Transformacija se, zapravo, odvija nevjerojatnom brzinom. Unatoč silnim kritikama o sporosti, gotovo pa nepostojanju opipljivog rada nove Vlade u prva dva, dva i po mjeseca otkad je ova neobična koalicijska kombinacija s još neobičnijim premijerom na krajnje neobičan način zasjela u Banske dvore, Hrvatska se dubinski mijenja gotovo nepojmljivom brzinom.

Promjena se, međutim, u svom najvećem dijelu dosad zbivala stiješnjena između vrlo žestokih sukoba, neodmjerenih rečenica i poteza, pa čak i otvorenih prijetnji među akterima vlasti u nesmiljenoj bitci za političku moć. U samoj bitci nema, jasno, ništa po sebi loše; demokratsko društvo trpi vječitu političku kompeticiju – ako je u skladu sa zakonima i pravilima igre. Čak je bilo i očekivano da će, u ovako heterogenoj vladajućoj kombinaciji, iskrenja biti »običan dan u uredu«.

No, u cijelom tom odmjeravanju snaga, Timovom, Karamarkovom, Kolindinom i Petrovljevom natjecanju u stavljanju ruku na poluge vlasti, Hrvatska je danas osvanula već znatno drugačija nego ona Hrvatska koja je uplovila u 2016. godinu. Hrvatska s proljeća 2016., stiješnjena između imena onih koji će voditi tajne službe i policiju, selfija s Gotovinom i redovnih poslijepodnevnih poslanica Tomislava Karamarka »partnerima« u vlasti, nije zemlja koja se krenula mijenjati prema efikasnijoj, kompetitivnoj i bogatijoj ekonomiji, nije društvo koje odbacuje naslage desetljeća i desetljeća centralizirane birokratske džamahirije.

Hrvatska je danas, na ubrzanom putu kojim se postaje problemom Europske unije, i mnogo više – problemom svih onih koji u njoj žive.

Suma svih strahova

Ne, ovo nije priča (samo) o Hasanbegoviću i obračunu vlasti s medijima, o čemu ćemo, lako moguće, vrlo brzo čuti još vijesti s mnogo novih, zasad ne u potpunosti javno otvorenih frontova. Regresija javne medijske kuće na način koji najbolje oslikava povratak crkvenih zvona pred špicu nedjeljnog radijskog dnevnika čak je, pritom, gotovo benigni detalj kojim desnica objavljuje »gradu i svijetu« svoj povratak u sedlo vlasti i želju da se društvo vrati pastoralnim, tradicionalnim i »našim«, dakle, konzervativnim vrijednostima.

Stvari su mnogo dublje i mnogo gore. Kao da se krenula ostvarivati »suma svih strahova« koja se dala naslutiti još u bjesomučno radikaliziranoj predizbornoj kampanji HDZ-a, ali i političkim idejama i idealima Mosta.

Hrvatska je na najboljem putu da postane zemlja značajno smanjenje društvene slobode i krajnje liberalne verzije ekonomije, one koja na društvenu solidarnost gleda s podozrenjem, kao na puku smetnju efikasnosti kakva se u kapitalizmu mjeri jedino i isključivo – profitom. Destrukcija društvenih institucija, korupcija i nepostojanje vladavine prava tu idu ruku pod ruku.

I svi, baš svi ti elementi su se u samo nekoliko dana oživotvorili u nizu primjera koji su bacili jasno svjetlo na – pravac kretanja.

Sotona na Kaptolu

Počelo je sa skandaloznom uskršnjom misom kardinala Josipa Bozanića. Čovjek koji je u istoj prilici, samo godinu prije, zabrinuto konstatirao: »Postavi li se slabiće, nesposobne i neodgovorne za državnike, narušava se autoritet društvenog dobra i mira«, u nedjelju je zapjevao potpuno suprotnu pjesmu. Sad se, naime, društvo ne destruira slabićima na vlasti – uništavanje dolazi s potpuno druge strane. »Kako to da nijedna nova ideja nije dobra, kako to da se pojavljuju protivnici novih projekata koji još nisu ni predstavljeni, zašto pravednija raspodjela dobara najednom postaje krimen? I kad se stvaraju uvjeti za napredak, kad se oblikuje snaga za njegovu provedbu, zašto nastaje pogubno usporavanje, najčešće po ideološkom ključu?«, zavapio je Uzoriti na Uskrs. Suvišno se, jasno, pitati, kako to da Bozaniću ranijih godina nije smetalo apriorno protivnljenje novim idejama i usporavanje po ideološkom ključu taman kad su se stvarali uvjeti za napredak. Jer, bivša vlast ne samo da je bila nenarodna i izdajnička, nego je bila toliko nesposobna da joj je stvaranje uvjeta za napredak bilo jednako dostižno kao i prestizanje brzine svjetlosti.

No, Bozanićeva adoracija prema HDZ-u i desnici nije ovdje najspornija. Presvijetli je, naime, osim simpatije prema svojima u uskršnjoj misi doslovno identificirao i locirao samog Sotonu, ili kako ga je simpatično nazvao – Zlog. Eno (evo?) ga u – medijima, kojima, kako je rekao kardinal, želi vladati i to zloupotrebljavajući slobodu izražavanja.

Ovim riječima Bozanić je na leđa svih medijskih djelatnika (makar onih koji nemaju jasan blagoslov Središnjice), svjesno ili nesvjesno, iscrtao golemu metu. Jer, tu (ovdje?) ordinira sam Sotona (Zli) i ne treba previše mašte za zamisliti koju bi svetu dužnost mogle sebi prispodobiti praznije i usijanije glave.

Monetizacija bolesti

Bolest tako rapidno postaje (još veći) luksuz, a hrvatsko društvo sve bešćutnije prema onima kojima kreditne kartice ne mogu biti zamjena za zdravstvenu iskaznicu.

Prvi potpredsjednik Vlade je Nakićevu monetizaciju bolesti prokomentirao lakonski – radi se, veli Karamarko, o pokušaju vraćanja dugova zdravstvenog sustava. A tek kad se taj genijalni makroekonomski koncept primjeni na autoceste! Oni šeprtljavci iz »nenarodne« su petljali oko monetizacije kako bi pokrili dio duga HAC-a, a stvar je tako jednostavna: treba povisiti cijene – cestarine, goriva, auto-osiguranja – svejedno. Važno je da se dugovi vrate. A dosjeti li se Prvi da je najveća proračunska rupa ona u mirovinskom sustavu, umirovljenici i oni koji plaćaju mirovinski doprinos mogu slobodno početi zamišljati koja ih čudesa očekuju u kolopletu »reformi« koje jamačno slijede…

Greatest hits

Najveći korak prema budućoj crnoj rupi EU, međutim, očekivano je napravilo domaće sudstvo. Svakakvih smo se svinjarija tu nagledali, ali odluka o tome da se u slučaju Agram (Milan Bandić i drugovi) odbiju kao dokazi snimke nastale prisluškivanjem, uvjerljivi je vrh vrhova.

Naime, prije niti tri godine godina je ne USKOK, ne uz odobrenje suda (istog onog, usput, koji je sad osporio zakonitost dokaza nastalih tajnim snimanjem), nego gradska vijećnica opozicijske stranke snimila Željka Sabu u razgovoru u kojem joj je on slabo uvijeno nudio razne pogodnosti podupre li u vukovarskom gradskom vijeću njegovu političku opciju. Tu snimku je, međutim, domaće sudstvo priznalo kao zakonitu i Sabu spremilo u višemjesečni zatvor zaključivši tako njegovu karijeru gradonačelnika Vukovara.

Pa koja je, dovraga, razlika između gradonačelnika Vukovara Sabe i gradonačelnika Zagreba Bandića, pita se neupućeni čitatelj, a pita se, retorički i odvjetnik Anto Nobilo, koji je branitelj obojici?

Ako ste pomislili da je točan odgovor da je Sabo bio u SDP-u, dok je Bandić koalicijski partner Domoljubne koalicije, onda vam, sori, nema spasa.

Zli vas je, očito, čak i ako ne radite u medijima, već potpuno obuzeo.

Najbolje da se sami, inspirirani crkvenim zvonima pred nedjeljne vijesti Hrvatskog radija, prijavite dežurnom liječniku ili duhovniku.