Iščeznuli razlozi koji su smanjivali jaz "nove i "stare" Europe

Nedostižna Njemačka: Hrvatska i nove članice i dalje zaostaju za EU

Branko Podgornik

Od početka krize stvari su krenule naopako. Slovenija, Češka, Mađarska i Hrvatska bilježe nakon 2008. godine neprekidno razmjerno smanjivanje BDP-a po stanovniku u odnosu na Njemačku. Ako se nove članice čak i uspiju vratiti na put približavanja razvijenima, bit će to puno sporije nego prije krize

ZAGREB » Baba s kolačima je otišla, pa Hrvatska i ostale nove članice EU više ne mogu očekivati razvojni skok kakav su doživjele prije krize. Malo je vjerojatno da će Hrvatska smanjivati raskorak prema Njemačkoj i razvijenim članicama EU, što se događalo od 2001. do 2008. godine. Od početka krize stvari su krenule naopako. Hrvatska i većina bivših tranzicijskih država počele su zaostajati za razvijenima, ili stajati u mjestu. Mali su izgledi da se stvari vrate na staro, tvrdi ugledni institut Bruegel, koji se bavi istraživanjima za potrebe članica EU.  

  – Četiri nove članice EU s najvišim dohotkom po stanovniku u ranim dvijetisućitim godinama, a to su Slovenija, Češka, Mađarska i Hrvatska, bilježe nakon 2008. neprekidno razmjerno smanjivanje BDP-a po stanovniku u odnosu na Njemačku, uočio je ekonomist Marek Dabrowski u radu »Središnja i istočna Europa: Neizvjesni izgledi ekonomske konvergencije«, objavljenom na internetskoj stranici Bruegela. BDP po stanovniku ovdje je izračunan prema paritetu kupovne moći.


 


 Nema povoljnog vjetra


Jedino Poljska, koja je najuspješnija tranzicijska država, uspjela je zajedno s Litvom nakon početka krize održati korak s Njemačkom, ili je dostizati, ali vrlo sporo. Rumunjska i Bugarska počele su od 2008. do 2013. opet blago zaostajati za razvijenima. Prije krize, deset država koje su u članstvo EU ušle 2004. i 2007. godine, uspjele su se razvijenima približiti zahvaljujući trima faktorima, a koji su uvelike omogućili i gospodarski skok Hrvatske od 2003. do 2007. godine.




  Bivše socijalističke države koje su tijekom 1990-tih prošle ekonomski pad, tranziciju i različite šokove, doživjele su početkom 2000-tih godina gospodarski oporavak, što je bio i prvi faktor za dostizanje razvijenih. Drugo, svim tim zemljama koristio je proces kandidiranja i ulaska u članstvo EU. Treći faktor bio je svjetski ekonomski skok od 2003. do 2007. godine, koji je rezultirao golemim priljevom kapitala u srednju i istočnu Europu. No, takvi povoljni vjetrovi više neće zapuhati.


  Dabrowski upozorava da su gospodarski oporavak nakon tranzicije i ulazak u EU bili »jednokratni faktori« koji se ne ponavljaju. Golem priljev stranog kapitala i investicija, pak, imao je kratkoročni učinak koji je tijekom krize dobio suprotan smjer. Kako je kapital dolazio, tako je počeo i odlaziti, a strane investicije su srezane u svim zemljama, osobito u Hrvatskoj, Bugarskoj i baltičkim državama.


 


 Neizvjestan ishod reformi


– Ako se ekonomije tih zemalja čak i uspiju vratiti na put približavanja razvijenima, bit će to puno sporije nego prije 2007. i 2008. godine, procjenjuje Dabrowski. Razlog tome su starenje stanovništva i iseljavanje mladih ljudi, kao i padanje investicija, obrazlaže autor. Primjerice, on ne vidi gdje će Hrvatska i ostale nove članice EU nadoknaditi inozemni kapital koji im je u »ekscesnim razmjerima« dolazio od 2003. do 2007. godine, a potom se počeo povlačiti iz regije.


  Naime, da bi nove članice EU smanjile razlike prema razvijenima, trebaju im investicije u vrijednosti od najmanje 25 posto BDP-a, koliko su iznosile prije krize. Međutim, primjećuje Dabrowski, nacionalna štednja u tih 11 država iznosi samo 16 do 17 posto njihova BDP-a, što je najmanji iznos u svijetu (štednja se izračunava tako da se od vrijednosti BDP-a odbije ukupna potrošnja).   To znači da tim zemljama treba još 8 do 10 posto BDP-a strane štednje, odnosno inozemnih investicija, da bi se vratile na stope rasta prije krize, upozorava autor. Smatra da je nacionalna štednja premalena zbog provođenja raširene politike štednje i razduživanja, ali i zbog drugih razloga »koje treba istražiti«.   Zanimljivo je kako su i investicije u Hrvatskoj od početka krize pale s oko 26 na današnjih 18 posto BDP-a. Hrvatskoj, prema izjavama iz Vlade, treba 30 do 40 milijarda kuna ulaganja godišnje da bi se vratila na razinu prije krize. Međutim, strana i domaća privatna ulaganja su se strmoglavila, investicije iz državnog proračuna su presahnule zbog štednje, a 2015. očekuje se jedino osam milijardi kuna iz europskih fondova, koje Hrvatska tek treba iskoristiti.  

  Radi privlačenja stranog privatnog kapitala, institut Bruegel preporučuje državama različite institucionalne i ekonomske reforme, koje su posljednjih godina u mnogim novim članicama EU zapele, kaže Dabrowski. Potrebne su i reforme na razini EU, kaže autor, ali i njihov je ishod neizvjestan.