Novinaru koji piše o politici zadaća je svakodnevna interakcija s političarima. Tu onda, što je očekivano, bude i vrlo neobičnih, čak frustrirajućih situacija, ali koje se s određenim vremenskim odmakom prepričavaju kao zabavne. Tako sam, primjerice, 2008. htio napraviti intervju s HSLS-ovkom Đurđom Adlešić, koja je tada bila potpredsjednica Vlade. Sve smo tog petka dogovorili i ona je još samo morala prethodno nešto obaviti u zgradi Sabora. Sjedio sam u garnituri kod ulaza u sabornicu i čekao svoj red. Bogami je to dosta potrajalo, ali Đurđa Adlešič napokon se pojavila.

– Mene čekate?

– Neeeeee.

I prođe ona dalje. Logično sam zaključio da joj je preostala još neka sitnica koju treba hitno riješiti prije intervjua. Ipak je u pitanju bila potpredsjednica Vlade i sigurno je bilo brdo problema s kojima se hvatala ukoštac. Ali, Đurđe Adlešič ni od korova. Sjednica je završila, Sabor se ispraznio i tek su se još rijetki službenici, kad bi naišli, vjerojatno pitali što ovaj čovjek još tu radi, zar nema u petak poslijepodne pametnijeg posla nego tu sjediti. Nije to više imalo smisla i nazvao sam Đurđu Adlešič na mobitel.

– Gdje ste vi?

– Na putu doma u Bjelovar.

– Kako, a naš intervju?

– Pa kad sam vas pitala kazali ste da ne čekate mene.

Đurđa Adlešič nije prepoznala sarkazam u mojem glasu i jednostavno je otišla. Možda se čudila što mi je odjednom, zašto sam naprasno odustao od intervjua, ali svejedno se požurila kući, a da mi nije ništa rekla.

Od početka veljače…

Ove sam se bizarne epizode s bivšom političarkom prisjetio kad mi je u četvrtak Zlatko Hasanbegović još jednom otkazao razgovor. Inače, s njim dobro funkcioniram. Uvijek se javi i rijetko uskraćuje izjavu. Ali, intervju… To je nešto zaista nesvakidašnje.

Od početka veljače nas dvojica dogovaramo taj razgovor, ali on nikako da se dogodi. Iako se u više navrata činilo da je to sigurno kao smrt, da se između nas apsolutno ništa ne može ispriječiti. Prije pet mjeseci bilo je jasno da je Hasanbegović blizu izlaznih vrata iz HDZ-a. Premijer Andrej Plenković nije ga htio u svojoj Vladi, Hasanbegoviću nije bio po ukusu ideološki zaokret HDZ-a pod vodstvom novog predsjednika i tu nije moglo biti sreće na dulje staze. Hasanbegovićeva pozicija u HDZ-u svakako je stoga bila razlog za intervju s njim. I on mi ga je pristao dati bez da sam ga puno nagovarao. S tim da je odmah naglasio da ne može reći sve što bi u tom trenutku želio. Bilo mi je to razumljivo, nije htio Plenkoviću pružiti povod da ga izbaci iz HDZ-a. Uglavnom, intervju će biti čim se Hasanbegović vrati iz Sarajeva, gdje je putovao u sklopu saborskog izaslanstva. Još je rekao da ga nazovem dok bude tamo kako bismo precizirali termin. No, prvo je u službenom automobilu bio na samom ulazu u Sarajevo, pa nije mogao razgovarati, a potom su uslijedili brojni sastanci s BiH domaćinima. Više se nije ni javljao.

Kako me urednik pritiskao, jer u novinama ne mogu izaći dvije bijele stranice, pokušavao sam nekako doprijeti do Hasanbegovića. U izaslanstvu je s njim bio SDP-ovac Joško Klisović i nazvao sam njega i zamolio ga da kaže Hasanbegoviću da mi se javi i samo mi potvrdi hoće li intervjua biti ili ne, kako bih znao na čemu sam. Klisović je bio susretljiv, otkrio mi je da su na povratku u Zagreb, još u BiH, stali na nekoj benzinskoj pumpi, da je Hasanbegović upravo na WC-u, ali da će mu reći da me nazove. I malo kasnije mi je poslao sms da mu je sve prenio i da će mi se Hasanbegović javiti. Nije. Pronašao sam drugog sugovornika za intervju, sad se više ne sjećam kojeg. Idući tjedan u Saboru Hasanbegović mi se došao ispričati što je, eto, tako ispalo. Shvatio sam da još nije spreman javno govoriti o svojoj sadašnjosti i budućnosti u HDZ-u i nisam više navaljivao za intervju.

Međutim, Hasanbegović mi ga je mjesec dana kasnije sam ponudio. Plenković, političar koji baš obožava povjerenstva i komisije, osnovao je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, Hasanbegoviću je to bila besmislica i rekao mi je da bi takvo svoje mišljenje htio iznijeti meni u intervjuu. Odlično. Ali, nije od toga bilo ništa. Ipak još nije bilo sazrijelo da baci rukavicu Plenkoviću. No, nova je prilika ubrzo stigla. Bruna Esih objavila je kandidaturu za zagrebačku gradonačelnicu i Hasanbegović je, zbog prijateljskog odnosa s njom, opet bio zanimljiv. Naravno, rekao mi je da će mi dati intervju. Bio sam skeptičan, ali, mislio sam, jednom i do toga mora doći. Nije ni taj put. Ali, zato je razgovor s Hasanbegovićem 26. ožujka imao Jutarnji list.

– Sjedio sam na terasi kod Charliea, naišao je novinar, sjeo je za moj stol i pitao za intervju.

Uz portret Ante Starčevića

Tako mi je Hasanbegović objasnio pozadinu razgovora za Jutarnji list u jednom kafiću, u kojem je poručio da o kandidaturi Bruni Esih više neće govoriti. Stvari su se, međutim, u HDZ-u i Vladi ubrzavale i kad je premijer izbacio Most iz koalicije, Hasanbegović se odlučio staviti na listu svoje političke istomišljenice. Dovelo je to do toga da mu je prestalo članstvo u HDZ-u i evo ponovno razloga za intervju. Trebao se dogoditi 11. svibnja. Dan ranije smo, barem sam ja to vjerovao, sve usaglasili i nisam ništa sumnjao. Pitao sam Hasanbegovića hoćemo li se naći u Frankopanskoj ulici, misleći pritom na prostor u kojem je tada bio izborni stožer Brune Esih i u kojem je on, stojeći pokraj portreta Ante Starčevića, objavio raskid s HDZ-om.

Hasanbegović je rekao da može Frankopanska sutradan u 10 ujutro i neka ga samo još nazovem 20 minuta ranije. Učinio sam tako, ali 20 do 10 Hasanbegović se nije javljao. Pristigao je i fotoreporter i očekivanju da Hasanbegović odgovori na poziv otišli smo na kavu preko puta izbornog stožera Brune Esih. Bilo je 10 i 20 kad sam opet nazvao Hasanbegovića i ovaj se put javio i kazao da je još doma, ali da odmah kreće, a ne stanuje daleko. Za pola sata smo se fotoreporter i ja premjestili u spomenuti prostor, ali Hasanbegovića nema i nema. Prošlo je već i podne i zovem ga da saznam što je zapelo.

– Gdje ste vi?

– Čekam tu u stožeru Brune Esih kako smo se dogovorili.

– A ja sam bio tu u kafiću. Meni je za Frankopansku sinonim taj kafić. Pitao sam konobara je li bio netko iz Novog lista, rekao je da niste.

– Pa kako bismo bili kad nismo ništa razgovarali o tom kafiću. Nisam pojma imao da ste tamo. I što sad?

– Ništa. Ja sam otišao iz kafića, imam danas puno obaveza i nemam više vremena za intervju.

Povišenim sam glasom rekao Hasanbegoviću da ovakvo što ne pamtim otkako sam novinar i prekinuo razgovor. Ali, ljutnja me nije dugo držala. Kako se ljutiti na čovjeka čija su opravdanja na razini školarca koji uvjerava učitelja da ga na prvom satu nije bilo jer nije mogao pronaći desnu čarapu. Pomoglo je i to što je Furio Radin pristao na intervju kako bi potanko objasnio zašto odbija podržati Vladu dok se Plenković ne ispriča Miloradu Pupovcu, kojem je Milijan Brkić poručio da kao Srbin ne može određivati tko će biti u hrvatskoj Vladi.

A Hasanbegović i ja nastavili smo po starom. On i Bruna Esih ucijenili su Milana Bandića da neće sudjelovati u većini u Gradskoj skupštini ako se ne preimenuje Trg maršala Tita i to je bilo kao naručeno za intervju. Sve smo se dogovorili. Znalo se da konstituirajuća sjednica Gradske skupštine 29. lipnja neće uspjeti i poslije Hasanbegović prelazi u obližnji Sabor i radimo intervju. Pripremio sam druga pitanja, jer ona za Frankopansku, dakako, više nisu bila aktualna.

Pogađate – više se nije javio

No, poučen ranijim iskustvima s Hasanbegovićem unaprijed sam mu smislio rezervu, SDP-ovca Peđu Grbina, kojem nisam rekao da ga držim u talonu. U Starogradskoj vijećnici sve je okončano već do 10 i 30, ali Hasanbegović se, pogađate, nije javljao. Tek negdje u 16 sati stiže njegov sms da je stalno bio zauzet, da je otišao kući na kratak predah, a da onda mora ići na intervju na RTL televiziju i zatim u HDZ na razgovor o daljnjim koracima u vezi s koalicijom s Bandićem. I još mi je napisao da mu je žao što »ostaje dojam da je drugi put ispao pi…«. Nije mi bilo jasno ovo drugi put, po mojoj računici bilo je četvrti. Srećom, Grbin je bio itekako oran za intervju, vrlo otvoreno je pričao o stanju u SDP-u i na kraju sam bio zadovoljan što me je Hasanbegović eskivirao.

Ali, novi tjedan, nova nada. U srijedu sam kao nikad u toj epopeji s Hasanbegovićem bio siguran da će u Pogledu, subotnjem prilogu Novog lista osvanuti intervju s njim. Došao je u novinarsku sobu u Saboru i bio je dobro raspoložen. Na televizijskom ekranu državni tajnik Juro Martinović predstavljao je u sabornici neki zakon uime Ministarstva pravosuđa.

– Bio sam 1991. na demonstracijama pred zgradom Vojnog suda zbog Virovitičana koje je JNA uhitila kao krijumčare oružja. Marinović je radio u toj zgradi i izašao je na neka stražnja vrata.

Prisjetio se Hasanbegović svojeg prvog susreta s Martinovićem, u to vrijeme vojnim sucem u JNA. Bilo mi je to zanimljivo, ali sam razgovor skrenuo na intervju i iz torbe izvadio pitanja koja sam pripremio za prošli tjedan.

– Neće mi valjda i ova pitanja propasti.

– Koliko bi trajao intervju, jedan sat?

– Četrdesetak minuta je dovoljno.

– Koje bi bile teme?

– Tito, antifašizam, vaša suradnja s Bandićem, odnos s HDZ-om…

– Htio bih nešto reći i o Sloveniji i arbitraži.

– Nema problema.

Dopisao sam na papir Slovenija i s Hasanbegovićem dogovorio da je četvrtak taj dan. Nisam ni razmišljao o rezervi. Isprva se u četvrtak Hasanbegović nije javljao, ali sam u podne naišao na njega u saborskom hodniku. Morao je do Kluba kako bi Nezavisni za Hrvatsku raspravili finalnu verziju sporazuma s Bandićem i HDZ-om. No, obećao je, poslije mi se stavlja na raspolaganje. Ipak, više se u četvrtak nije javljao. Tek mi je u 15 sati poslao sms da je morao doma jer je nečim otrovao želudac i povraća. Tri sata ranije činio se skroz u redu, ali dođe to iznenada.

Kako bilo, nisam tražio zamjenskog sugovornika. Urednik je došao na ideju da na mjestu na kojem je planiran intervju s Hasanbegovićem bude tekst o tome kako mjesecima neuspješno pokušavam s njim razgovarati.

– Ne moraš biti grub prema Hasanbegoviću, napiši to ljetno, ležerno.

Takav sam dobio naputak. Ali, nije trebalo. Ta pred nama dvojicom još je toliko intervjua. Pitanja o Titu i NDH nisam bacio, ona su u Hrvatskoj uvijek svježa.