Otpočetka je bilo jasno da takozvana blokada Srbije ne može završiti nikako drukčije nego kao diplomatska i politička katastrofa za Hrvatsku i njezin ionako slabašan ugled u EU. Iako je jedan dio političara i komentatora u Hrvatskoj, uglavnom onaj s desnog krila političkog spektra, svesrdno pozdravio najavu Hrvatske da neće Srbiji dati suglasnost za otvaranje pregovaračkog poglavlja 23 koje obuhvaća pravosuđe i temeljna prava, malo je vjerojatno da će tim riskantnim potezom Hrvatska ostvariti svoj cilj, a gotovo je sigurno da neće uspjeti zaustaviti približavanje Srbije Uniji. Formalno, Hrvatska je istaknula tri uvjeta koje Srbija mora ispuniti kako bi dobila zeleno svjetlo Zagreba za otvaranje jednog od najvažnijih i najtežih pregovaračkih poglavlja. Riječ je o zahtjevu Beogradu da povuče sporni zakon o univerzalnoj jurisdikciji, zbog kojeg u Hrvatskoj Srbiju optužuju da želi ulogu »mini Haaga« za području bivše države, drugi se zahtjev odnosi na punu suradnju Srbije s Haškim sudom, a treći se tiče prava hrvatske manjine u Srbiji odnosno zastupljenosti njezinih predstavnika u tamošnjim predstavničkim tijelima. 

Kada je riječ o prvom zahtjevu, koji se odnosi na srpski zakon o univerzalnoj jurisdikciji za ratne zločine, hrvatska će strana teško uvjeriti europske sugovornike u opravdanost svoje argumentacije. Iako srpski zakon po mišljenju hrvatske vlasti dovodi u pitanje načelo suverenosti drugih država i nemiješanja u unutarnje poslove susjednih država, mnoge europske zemlje imaju slične zakone, poput Španjolske i Nizozemske, dok u ovom konkretnom slučaju valja imati na umu da je Srbija donijela sporni zakon početkom prošlog desetljeća upravo na inzistiranje međunarodne zajednice, dakle i EU, i to zato da bi mogla procesuirati srpske državljane koji su počinili ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bez obzira na nekoliko razvikanih slučajeva u kojima su vlasti u Beogradu osudile ili željele suditi državljanima Hrvatske i BiH, i to zbog navodnih ratnih zločina koji nisu počinjeni na tlu Srbije, velika većina onih koji su optuženi i osuđeni temeljem tog zakona državljani su Srbije, tako da je malo vjerojatno da će službeni Zagreb uspjeti dokazati nužnost povlačenja tog zakona. 

Odbijanje  ultimatuma

Ultimativan zahtjev Zagreba vlastima u Beogradu da povuku svoj zakon, očekivano, nailazi na rezolutno srpsko odbijanje hrvatskog ultimatuma, što je posve očekivano, jer riječ je o nediplomatskom ispadu koji ignorira glasovitu izreku po kojoj »kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone«. Problem s progonom hrvatskih državljana od strane srpskih vlasti valjalo je riješiti izravnim pregovorima, iza zatvorenih vrata i u tišini, no upitno je koliko je vlastima u Zagrebu to uopće bio cilj. Naime, bivši predsjednik Ivo Josipović svojedobno je s tadašnjim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem bio postigao dogovor o sporazumu po kojem bi se hrvatskim državljanima sudilo u Hrvatskoj, čime bi i pitanje srpske univerzalne jurisdikcije bilo stavljeno ad acta, no tadašnja vlada Jadranke Kosor, baš kao i vlada Zorana Milanovića koja ju je naslijedila, odbacile su Josipovićev dogovor, očito se ne želeći odreći odličnog povoda za zaoštravanje odnosa sa Srbijom, pa i za blokadu te zemlje na njezinom putu u EU, unatoč formalnom obećanju Zagreba da neće zloupotrebljavati pristupne pregovore susjednih zemalja za nametanje rješenja bilateralnih sporova, što je potvrđeno i saborskom deklaracijom prihvaćenom uoči ulaska Hrvatske u EU. 

Drugi zahtjev Hrvatske, koji se odnosi na hrvatsko inzistiranje na punoj suradnji Srbije s Haškim sudom, još je neuvjerljiviji i konfuzniji. Ne u formalnom smislu, jer puna suradnja Srbije s Haškim sudom, baš kao što je svojedobno i puna suradnja Hrvatske bila jedan od ključnih uvjeta za napredak naše zemlje na putu prema EU, uvjet je što ga vlasti u Beogradu moraju ispuniti ako žele nastaviti svoj europski put, no ocjenu o tome surađuje li Srbija s Haškim sudom ili ne surađuje ne donosi Hrvatska, nego Haški sud. Na Zrinjevcu, u Banskim dvorima i na Pantovčaku očito su zaboravili vrijeme kada se prije nekoliko godina u Hrvatskoj strepilo što će glavni haški tužitelj Serge Brammertz pred odborom stalnih predstavnika zemalja članica EU u Bruxellesu reći o suradnji Hrvatske s Haagom. Iako je Hrvatska u to vrijeme, kada ju je Brammertz optuživao zbog topničkih dnevnika, imala brojne prigovore na račun vjerodostojnosti njegovih tvrdnji, hrvatska diplomacija u tom pogledu bila je potpuno nemoćna, jer je Bruxelles puno ranije odlučio da će ocjene glavnih haških tužitelja i njihove izvještaje uzimati kao jedino vjerodostojno mjerilo temeljem kojeg će odlučivati o (ne)suradnji kandidatkinja za EU s Haškim sudom.

Nepopustljivost i isključivost

Stoga je ovaj smušeni prijedlog, kojim Hrvatska inzistira na punoj suradnji Srbije s Haškim sudom, dok sam Brammertz nema nikakvih prigovora na suradnju s Beogradom, unaprijed osuđen na neuspjeh, što ne iznenađuje kada znamo kako je taj uvjet zapravo iskrsnuo zbog slučaja Šešelj. Zagreb je, naime, najprije osuo žestoku paljbu po Beogradu zbog činjenice da se Šešelj odbio vratiti u Haag na proglašenje prvostupanjske presude – a nakon njezine objave znamo i zbog čega Haag nije odlučnije inzistirao na njegovu povratku u Haag no to je druga priča – da bi u Zagrebu ubrzo shvatili da su promašili adresu i da se glavni krivac za ovu međunarodno-pravnu blamažu ipak nalazi u Haagu, a ne u Beogradu. I u tom trenutku, kada je otpao Šešelj, u Zagrebu su izvukli pitanje izručenja troje Šešeljevih radikala, koje Haag tereti zbog zastrašivanja svjedoka u predmetu Šešelj, a koje Beograd oklijeva izručiti Haagu, što bi trebalo predstavljati krunski dokaz nesuradnje Beograda s Haškim sudom, iako će jedinu valjanu odluku o tome, ponavljamo, donijeti Haški sud, a ne Zagreb. 

Treći pak uvjet također predstavlja bilateralno pitanje za čije su rješavanje odgovorne Hrvatska i Srbija. Iako je briga Zagreba za hrvatsku manjinu u Srbiji i ulazak hrvatskog zastupnika u skupštinu Srbije, kao što je to, uostalom, regulirano i jednim davnim sporazumom između Zagreba i Beograda, hvalevrijedna, upitno je koliko će hrvatskoj manjini u Srbiji pomoći sadašnja isključivost i nepopustljivost Hrvatske. Prava nacionalnih manjina, naime, nisu regulirana na razini EU i nisu dijelom pravne stečevine EU, baš kao što ni pitanje univerzalne jurisdikcije nije dio acquisa, iako očuvanje nacionalne raznolikosti i višejezičnosti svakako spadaju u vrijednosti EU. Upravo zbog toga ta su pitanja i u našim pregovorima i u pregovorima Srbije i EU pokrivena poglavljem 23, kojim Europska komisija, koja u ime 28 članica EU pregovara sa Srbijom, inzistira na poštivanju prava nacionalnih manjina, a osobito na poštivanju važećih sporazuma i zakona koji ta prava reguliraju. Kao što je EU u našim pregovorima inzistirala na provedbi našeg ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, tako su upravo pregovori Srbije prikladan okvir u kojem Zagreb može »prisiliti« Beograd na provedbu sporazuma koji hrvatskoj manjini u Srbiji jamči parlamentarnu zastupljenost, tako da je ovaj treći uvjet Hrvatske Srbiji ujedno i jedini koji je opravdan i ostvariv. 

Bez saveznika

No da bi se to i dogodilo, kada već Zagreb nije to pitanje uspio riješiti izravnim bilateralnim pregovorima s Beogradom, valja napokon otvoriti poglavlje 23 i započeti pregovore i o tom problemu, što, međutim, sadašnja iracionalna odluka Zagreba onemogućava, zanemarujući činjenicu da bi Hrvatska najveću uslugu hrvatskoj manjini napravila kada bi Srbija što prije postala punopravnom članicom EU. No čini se da ovdje, na žalost, uopće nije riječ pravima hrvatske manjine u Srbiji, kao što se ni u prva dva hrvatska uvjeta Srbiji ne radi o boljoj suradnji Srbije s Haškim sudom ili ukidanju spornog zakona o univerzalnoj jurisdikciji. Ova blokada Srbije, koju vlasti u Zagrebu odnedavno ne žele više nazivati blokadom, jer su zahvaljujući diplomatskim pritiscima iz EU odjednom postale svjesne negativnih diplomatskih posljedica takve blokade, vjerojatno je trebala poslužiti samo kao pokazna vježba za korištenje srpskih pristupnih pregovora za neka puno važnija i složenija pitanja, s puno ozbiljnijim ucjenjivačkim potencijalom, poput, recimo, razgraničenja na Dunavu. No malo je vjerojatno da će se to i dogoditi nakon što su se vlasti u Zagrebu bezglavo i nepromišljeno upustile u ovu riskantnu i zahtjevnu diplomatsku operaciju, čije će negativne diplomatske posljedice za Hrvatsku i njezinu vjerodostojnost unutar EU, kao i za dugoročne hrvatsko-srpske odnose, biti upravo obrnuto razmjerne lakoći kojom su se vlasti u Zagrebu odlučile na ovaj potez. O tome svjedoči činjenica da je aktualna blokada naišla na jednoglasnu odbijenicu unutar EU, budući da Hrvatska za svoju blokadu Srbije nije uspjela pronaći nijednog saveznika, pa čak niti susjednu Sloveniju, premda srpski zakon o univerzalnoj jurisdikciji, barem formalno, ugrožava i tu članicu EU. Uteg hrvatsko-slovenskih problema očito je bio prevelik da bi se barem po ovom pitanju uspostavilo ad hoc savezništvo Zagreba i Ljubljane.