Sasvim osoban susret u listopadu 1996.

Naša novinarka prisjeća se posjeta okupiranom gradu: 'Dan u kojem sam se branila od umrlog Vukovara'

Slavica Mrkić Modrić

Snimio Marko GRACIN

Snimio Marko GRACIN



snimio Marko GRACIN


snimio Marko GRACIN


Ne znam kako vi, ali ja se često sjetim Vukovara. I ne samo na godišnjicu njegova pada. Okidači su razni, ali reakcija je uvijek ista – tijelo se napne, težina nalegne na prsa, dlanovi postanu vlažni, a na licu, koje nikad ništa ne može skriti, u trenutku se izredaju pakao, čistilište i raj. Kako? Baš tako. I baš tako bi i sredinom listopada 1996. godine kad smo se Vukovar i ja prvi put sreli. U danu u kojem ni Vukovar ni ja nismo bili spremni za taj susret. U danu u kojem se Vukovar nije trebao braniti od mene, ali ja od njega, takvog kakav je bio, jesam.




snimio Marko GRACIN


snimio Marko GRACIN



I s odmakom od dvadeset godina kad mi netko spomene taj susret prvi kojeg se sjetim je Mirko Delibašić ili Mirko Trubač. Iako smo kolega Marko Gracin i ja nakon deset dana čekanja dozvole za ulazak u Vukovar u taj isti Vukovar ušli u pratnji Janine Hrebickove, predstavnice UNTAES-a, naša prava ulaznica za grad mučenik bio je upravo Mirko. Mirko je bio taj koji je nakon našeg ulaska u press centar »srpske oblasti Vukovar« i nakon dobrodošlice uobličene u pozdrav »gde ste ustaše, pa kako ste« i mog jezika koji je uvijek brži od pameti pa i taj put kad je odgovorio »evo nas četnici, dobro, a kako ste vi«, prasnuo u smijeh i razbio napetost koja se mogla nožem rezati.


Taj isti Mirko ponudio se i da nam bude vodič kroz Vukovar, dosjetio se uzeti fotoaparat jer »ukoliko razbiju vaš, da imate rezervu«, a dosjetio se i kako izbjeći očekivane neugodnosti izrekavši »za vašu, a i moju sigurnost ‘ajmo se mi lijepo igrati tako da vi budete engleski novinari, a ja vaš vodič«.


Dok smo mi razrađivali plan kako preživjeti šest dozvoljenih sati u Vukovaru, a šef press centra Milan Trbojević stalno isticao kako smo mi prvi hrvatski novinari s kojima su se susreli od 1991. godine i kako baš nismo normalni kad smo dobrovoljno ušli u vučju jazbinu, te nam uporno pokušavao prikazati film o Vesni Bosanac, jedini istiniti, a ne one naše montaže, mlađahni novinar Duško spremao se u Zagreb. Tresao se od straha, a ja sam u njemu vidjela svoj odraz. Hrabrila sam Duška govoreći mu kako će biti sve OK, a zapravo sam hrabrila sebe jer u njegovu sigurnost u Zagrebu nisam sumnjala, a na svoju ne bih stavila ni kune da sam se morala kladiti.


U zagrljaju mučenika


A onda smo u zagrljaj Mučeniku krenuli Janina, Mirko, Marko i ja. Taj osjećaj bespomoćnosti i beznađa, taj miris smrti u zraku, miris koji sam još mjesecima nosila u nosnicama, taj hod na prstima, ta podmukla tišina koja jezu tjera u kosti, te mnoštvo puta ubijene zgrade, te usput sretene sjene koje se prave da su ljudi i Mirkov monotoni glas koji priča o nekadašnjem Vukovaru… Priča priču ljepote, uspjeha, ljubavi, pjesme i multikulturalnosti. Priča Mirko nešto što među svim tim ruševinama neovisno radilo se o zgradama ili ljudima zvuči kao nastrana bajka. Nakaradna pripovijetka.


snimio Marko GRACIN


snimio Marko GRACIN


Vrhunac apsurda tog dana bila su dva vukovarska spomenika. Prvi antifašizmu, a drugi žrtvama hrvatskog terora. Prvi je bio izrešetan toliko da su i ranjenik i borci koji su ga nosili umrli i simbolično, i svakako, a drugi sav sjajan, sav nov, sav bezuman, sav iritantan toliko da se, i dandanas kad se sjetim sebe ispred tog spomenika, baš kao i onda, krajnjim naporima suzdržavam da ne iskočim iz vlastite kože. Tko je koga terorizirao, tko je kome ukrao sutra?


snimio Marko GRACIN


snimio Marko GRACIN


Hodalo je nas četvero nečim što je nekad bilo grad. Hodalo punih šest sati zastajkujući svako malo da bi Mirko mogao nastaviti priču o perspektivnom gradu kakav je Vukovar nekad bio. Preskakala sam sve što je sličilo na humak, zaobilazila svako ispupčenje jer nikad ne znaš što je grob, a što nije i na raznorazne načine pokušavala se »uravnotežiti«. Prestati se tresti, prestati razmišljati, isključiti emocije i glumiti hladnoću baš kao što je Vukovar glumio da je živ. I kako sam samo zavidjela Marku jer između njega i svog tog očaja, bespomoćnosti, tuge, ma da skratim – pakla, stajao je fotoaparat. Ja obrane nisam imala.


Trenutak kad sam pomislila da je avantura gotova, i vjerovali ili ne, skoro pa da mi je bilo svejedno, samo nek prestane sav taj očaj, dogodio se na obali Vuke. Marko je poželio slikati bezizražajna lica ribiča. Unatoč Mirkovom upozorenju, izgovorenom dakako na engleskom jeziku, kako se radi o »bivšim ratnicima s vjetnamskim sindromom koji ne vole slikanja i neka umiri, jer da bi moglo biti frke« moj je mladi i nadobudni kolega samouvjereno kročio niz nasip, poskliznuo se i sočno opsovao na materinjem jeziku. Nakon toga sve je stalo. Kao u filmu stavljenom na »usporeno« glave s vjetnamskim sindromom okrenule su se prema nama.


Marko, Janina i ja zaleđeni u nemoći i Mirko koji objašnjava da smo idioti iz nekih britanskih novina koje je dovela »pička iz UNTAES-a«, a koje je on uspio naučiti par psovki. Štošta pogrdnog je Mirko još izgovorio na naš račun, a mi se samo glupavo smješkali. Onda je prazno lice na engleskom upitalo imamo li dozvolu za slikanje, Marko izgovorio laž težu od trenutka rekavši da imamo, pa je lice pitalo, a tko vam ju je izdao, Marko ispalio – Hadžić, nakon čega lice s Vuke više nije progovorilo. Udaljili smo se brzinom munje i iza prvog ugla prasnuli u histerični smijeh koji nam se, odbivši se od rupičastih kulisa vraćao kao smijeh hijene. Jezivo!


I kad se više zbilja nisam mogla nositi ni sa samom sobom, ni s Vukovarom, kad sam pomislila da će uslijediti živčani slom ugledala sam most protegnut ponad Vuke. U trenu je nestala sadašnjost, a ja na njemu vidjela kolegu Ivana Janija Fabijana kako pušeći i pljuckajući u rijeku koja se do 1966. u Dunav ulijevala kontra svog toka, ispod oka mjerka vukovarske cure. Nakon te slike sve je bilo lakše. Neću lagati pa reći da je strah nestao ali je popustio. I svaki moj idući susret s Vukovarom, a bilo ih je mnoštvo, uvijek je u sebi sadržao tu sliku.


snimio Marko GRACIN


snimio Marko GRACIN



Odrastanje


Vremenom sam upoznala cijeli »vukovarski ogranak obitelji Fabijan«, a s Petrom – Janijevim sinom i neki novi Vukovar. Vukovar koji je liječio rane, koji se iz petnih žila trudio vratiti k sebi, baš kao i ja nakon našeg prvog susreta. Jer iz njega smo izašli živi, ali nakon toga više ništa nije bilo isto. Ja ponajmanje. Vukovaru je učinio ono što sam mislila da nikom neće uspjeti – natjerao me da odrastem. Natjerao me i da održim obećanje koje sam mu dala na odlasku, a glasilo je »vidimo se opet kad postaneš Feniks«.


Vidjeli smo se vrlo brzo.


Prošli smo zajedno štošta od mirne reintegracije do današnjih dana. Vukovar je još uvijek u fazi Feniksa, ja još uvijek hodam po njemu na prstima i često razmišljam gdje su Mirko, Janina, novinar Duško… Još uvijek znam sanjati razrušenu crkvu sv, Filipa i Jakova i grafit na njezinom zidu »Bog će kazniti sve one Srbe koji su zgriješili«. Hoće li ili neće, ne znam. Ali znam da mnogi Vukovarci još uvijek traže svoje najmilije, a Vukovar sebe.


snimio Marko GRACIN


snimio Marko GRACIN