rukama i nogama, suočavao sam sa zadirkivanjem, ali i vršnjačkim zlostavljanjem, osjećao sam se usamljenim, pa sam tonu u velike depresije, neprestano se pitajući zašto sam baš ja taj koji je toliko drukčiji od druge djece. Posebno je bilo traumatično između moje osme i dvanaeste godine. Da, bilo je i dana kada sam pomislio da je najbolje odustati od života, jer sam povjerovao lažima da nikad neću hodati, igrati nogomet, dobiti posao ili oženiti se. S deset godina pokušao sam se utopiti u desetak centimetara vode u kupaonici. Svi mi u našim životima imamo svoje uspone i padove, ja i danas znam plakati, ali zagrljaji i podrška mojih roditelja još uvijek su tu.
Uskoro ćete i vi postati roditelj – jeste li spremni za novu ulogu u vašem životu?– Mislim da nitko od nas nije posve spreman za roditeljsku ulogu. Roje se strahovi hoću li znati biti dobar otac. Znam da će moja supruga biti čudesna majka, ali potrudit ću se dati najbolje od sebe, baš kao što su bili moji roditelji dok su odgajali mene. Bog će učiniti sve ostalo.
