Predizborne kampanje uvijek su i svugdje luda vožnja. Vrijeme je to kad se dobri običaji, suzdržanost u komunikaciji, vrlo ležerno koketiranje sa činjenicama, cirkusiranje »po terenu« i objava gomile tajnih dokumenata i »dokumenata« multiplicira do brzine vašarskog vrtuljka. Sa zvončićima, ukusom šećerne vune i vrtoglavicom na kraju.

Stoga je baš ovo, predizborno vrijeme, prava prilika za podsjetiti na nekoliko jednostavnih činjenica o politici i političkim demokratskim sustavima koje se, što bi se reklo »u vrijeme pisanja ovog teksta« upravo zloupotrebljavaju sa zadnjom namjerom, ili krivo tumače iz elementarnog nepoznavanja osnova politike i logike.

Kako je Sanader srušio Lehman brotherse

Oko hrvatskog BDP-a, pogotovo njegovog pada u prve dvije godine vladavine Kukuriku koalicije pisalo se mnoštvo puta, no kako je isti u ovoj godini (konačno) počeo snažnije rasti, laži i obmane u javnom prostoru pomalo zaglušuju sve kanale. U jednom od novinskih komentara ovih dana je konstatirano kako bi BDP u Hrvatskoj zasigurno rastao već 2012. godine da nova vlast nije preplašila poduzetnike. Što je jednako konstataciji da je Hrvatska 2009. godine pretprila golemu krizu i rekordni pad BDP-a zato jer je Sanader mažnjavao lovu. Obje konstatacije, s tim da je druga izmišljena, su potpuno besmislene.

Niti je Sanader srušio Lehman brotherse, niti je Milanović kriv što Europska unija nije mogla, znala, ni htjela izbjeći dužničku krizu u Grčkoj i njeno prelijevanje na cijeli kontinent.

Ukratko i još jednom: najesen 2011. godine, nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora, domaći analitičari su za Hrvatsku u 2012. godini predviđali pad BDP-a od dva posto. Nažalost, pogodili su. Naravno, procjene nisu temeljili na tome hoće li Milanović nekoga prepasti, nego na tada aktualnom stanju domaćeg i europskog gospodarstva.

Ili je, ipak, buduća Milanovićeva Vlada već tad prepala i europske poslodavce?

Pomahnitali Djed Mraz u mišjoj rupi

Druga prazna floskula koja se vrti, a tek će se vrtjeti ovih dana je ona o »prljavoj kampanji« – na temelju nekoliko oštrijih replika između Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Prljava kampanja je ona u kojoj se laže i konstruira: recimo kad HDZ namjerno izvrće statističke podatke, kad se u medije plasiraju »dokumenti« ili kad se državni aparat koristi za difamiranje političkih protivnika.

Izjave tome da se Karamarko sakrio u »mišju rupu«, da je bruka da ne zna engleski, ili da se Milanović ponaša poput pomahnitalog Djeda Mraza su najnormalniji i najuobičajeniji dio političke utakmice. S tim da je ova Karamarkova o Djedu Mrazu pritom i urnebesno duhovita.

Međutim, u hrvatskoj javnosti, pogotovo u njenom progresivnijem dijelu, već godinama i desetljećima vlada ideja o tome da je politika ono kad učeni ljudi i stručnjaci za stolom fino, pazeći da ne mljackaju ili zamrljaju odijelo, sučeljavanjem argumenata (učenih i stručnih) u ozračju savršene tolerancije i zajedništva dolaze do zajedničkih rješenja za teške probleme koji more naciju (okej, slika je mrvu iskarikirana).

Ta zabluda je, usput, ishodište mnogih drugih zabluda o politici i političkim procesima koji po domaćim medijima i javnom govoru bujaju kao gljive poslije kiše i tako poput magle prekrivaju istinu o bitni(j)im zbivanjima u društvu.

Konzultacije za izbjegavanje

Jedna od njih je primjerice (ne, ovaj put ćemo preskočiti »vladu stručnjaka« i »kraj bipolarizacije u Hrvatskoj«) inzistiranje na moralnoj uzvišenosti potrebe da se čelnici stranaka odazovu pozivu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na konzultacije o datumu izbora. Pa se premijera prokazuje kao taštog i neotesanog jer se na iste neće odazvati (kao ni Vesna Pusić). U stvarnosti, međutim, konzultacije koje predsjednica kani sazvati idealna su prilika da se na njih – ne dođe.

Osim, naravno, ako dolaskom ne želiš podebljati svoj politički rejting. No, onda će pravo na isti učinak valjda dati i onima koji se neće pojaviti na tom nepotrebnom igrokazu.

Službene konzultacije sa čelnicima stranaka oko datuma izbora, naime, nisu sazivali ni Mesić, ni Josipović. Niti su one predviđene Ustavom. Nakon raspuštanja Sabora, predsjednica ima četiri neradna dana od kojih treba odabrati jedan. Ako su SDP i HNS rekli da im je potpuno svejedno koji će to datum biti – zašto bi znak političke vrline bio njihov dolazak na konzultacije o ničemu?

A priča o datumu izbora nas dovodi do nevjerojatne teze, koju, valja priznati, do prije nekoliko tjedana u Hrvatskoj nismo imali prilike čuti.

Prvo valjda dati malo konteksta – svi parlamentarni izbori u mirnodopskoj Hrvatskoj održani su u razmaku od samo 41 dana. Najraniji su bili 23. studenog (2003. godine), a najkasniji 3. siječnja (2000. godine).

Prateći recentna naricanja po domaćim medijima oko »manipulacije s datumom izbora«, čovjek bi rekao da je ovo zemlja u kojoj je lakše predvidjeti brojeve na lotu, nego dan izlaska na birališta. Stvari su oko datuma izbora, međutim, dosta čvrsto definirane – i pisane i nepisane. Zna se kad mandat završava, zna se koliko treba proći od raspuštanja Sabora do raspisivanja izbora i zna se da vlast izabrana u studenom ili prosincu ne može dobaciti do proljeća (nakon 4 godine mandata). Ono što nije zapisano, ali je fakat, je sezonska priroda ritma domaćeg gospodarstva. Ukratko: građani su sretniji i bogatiji nakon ljeta, nego nakon duge i depresivne zime. I to je razlog zašto još nitko nije gurao mandat do samog, zakonskog kraja. Bolje je na izbore dok birači po džepovima prebiru devize, nego račune za grijanje.

Međutim, u javnosti se pojavila inicijativa o tome da bi trebalo »fiksirati« datum izbora, kako bi se točno znalo kad se izlazi na birališta i, jasnom, spriječilo »manipulacije« (ovdje valja ponoviti brojku 41) s tim terminom.

Jako ozbiljno, progresivno i u skladu s ponašanjem kulturne gospode za stolom koju smo spominjali u ranijim rečenicama. Uz jedan problemčić – kako je moguće fiksirati datum izbora?! Da se zakonom zabrani pad Vlade? Da u slučaju da Vlada padne, ili se samoraspusti, uvezemo prinudnu upravu? Da predsjednica po svom nahođenju izabere »Vladu stručnjaka« do »fiksiranog« termina? Da vojska silom natjera Milanovića i Karamarka u veliku koaliciju?

Šalu na stranu, ako ne želimo vraćati predsjednički sustav (a ne želimo), praktički nije moguće spriječiti parlamentarnu većinu da se raspadne (sa ili bez predumišljaja) i natjera naciju na izbore. Niti za tako nešto poput fiksiranog datuma ima potrebe (41), niti ima ikakve koristi. Osim da se pokaže kako floskule bez sadržaja lako mogu oživjeti kao napredne, mainstream političke i medijske ideje.