Black Bull Ranch! Zvuči opako. Angus i wagyu goveda, na ranču jedan do drugoga. Zvuči još opakije. A ranč u Lekeniku, na pola sata od Zagreba. A »gazdi« ranča ime Siniša. Evo nas u Lekeniku na dogovorenom mjestu. Siniša Birčić javlja da stiže za dvije minute. I stvarno, za dvije minute uz noge nam parkira veliki pick-up. Za ranč i nije nego robusno vozilo. Iz vozila pak iskače robustan čovjek, široka osmijeha i čvrsta stiska ruke. Siniša je, jasno je na prvu, rančer k’o iz filma, k’o iz kakvog priručnika.

– Bome, rančerski automobil – velimo.

– Bez ovog ne ide – promptno će Siniša.

Nego, Siniša. Imenjaci, novinar i domaćin. Zašto Siniša? Nije valjda Zagorka kriva!?

– Ne – rezolutno će Siniša.

– Ja sam zamalo bio Hrvoje – priznaje novinar.

– Ja umalo Oliver. Mi smo u Bosni imali bukvar, početnicu i u njoj je bila i pjesmica u kojoj se spominje Siniša. Pa mi je starija sestra dala ime. Njoj je to ime bilo zanimljivo – objašnjava Siniša.

Foto Davor Kovačević

– A ima li kakav nadimak? – pitamo.

– U Splitu me zovu Sine, ovdje Sinke, brat i mama me zovu Mali zato što sam uvijek bio mali, a i najmlađi sam – krene Siniša.

– A kako vas u Švedskoj zovu? – zanima nas.

– Svakako, samo ne Siniša – smije se Siniša.

OD DERVENTE DO ŠVEDSKE

Nije ovaj spomen Švedske slučajan. U Švedskoj je Siniša na onom »privremenom radu« već osam, ako ne i devet godina. Ma, valja krenuti iz Dervente odakle su Birčići.

– Kompletna ova ulica, u kojoj nam je kuća, ljudi su iz tog jednog sela kod Dervente. Mi smo se iz Slavonije preselili u Lekenik 1999. godine. Prije rata je pola naše obitelji živjelo u Slavoniji. Bavili su se uzgojem bikova, otac i stric. Tako da je neko osnovno znanje i bilo prisutno. Znali smo kako krava izgleda, ha, ha, ha – objašnjava Siniša.

Ali, prvo je bila Švedska, a onda goveda. I Švedska je još uvijek.

– U Švedskoj radimo drvene kuće, montiramo drvene fasade, sve što je od drveta radimo – kaže Siniša.

– Prodali ste Šveđanima priču o drvu – šalimo se.

– Znate što ću vam reći, oni su sto godina ispred nas. Oni gore za 50.000 eura naprave sve tako da ljudi žive sto godina u tome, a u nas se sve lupa u beton i željezo i nikad ne završimo sve do kraja. Pola države nam je bez fasade – komentira Siniša.

Nije cijela obitelj, a u obitelji su on, supruga, dva sina i kćer, pošla u Švedsku, samo on. U Göteborgu ponajviše radi njegova tvrtka »Sistemi suhe gradnje«, ali ode se gdje treba, evo nedavno na granicu s Finskom taman u doba da je minus u termometru normalan, baš kao i onaj metar i 20 visok snijeg. Švedski trudi osigurali su financije za posao s govedima. I još uvijek je tako nekako.

Dok se od Sinišine kuće vozimo koji minut daleko na ranč s govedima, priča kako su u početku supruga i on pokušavali od lokalne vlasti dobiti na korištenje staru, zapuštenu vojarnu da se stočarstvom bave.

Foto Davor Kovačević

– Izgubili smo jedno tri godine vremena i ništa nismo uspjeli. Pa smo odlučili kupiti zemlju. Tu su sada naši pašnjaci i tu sada imamo oko 50 hektara vlastite zemlje – priča Siniša.

Tu, na toj zemlji, kako kaže, samo napasaju stoku. Ne sije se ništa.

– Imamo ratara koji za nas sije kukuruz, ječam, a mi okolo po svim selima kosimo. Ljudi su nam dali livade, kosimo jer nitko više nema stoke. Osim nas, naših goveda, u čitavoj općini ima još možda 20 krava – kazuje Siniša.

PLEMENITA GRLA

Kako je Siniša spomenuo krave tako su se pred nama ukazale crne glave plemenitih goveda.

– Ovo su wagyu goveda. Jedini ih u Hrvatskoj imamo. Imamo još i black angus. A i križali smo black anguse s wagyujem – iznenadi nas Siniša.

– Pa što ste dobili – pitamo taman tako da nas na volej dočeka.

– Evo, dobili krave s osam nogu – smije se od srca Siniša.

Istina je da su dobili goveda posve posebnog mesa, barem tako vele kupaci.

– Ja sam meso prod’o ni prob’o ga nisam. Kaže supruga: »Pa zašto si takav!?« Ha, ha, ha – smije se Siniša.

Lako se sad smijati, ali bilo je itekako rizik dovesti u naše krajeve ova plemenita grla čije meso itekako košta u otmjenim restoranima.

– Nismo znali kako će se prilagoditi. Wagyu su malo osjetljivi. Angusi kao da su rođeni za Turopolje. Nevjerojatna je to životinja: otporna, brižne majke, lako se tele… Sve naj što možete od krave poželjeti ona ima – zaneseno će Siniša.

Foto Davor Kovačević

Prva grla kupio je u Njemačkoj, u Bremenu gdje je svake godine u kolovozu aukcija. Onda su upoznali uzgajivače i onda se priča krenula odmatati.

– Zašto niste birtiju otvorili? Ili apartmane gradili uz more. Lakše bi bilo – velimo.

Smješka se Siniša.

– Supruga i ja smo ovakvi kakvi smo. Dakle, nema šanse – smije se Siniša.

Evo nas na ranču. Goveda nešto na livadi i na suncu, a nešto ih je pod krovom. Koliko li ih je!?

– S ovim što imamo u tovu i vani, trenutno ih je ravno 200 komada. Agnusa imamo 68 majki, wagyuja imamo 28 majki, a ostalo su telad, bikovi za klanje. Majke su slobodne vani čitavu godinu. Mogu ući u štalu kad hoće, mogu vani kad hoće. Telad bude s njima šest, sedam mjeseci i onda ih odvajamo u tov – kazuje Siniša.

TAJNA DOBROG STASA

Sve to u četiri godine kako su prva grla stigla u Lekenik. Nešto tajne dobra stasa u goveda ima i u načinu prehrane.

– Svi znaju što treba kravi dati jesti, ali ako ih hranimo kao što ih svi drugi hrane onda će i meso biti kao i kod ostalih. Zato smo krenuli na Cres po drop od maslina, iz Kraša dolaze napolitanke, a iz craft pivovare Garden dolazi praktički pivo. Sve moguće je unutra da hrana dobije malo drugačiji okus – priča Siniša.

Eksperimentira se, čita i izučava, pa ako u Japanu maslinama čovjek hrani goveda nema smisla u zemlji od maslina ne raditi isto, mudro će Siniša.

– U Danskoj je čovjek koji tri mjeseca prije klanja daje stoci svaki dan 200 grama kakaa. Naši od rođenja jedu dvije kile napolitanki – smiješka se Siniša.

Sve to priča čovjek koji je prvi put kušao wagyu odrezak netom prije nego je goveda kupio. Ni 50 godina Siniši nije. Uz njega supruga Valentina, kćer Miriam, stariji sin Luka i najmlađi Tvrtko.

Foto Davor Kovačević

– Luka u principu sve ovo vodi. Ne miješam se previše. On je gazda, a ja samo volim da me se nešto pita kad sam tu – šeretski će Siniša.

Planova je u njih koliko vam drago. Pokazuje tako Siniša gdje se gradi pogon za preradu veliki oko 250 metara četvornih.

– Komore, sušenje, odležavanje, sve moguće bit će tu. Sada prodajemo meso restoranima u polovicama. Direktno iz klaonice vozimo za restorane – kaže Siniša.

Ide meso na Hvar, ide u Dubrovnik, voli turizam ovo jestivo. A je li se investicija počela vraćati?

– Evo sad to kreće. Znali smo mi od početka kako će biti. Kupuju se krave, krave se tele, tri godine su bikovi u tovu, znači petu godinu se počinju sredstva vraćati – iznosi računicu Siniša.

Iznenadi nas odgovorom na pitanje je li ih mučila što birokracija po kojoj smo poznati.

– Pa i nije. Najveći je problem ovih 600 hektara zapuštene državne zemlje za koji općina nije raspisivala natječaj jedno 15 godina. Imamo neka obećanja novog načelnika da bi sada mogao biti raspisan, pa se tome i nadamo. Dolaze nam i Ukrajinci s pilićima, a mi se trudimo da to bude kako treba ako dođu. Mi smo na maksimumu. Trebali bismo imati bar 200 hektara zemlja, a imamo 180. Zato imamo sijena tisuću i pol bala, jer goveda i po ljeti moramo hraniti – iskreno će Siniša.

Lekenik, 14.11.2025 (nedeljni broj) – Sinisa Bircic, povratnik iz Svedske, otvorio farmu goveda Black bull ranch, uz tekst S.Pavica.
foto Davor Kovacevic
nedeljni

Pa je za sada 200 grla, a ako se dobije to zemljišta, tih 600 hektara za koje se čeka natječaj, rado bi Birčići išli i na više.

– Kad vas čovjek ovako sluša čini se sve lako – priznajemo.

– Ma kako lako!? Ha, ha, ha – grleno će Siniša.

– Nego kako nego lako kad se tako slatko smijete, kad ste dobre volje – velimo.

– Uvijek sam dobre volje – na to će Siniša.

Foto Davor Kovačević

DNEVNA RUTINA

Dobre volje su i oni wagyu koji se sunčaju. Dio je to, kaže Siniša, njihove dnevne rutine. Rutina je važna, ishrana je važna, genetika je važna pa da meso bude ekstra kvalitete.

– Važno je i da nema previše kretanja kada dođe trenutak od tova. I mir. Mir je važan – ističe.

– A ne daj bože da u stadu bude problematičan netko – pitamo.

– I to smo imali. Sada ću vam ga pokazati – na to će Siniša.

Tri angusa su junaci te priče, sva tri imaju oko tonu, a pamti se kad je jedan od njih toliko teško i nikako podnosio druga dva da ih je prebacio preko ograde. Pa sad bivstvuju razdvojeni.

– Nemojte mi samo reći da ste svakom ime dali – prepadosmo smo se.

– Supruga i ja mislili smo svakom biku dati ime i to po hrvatskim planinama, a onda smo shvatili da u Hrvatskoj imamo samo tri, četiri muške planine – smije se Siniša.

Nego, kako je samo Siniša nagovorio sina Luku da se posla sa stokom uhvati!? Luki je tek dvadeset i dvije. U nas se u tim godinama od svakog posla u pravilu bježi.

– Sklon je on oduvijek bio fizičkom radu, nIje to njemu nešto strašno ni strano. Dogovor je bio da ja idem u Švedsku, odradim još godinu pa ćemo se zamijeniti. Ali, njemu se ovo svidjelo – jednostavno će Siniša.

Što više šetamo među govedima, nama laicima su sve te crne glave sve sličnije.

– Nama svi k’o isti izgledaju – usuđujemo se govoriti dok gacamo blatom do štala.

– Nisu – ‘ladno će Siniša.

Foto Davor Kovačević

Šetamo između angusa što su u tovu i pred klanje, i wagyuja koji su za klanje.

– Sad vidite razliku. Angusi su veći. I ovi wagyu rođeni kod nas imaju svi rogove, a angusi nemaju – kaže Siniša.

– I svi djeluju miroljubivo – velimo.

– I jesu – potvrđuje Siniša.

Primjerci japanskih goveda za klanje teški su oko 900, 950 kila, zdravi, stari skoro 40 mjeseci. A tu su i križanci, prve generacija, njih četiri. Angus je tim križancima, kako kaže Siniša, dao otpornost, veličinu i to da brže rastu, dok je wagyu dao onu specifičnu mramoriranost mesa i mekoću.

– I da morate birat’ čiji će te staeak pojest, što biste? – pitamo.

– Križanac! – k’o iz topa će Siniša.

LIJEK ZA SVE

U taj čas pažnju nam odnese momčina preko tone teška. To je onaj angus koji je dvojicu »rođaka« prebacio preko ograde. Otkada su ih razdvojili mir je i dobro. Dvjesto grla, a sve je počelo od dvadeset junica i jednog bika. I svi crni osim one jedne ženke koju od milja Jovankom zovu.

– Nije nam baš drago da je crvena – iskreno će Siniša.

– Kako se njoj to samo dogodilo – pitamo se.

– Kako se nama to dogodilo – pita se Siniša.

Ma, crveno ili crno, svi su tu dotjerali do zavidne kilaže.

– Ovdje ne važi ona vjekovna priča naših krajeva da je tele ako ne najbolje ono najslađe za konzumaciju – pitamo.

Foto Davor Kovačević

– Ne. Osim na Balkanu nigdje se telad ne kolje. Dao je meni jedan moj kolega iz Vinkovaca dobro objašnjenje zašto mi rakiju pijemo mladu. Kaže, u nas je uvijek bilo da se što prije pojede i popije, jer doći će Turci i odnijet će. Nisi u nas mogao imati u podrumu rakiju da je 20 godina stara, jer nikada nije bilo da u 20 godina nije netko došao – slikovito će Siniša.

Uči nas Siniša još nekim sitnim razlikama između angusa i wagyuja.

– Ako netko može ukrasti angusa, ja mu ga poklanjam. Nema šanse. Vole slobodu i jako su brižne majke. Za razliku od wagyuja koji se oteli i ode, i ako mi nismo tu prva dva tjedna da ih hranimo, tele nema šanse. Sada nam se teli 18 komada od Božića i ta tri, četiri tjedna Luka i ja smo ovdje od 0 do 24 – veli Siniša.

Dok hodamo puni respekta kroz špalir goveda, crna mačka nam se mota između nogu. I mačke su na ovom ranču crne. Do jučer je bilo i miševa, a onda je Siniši šapnuo prijatelj što farmu u Americi ima da to rješavaju ptice morke, odnosno biserke. I evo jata i nestade miševa.

– Priroda ima lijek za sve – kaže Siniša.

NEMA LJUDI, NEMA FILOZOFIJE

Kad eto ti Luke!

– Luka, što je ovo – pitamo ga.

Foto Davor Kovačević

– Farma – smije se.

– A mogli ste apartmane na moru otvoriti – velimo.

– Šteta što nismo. Ha, ha, ha – šaljivo će Luka.

Samo 18 godina je imao Luka kad je ovaj pothvat započeo. I u startu mu se sve činilo najblaže rečeno ludim.

– Pa sam s godinama i ja sve ovo zavolio, ostao tu i nastavio s poslom – jednostavno će on.

Pitamo ga u što se to zaljubio.

– U mir. I rad sa životinjama. Nema ljudi, nema filozofije. Najviše je to – iskreno će Luka.

Mir. Mir je tu, čini se, bio presudan. I onaj jedan davni Sinišin posjet kolegi što u Srbu ima buše.

– Dođem ja Kreši koji drži te krave, pa ga pitam: »Krešo, kako se tebi ovo čini?« A on će na to: »Prođe dana da ne progovorim s nikim, a tako mi je dobro.« Ha, ha, ha! Poslije toga sam rekao kumu da ću krave dovest’ u Lekenik – prisjeća se Siniša.

Zadovoljan je Luka kako se sve to razvija. Kaže, prije samo četiri godine sve što vidimo bila je samo šuma.

– Počeli smo s jednom malom štalom, onda to proširivali, krenuli s 20 junica i bikom. Krenuli smo od same nule i za četiri godine i štala, i krave, i telići. Evo već su počela lagano i klanja. Sve dobro – priča Luka.

– A da morate izreklamirat’ svoj proizvod u dvije rečenice što biste rekli – pitamo ih obojicu.

Zamisliše se oni malo, ali samo malo.

– Kao što piše na kombiju – »Rođeno i odgojeno u Hrvatskoj«. Mislim da su to naši ljudi počeli cijeniti, da je to ono što nalazi svoju publiku sve više i više. Zato i hoćemo napraviti svoju kušaonicu da meso učinimo pristupačnim. Jer, u restoranima je danas bilo koje meso, bilo koji steak, k’o manja svadba. A mi želimo omogućiti da u našem objektu ljudi sami sebi peku meso koje su uzeli kod nas proizvođača – poručuje Siniša.

POVRATAK ISKONIMA

Skupo je meso plemenitih goveda, zapravo skup je dobar komad mesa u našim restoranima od kojeg god goveda da je, složismo se.

– Ako se mi raspravljamo s nekim je li skupo dati za steak od angusa 60 eura za kilu, a on za 100 grama u restoranu daje za 18 eura, onda nešto tu nije u redu. Danas nema u restoranu wagyuja bez 500 eura za kilu. To je četiri puta više nego ga mi prodajemo. A mi s ovom kravom živimo dvije i pol godine. U nekom trenutku je sve to otišlo u krivo. I ja mislim da ćemo se mi vratiti, baš kao Slovenci i Austrijanci, obiteljskim gospodarstvima, da sve funkcionira na taj način. Inače… – upozorava Siniša.

Cijenom ovo meso i može i treba biti dostupnije, nemaju dvojbi Birčići. Ali i sad tržište itekako postoji.

– Bit će onda da je ipak najteže kada dođe trenutak od klanja – pitamo naivno posve.

– To i čekamo! Zato i radimo – smješka se Luka.

Siniša pak veli kako su u obitelji svi lovci, i supruga i njih dvojica, a kod lovaca je uvijek bilo tako da životinju hraniš i paziš dok ne dođe tren da ispuni svoju svrhu. Nema u njih dvojice cifranja. Neće oni tako ni kazati da je njihovo meso najbolje što su ga ikada jeli. Dobro je, veli Siniša, svako koje je iskreno hranjeno i paženo.

– I ova naša buša koja je toliko podcijenjena, pa to je jedno iskreno meso. I naši simentalci. Sad smo 30 simentalca križali s wagyujem tako da ćemo za dvije godine probati što je to simentalac i wagyu – najavljuje Siniša.

I bušu kane oni oplemeniti, i tom mesu dati malo mekoće i slatkoće što je meso wagyu ima. A tko je kome tu šef zapravo kad se ovakve odluke donose!?

– Zajedno smo – kaže Luka, dok se Siniša smijulji.

– Ja sam zaposlenik svoje supruge – iznosi svoju istinu vazda dobro raspoložen Siniša.

Vrijeme je za sjesti, nazdraviti, taman da se oćuti onaj mir o kojem Luka priča. Nekako se nepristojno čini pitati koliko je sve ovo u startu moralo koštati. Siniša tek potvrđuje da se radi o ozbiljnoj investiciji. Dobar wagyu bik dođe tu negdje između 12 i 15 tisuća eura, dobra majka, kaže, od šest do devet, dok su angusi nešto jeftiniji. Nego, Siniša, Valentina, Miriam, Luka, Tvrtko. Kćer Sinišina građevinu studira, Luka je tu oko goveda, netko će tu Sinišinim stopama kako god i štogod bilo.

– Sve za sada ide kako treba – smije se Siniša, uz napomenu da je Tvrtko dobar mesar, a osmi razred mu tek.

Black Bull Ranch i goveda od dobre volje.

– Goveda koja nas čine da smo dobre volje – zaključuje Siniša, rančer iz Lekenika.

DOMAĆI PROIZVOD NA STOLU

Par kilometara od ranča daleko, na jezeru Vukojevcu, već su tri drvena štaglja nikla. Tu će biti ona kušaonica. Ideja je jasna i logična.

– Najljepše je kod nas kupiti steak, pa ga tu ispeći među životinjama, u prirodi, uz neku priču kako se govedo hranilo, koliko dugo, koliko je bilo teško, koliko je meso odležalo – objašnjava Luka.

Da štagljevi budu oku ugodni pobrinut će se naš znani modni dizajner Zoran Mrvoš koji u blizini i sam živi.

– Zoran uređuje kućice, on je tu da im dušu da. Štogod mu padne na pamet neka radi – kazuje Siniša, uz dodatak da Mrvoš i osmišljava radnu rančersku odjeću.

Dobra je, kaže Siniša, i njihova suradnja s lokalnom zajednicom, pa s veterinarskom službom, a i s našim znanim chefovima poput Roberta Slugara, Christiana Misirače, Katarine Vrnec… A taman za našeg posjeta navrati iz Dubrovnika Edin Macanović, vlasnik Taj Mahala i butik mesnice Taj Butcheraj.

– Upoznali smo Sinišu prije dvije godine, od tad surađujemo i tu suradnju ćemo samo pojačavati – veli nam Macanović.

Kaže i to kako za svoj restoran i mesnicu svud po hrvatskoj traži domaći proizvod, OPG-ove s kojima vrijedi raditi, ali da je lako i nije.

– Jako je teško, ali borimo se da je domaći proizvod na stolu. I kad upoznamo ovakve ljude kao što je Siniša mazimo ih, pazimo, jer ovo je vrijednost – ističe Macanović.

ODLASCI SU SVE TEŽI

Ostade nam još par sitnica za odgonetnuti. Prvo, odakle Siniši takvog talenta za priču.

– U Bosni sam do osmog razreda bio ministrant. Kod nas je bilo ili u fratre, ili u željeznicu. I završio sam za prometnika vlakova, ali čim sam završio srednju znao sam da nema šanse da budem na željeznici. Svaki dan isti vlak u isto vrijeme…

– Znači, samo da nije rutina – velimo.

– Ovdje nije rutina – na to će Siniša.

A drugo do kad kani biti gastarbajterom, tim više što priznaje da je teško to gastarbajtersko iskustvo.

– Odlasci su sve teži. Vraćam se definitivno, ali ne još. Sa mnom gore rade ljudi godinama, ima ih od Splita do Vukovara, i oni će odlučiti kada se vraćam – veli Siniša.