Nenad Šarić-Giga (67) istinski je sudionik Domovinskog rata i »fajter« s prve crte bojišnice, od prvih dana srpske agresije na Hrvatsku pa sve do pobjedonosne Oluje. Elokventan, s gotovo fotografskom memorijom, Giga će vam iz ratnih dana lako podastrjeti mnoštvo podataka i situacija jer je sudionik brojnih povijesnih bitaka. U Lici i šire.

Pri tome se posebno sjeća dvaju vojno-redarstvenih operacija, Maslenice i Oluje. U tim je borbama, kao i tijekom cijeloga rata, nebrojeno puta gotovo poginuo, na njega i njegove vojnike se pucalo iz svih oružja. Neki su pri tome ranjeni, neki ostali invalidi, a neki, nažalost, poginuli.

Iako je kao glazbenik i gradski, moderni boem Giga prije rata bio omiljen u Ličkom Osiku, ipak je s ostarjelim ocem Antom morao u kolovozu 1991. godine napustiti gradić u kojem je proveo najveći dio mladosti. Dva njegova brata i danas žive u Njemačkoj, ali Gigi nije padalo na pamet da bi samo na jedan dan odvratio pogled od gradića, od kojega ga je do Oluje dijelila samo željeznička pruga. Slijedili su mnogi neprijateljski napadi, po njihovoj bazi tukle su topovske kanonade iz svih raspoloživih oružja i oruđa, ali Šuplja glavica i čitavo područje odgovornosti Gigine ekipe, od Vukšića do Starog Ličkog Osika nikada nije palo. Pri tome su neki njegovi vojnici ranjeni, u gospićkoj bolnici ih je obišao i predsjednik dr. Franjo Tuđman, a sve ostalo je dio časne povijesti.

Hrabri ratnici

Giga je trenutno u mirovini kao hrvatski ratni vojni invalid. Približavanje obljetnice Oluje svake godine u njemu budi mnoge uspomene i situacije za koje znade samo mali broj ljudi. Cijeloga rata Giga je bio zapovjednik protuoklopnog voda u bazi kod Šuplje glavice u Vukšiću.

– Večer prije Oluje našu bazu obišao je zapovjednik 118. Domobranske pukovnije Gospić, pukovnik Ivan Čanić Baja. Obišao je tada sve položaje s kojih će Hrvatska vojska u ranu zoru krenuti u konačno oslobađanje ovog dijela Hrvatske. Tada smo se vidjeli i čuli zadnji put jer je ujutro, na prvi dan Oluje, Baja poginuo kod Široke Kule. Pred večer mi je kroz dalekozor pokazao neprijateljski tenk stacioniran u Odanovićima kod Klenovca koji sam i prije uočio. Moj vod je tada dobio pojačanje od HOS-ovaca Miška Petyja.

Bili su vrlo srčani borci, mahom s područja Senja, Crikvenice i Rijeke. Zapovjednik Čanić mi je predlagao da uzmem izviđača, ali budući da je moja zona odgovornosti bilo područje na kojemu sam odrastao, dogovorili smo se da meni izviđač ne treba. Moja ekipa je prva ušla u Široku Kulu, ali je dio pojačanja u polumraku zalutao jer dečki nisu poznavali teren. Ubrzo smo se okupili i oslobodili smo sve zaseoke oko Ličkog Osika. Neprijateljski tenk je odmah na početku našeg udara zbrisao, a već je pukovnik Milan Čanić-Bićo u našu bazu bio dopremio naš tenk kako bismo se mi obranili.

Budući da je kota Zubar kod Ostrvice bila jako neprijateljsko uporište, stigla je zapovijed da se u tom pravcu organizira napad. Pri tome je poginulo nekoliko naših dečki iz riječke 111. brigade HV-a. Lički Osik se predao pred zoru i moj vod je po mrklom mraku ušao u gradić moje mladosti. Ušao sam u svoj Lički Osik nakon četiri godine progonstva! Sa mnom su bili Serdar i Šahbazović, prekaljeni i vrlo hrabri ratnici. Zatekli smo svega nekoliko naših policajaca i nekoliko starijih srpskih civila koje su njihove vojno-policijske snage u sveopćoj bježaniji jednostavno »zaboravile«.

Ulične borbe

U Donji Lapac sam stigao trećega dana Oluje kao zapovjednik interventnog voda. Pri tome smo do granice s BiH vodili mnoge borbe jer smo nailazili na manje četničke formacije. Mjestimično su se u Lapcu vodile ulične borbe, ali kada su nas ojačali dečki iz Specijalne policije, stigavši iz smjera Srba, među neprijateljem je nastala opća panika i uzmak. Tako je moja ekipa završila borbena djelovanja u Oluji.

Oluja je pokazala svijetu što je hrvatski vojnik, koliko smo se spremni žrtvovati da bismo došli do slobode. Stoljećima se govorilo kako bolje vojske od Hrvata i Židova nema. »Finta« je u tome što Židovi znaju cijeniti svoju državu, dok mi baš i ne. Pa još je Napoleon govorio: »Da mi je barem sto tisuća hrvatskih vojnika, zauzeo bih cijeli svijet«, završava pripovijest Nenad Šarić-Giga.

Moli da u tekstu nekoga ne izostavimo i nepravedno ne povrijedimo. Neprocjenjivi su u Oluji bili pukovnik Mirko Norac, satnik Nikola Zdunić Harga, Ivica Puškarić i mnoštvo časnika i vojnika koji su na ovaj način pisali ličku Oluju, kaže Giga.

Ivan Čanić Baja posmrtno odlikovan

Na posljednjoj svečanoj sjednici Gradskog vijeća Gospića održanoj u povodu Dana Grada Gospića među laureatima koji su dobili javna priznanja našlo se ime Ivana Čanića Baje koji je bio jedini zapovjednik Domobranske bojne koji je poginuo u Oluji, u izravnom bojevom djelovanju s neprijateljem. Ovaj skromni i veliki čovjek posmrtno je dobio čin stožernog brigadira. Nagradu je u ime obitelji preuzela njegova kći Nikolina.