U hrvatskom zdravstvu već godinama postoje propisi koji obvezuju bolnice na praćenje neželjenih ishoda liječenja, no te se obveze u praksi ne provode. Ne radi se tu samo o manjkavoj statistici: praćenje neželjenih ishoda liječenja važno je da bi se greške ponavljale u čim manjoj mjeri, što brojne europske države koriste da bi unaprijedile rad u svojim bolničkim sustavima. Hrvatska se zasad time, nažalost, nije ozbiljno pozabavila.

– Sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, zdravstvene ustanove imaju obvezu voditi registar neželjenih ishoda liječenja. Međutim, valja naglasiti da pojam “neželjeni ishod” nije jasno i precizno definiran, niti trenutno postoji nacionalni sustav ili standardizirani informacijski okvir putem kojeg bi se ti ishodi sustavno pratili, analizirali i izvještavali, priznaju u KBC-u Zagreb na naš upit o tome koliko se u najvećoj hrvatskoj bolnici radi na praćenju neželjenih ishoda liječenja.

Svatko po svome

Zbog tog normativnog i metodološkog nedostatka, zdravstvene ustanove pristupaju praćenju neželjenih ishoda različito. Na primjer, praćenjem pokazatelja kvalitete kao što su stope smrtnosti pacijenata, postotak reoperacija, ponovna hospitalizacija unutar 30 dana. No, bez jasnih smjernica i nacionalne koordinacije, praćenje tih pokazatelja je neujednačeno i teško usporedivo, ističu na Rebru.To ne znači da nam bolnice uopće ne prate učestalost tzv.”neočekivanih neželjenih događaja” prilikom liječenja, kao što su suicid ili pokušaj suicida u bolnici, radioterapija pogrešne strane tijela, kirurški instrument ostavljen u tijelu pacijenta. Takvi su događaji, koji dijelom ulaze u domenu medicinske pogreške, jasno i precizno određeni. Jedan od njih je, na primjer, i pad pacijenta u zdravstvenoj ustanovi, što spada u neželjene događaje, a pokazatelj je sigurnosti pacijenata i jedan od indikatora kvalitete zdravstvene skrbi. Pitanje je, međutim, sustavnosti praćenja neželjenih ishoda.

– Takvi događaji su definirani kroz zakonske i interne procedure, prate se kroz Registar neočekivanih neželjenih događaja i obvezno se u obliku kvartalnih izvješća dostavljaju Ministarstvu zdravstva, kažu na Rebru. Ističu, ipak, kako podržavaju inicijative za razvoj nacionalnog registra kliničkih ishoda, kao i normativno preciziranje pojma “neželjeni ishod liječenja”, što bi omogućilo ujednačeno, transparentno i usporedivo praćenje uspješnosti i sigurnosti liječenja u svim dijelovima zdravstvenog sustava.

Neželjeni ishodi liječenja, pod kojima se misli na pogreške u dijagnostici, zakašnjele terapije, nesanirane komplikacije nakon zahvata ili čak smrt zbog nepravilne skrbi, najteže su posljedice bolničkog liječenja. Umjesto da njihovo praćenje bude temelj poboljšanja kvalitete medicinske skrbi, oni ostaju “skriveni” u liječničkim bilješkama, bez sustavne analize, bez nadzora, bez posljedica, osim ako se radi o liječničkoj pogrešci koja dođe na sud, upozorava dr. sc. Miroslav Mađarić, stručnjak za informatiku i procese u zdravstvu, koji već godinama analizira probleme u provedbi ključnih zakonskih odredaba u bolničkom sustavu.

On podsjeća da po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti svaka bolnica uz Registar neželjenih ishoda liječenja, za svakog pacijenta koji umre u bolnici mora izraditi Zaključno mišljenje o smrti. Ni to se, tvrdi, u praksi ne provodi.

– Iz pet KBC-a dobio sam odgovor da se mišljenja o smrti ne izrađuju jer resorno ministarstvo nije izradilo propisani obrazac. Zato neke bolnice izrađuju vlastite obrasce, a neke ta mišljenja uopće ne izdaju, tvrdi Mađarić. Koliko je stanje loše, ilustrira primjerom iz 2021. godine, kada je Ministarstvo zdravstva primilo ukupno 67 mišljenja o smrti iz hrvatskih bolnica, a te su godine prema podacima HZJZ-a u zdravstvenim ustanovama umrla 32.724 pacijenta.

Sve po zakonu

U tri KBC-a koja smo kontaktirali, tvrde kako se u izdavanju dokumentacije za pacijente preminule u bolnici pridržavaju zakona.

– Evidencija o preminulim pacijentima se uredno vodi u bolničkom informacijskom sustavu (BIS), sukladno važećim propisima i internim pravilnicima. Smrt svake osobe umrle u zdravstvenoj ustanovi pojedinačno se analizira na stručnom kolegiju djelatnosti gdje je osoba umrla, vele na Rebru gdje tvrde da se uredno provode sve obveze vezane uz dokumentiranje, praćenje i analiziranje smrtnih slučajeva sukladno važećem zakonodavnom okviru i internim aktima, uz naglasak na transparentnost, medicinsku opravdanost i zakonitost svih postupanja.

Isto tvrde i u KBC-u Rijeka te KBC-u Osijek, gdje kažu kako se svi neželjeni događaji prijavljuju Ministarstvu zdravstva svaka tri mjeseca, kao i izvještaj o umrlim osobama i izvršenim obdukcijama, koji sadržava podatke o umrlim pacijentima.

Iz bolnica, međutim, nerado daju čak i brojčane podatke o neželjenim ishodima koji su im se dogodili prilikom liječenja. KBC Rijeka jedini nam je dao i brojčane pokazatelje – u 2024. godini imali su ukupno osam neželjenih ishoda koji se mogu pripisati komplikacijama liječenja i ostalim zakonom propisanim uzrocima koji se obavezno prijavljuju, dok je mišljenje o smrti izrađeno za sve osobe umrle tijekom godine u riječkoj bolnici, ukupno 1.398.

Pacijente nitko ništa ne pita

– Neprihvatljivo je da bolnice i dalje sustavno ne prate ishode liječenja. Ishodi koje mjere same zdravstvene ustanove najčešće se svode na broj operacija, dužinu boravka ili komplikacije, dok se ignorira ono najvažnije – kako se pacijent stvarno osjeća nakon liječenja i kakva mu je kvaliteta života. U razvijenim zemljama se već godinama sustavno prate tzv. ishodi koje prijavljuju sami pacijenti, što omogućuje bolnicama da kontinuirano poboljšavaju skrb, a pacijentima da biraju ustanove na temelju stvarne učinkovitosti i iskustva liječenja, komentira Jasna Karačić, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata. Ministarstvo zdravstva moralo bi, kaže, konačno uvesti standardizirani sustav praćenja i objave ishoda liječenja po bolnicama jer pacijenti imaju pravo znati što mogu očekivati i gdje će dobiti najbolju moguću skrb. A praćenje ishoda isto tako utječe na smanjenje troškova u zdravstvu.