Frustraciju nije teško razumjeti. Nekoć uvjerljivo najsnažnija institucija društva, koja je i u poluilegali komunizma zadržala golem utjecaj na narod, u rapidnom je povlačenju pred vremenom koje, globalno, ne trpi stanku, ni samorefleksiju i u kojem su povjerenje i vjera uglavnom tek – posljednje utočište.

 Lokalno, pritom, Crkva u Hrvata definitivno je izgubila golemi zamah na kojem je narasla nakon osamostaljenja i sve je jasniji konsenzus u društvu o tome kako je ona – u pitanjima organizacije života u zajednici – tek jedna od niza nevladinih udruga.

  Takva pozicija, na nju nenavikle crkvene autoritete vjerojatno dovodi do ludila, pogotovo u situaciji u kojoj im se, kad se uključuje u društveno-političku polemiku, događa isto kao i svim ostalim akterima rasprave: da uredno dobiju po nosu, da im se rečenice vrate ravno u lice, bez filtera i bez poštivanja pozicije moralnih autoriteta, izdvojenog i uzvišenog dijela sustava za koju misle da zauzimaju po prirodnom pravu. Da se, međutim, razumijemo: Crkva ima svo pravo na svijetu govoriti o bilo kojem društvenom pitanju – to nešto im nitko ne bi smio osporavati. Od toga kako složiti školske programe ili državni proračun, pa do toga tko bi trebao igrati lijevog beka u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji (Strinić, op.a.). No, kad izneseš svoje mišljenje, ulaziš u javnu raspravu, u kojoj možeš biti jedino – ravnopravan sudionik.

  A u javnoj raspravi nema milosti i tko god u nju ulazi, bio političar, novinar, prodavač petardi ili biskup – mora biti spreman na to da će mu obrazi bridjeti – od šamara onih koji se ne s njima ne slažu. Da, bilo bi sjajno kad bi se polemika u društvu vodila na određenoj kulturnoj razini, bez niskih udaraca, suptilnih podbadanja ili otvorenih uvreda, ali, kako ne živimo u crtiću, na takvu vrstu priče ćemo još itekako pričekati.

Kontracepcija uma

Ovo nije priča (samo) o zdravstvenom odgoju, on je tek posljednji detalj u seriji poraza koju je Kaptol uspio nanizati samo ove godine. Za društvenu političku analizu pozicije Crkve nije nužno ulaziti u dubinu recentnih nesporazuma prosvjetnih i katoličkih autoriteta, niti ukazivati na upitnost stava po kojem je sporno djecu učiti kontracepciji, ili na notorne znanstvene činjenice poput one da homoseksualnost nije bolest, ili da masturbacija nije štetna. Nije nužno ni ovdje se baviti jednim pomalo bizarnim pitanjem koje se samo nameće kad se vidi kardinala kako progovara o odgoju djece: bi li, naime, doista povjerili odgoj svog djeteta osobi u bijeloj haljini prošaranoj zlatnim trakama, sa stilski usklađenim, čudnovatim pokrivalom za glavu i koja se pritom poziva na nadnaravni moralni autoritet?

  Da, znam, društvo je već pristalo na to: predmet se zove vjeronauk i samo je teoretski izborni, obzirom da je umetnut između ostalih nastavnih sati. No, očito im nije dovoljan.

  Nije nužno ni ovdje se, kad smo već načeli vjeronauk, zapitati zbog čega, dovraga, država u vrijeme vjeronauka ne organizira predmet koji bi se mogao zvati, primjerice, religijska kultura, i u kojem bi djeca učila o svim (temeljnim) religijama svijeta – uključujući jasno i uvjerenja u kojima je religija čovjeku, da prafraziramo poznati izraz, potrebna kao ribi bicikl?

  Pa nek onda klinici, oboružani znanjem, jednostavno sami odluče koja im religija (ako ikoja) najbolje odgovara onome što oni znaju i osjećaju o svijetu i čovjeku…

  Ne, za analizu političke pozicije Kaptola danas, AD 2012., dovoljne su samo dvije riječi: niska poraza. Doduše, Crkva ima vremena i Crkva je uporna, pa niz udaraca koje je pretrpila na društvenom polju može nadoknaditi u budućem vremenu, no trendovi su takvi da bi im malo koji kladioničar povjerio svoj novac…

  Porazi u 2012. godini započeli su za Kaptol, zapravo, 2011. Lanjskog četvrtog prosinca je desnica – izgubila. Kakva god bila, korumpirana, ordinarno nesposobna, ipak je bila desnica – i za Vlada Ive Sanadera i Jadranke Kosor nije bilo pretjerane opasnosti o tome da će djeca u školi učiti o kondomima, ili da će Dado Milinović razmisliti o liberalizaciji umjetne oplodnje.

  Nakon toga, Crkva je upisala barem tri pogolema politička poraza: prvo je još jednom pokušala pokrenuti raspravu o potrebi za neradnom nedjeljom. Nije bilo ni najmanje šanse. Zakon kojim se branio rad nedjeljom, a koji je već rušio Ustavni sud, nije bio ni u peti novoj ekipi u Banskim dvorima.

  Zatim je grmjelo, ali doista grmjelo, možda i više nego sad oko »seksa u školi« na pitanju medicinski potpomognute oplodnje. Skori SDP-ov kandidat za zagrebačkog gradonačelnika manje je petljao oko jajnih stanica, nego oko Davora Bernardića i kruti zakon o MPO je relativno brzo liberaliziran. Crkva je gubila živce optužujući vlast za skoro pa genocid nad embrijima, a vrlo se ozbiljno u ljetnje vrijeme spominjala i mogućnost skupljanja potpisa za referendum. 

 

Zazor od referenduma

No, koliko god stavovi Crkve oko njene pozicije u javnoj raspravi bili neobični, činjenica je da biskupi nisu politički nepismeni, ni nevješti. Naime, priča o referendumu (koju je gurala jedna katolička udruga, no Crkva bi je svakako poduprla) je odumrla sama od sebe. Jer u sebi krije golemu opasnost kakvu ideološki križari često previđaju: poraz na javnom izjašnjavaju imao bi, naime, kataklizmične pozicije za bilo kakvu vrstu javne rasprave na koju bi se ubuduće odlučio Kaptol.

  Jer, trenutna politička pozicija s koje biskupi nastupaju odzvanja ehom od 86,2 posto – toliko je naime katolika u Hrvatskoj po posljednjem popisu stanovništva (usput, i brojka od 200 tisuća manje katolika u odnosu na popis 2001. godine je još jedan od poraza Crkve u ovoj godini). Svaki nastup s oltara, ili uvodnika crkvenih novina impregniran je tom činjenicom – nerijetko i jasno naglašen time da oni zastupaju »većinu«.

  No, izbjegavanje referenduma (koji se u priči oko zdravstvenog odgoja gotovo i ne spominje) pokazuje ipak nešto drugo. Naime, skupljanje potpisa, pa eventualni izlazak na izjašnjavanje mogao bi lako pokazati neke posve druge brojke i neke potpuno drugačije odnose. Pokazali bi doista koliki je utjecaj Crkve u društvu i tko je tu »manjina«, a tko »većina«. Ni na samom Kaptolu nisu sigurni da bi im se ti rezultati dopali: inače bi već imali barem tri referenduma ove godine.

  Vjersko opredjeljenje, naime, nije isto što i političko. Niti su dogme koje zastupaju i guraju vjerske institucije potpuno identične onim vrijednostima koje vjernici žive. Uostalom, Hrvatska ima predsjednika koji uopće nije vjernik – što pokazuje koliko je političko opredjeljenje različita kategorija od vjerskog uvjerenja.

  Toga su biskupi itekako svjesni, iako o tome nerado govore. Jer, mnogo je sigurnije prijetiti s pozicije virtualne političke većine, nego krenuti u stvarno prebrojavanje.

  No, ima ta pozicija i svoje mane, osim jasno one da u sudaru s vlasti koja ne haje za prijetnje »većinom«, poput, hvala Bogu, Milanovićeve, nema izgleda za proguravanje svojih ideja. Naime, na štit katoličke Crkve i »većine« koju ona predstavlja već se penju mnogi koji bi mogli dodatno doprinijeti padu njenog društvenog ugleda i snage. Jer, teško da je sa simpatijom u javnosti primljena koalicija s moćnim Agrokorom oko zdravstvenog odgoja. Megahrvatska korporacija, naime, svakako ima razloga za ne voljeti aktualnu vlasti, ali čini se će prije biti da joj smeta dokidanje krajnje egzotičnih rokova plaćanja iz radionice Slavka Linića, nego kurikulumi Željka Jovanovića.

  Naposlijetku, nije teško zamisliti tko će na svoj politički program istetovirati i neradnu nedjelju, i (ne)zdravstveni odgoj i spasenje za hrvatske embrije.

  A uz koaliciju s političkim džihadom Tomislava Karamarka, koji navješta opći potop ne pobijedi li njegov HDZ na narednim izborima, i za Kaptol bi za neko vrijeme brojka 86,2 posto mogla postati tek – nostalgična uspomena.