Žrtva

Na današnji dan prije 31 godinu u Borovu selu ubijena je Martina Štefančić: I nikome ništa…

Edi Prodan

Kakvi su svih ovih godina snovi Martine Štefančić, kakvi njezinih roditelja, kakvi njezinih krvnika?



I tako, dok u potpunoj tišini ispraćamo dan u kojem je prije točno 31 godinu, na prvi dan proljeća u dobi od samo 4,5 godina, u svojoj kući u Borovu Selu ubijena Martina Štefančić, pokušavamo svoje misli i osjećaje smjestiti u srca njezinih najmilijih, ali i u nekakvu zamišljenu emotivnu nit same države Hrvatske.


Bilo bi možda pretjerano reći da tu našu zajednicu te žrtve, 34 ubijene djece Vukovara, ni najmanje ne diraju jer to naprosto ne bi bila istina, ali nas je nekako silno strah da nismo ni daleko od toga.


Slomljeno srce Vukovara


Ideja o izgradnji spomenika Slomljeno srce Vukovara posvećenog ubijenoj djeci tog grada, je skoro u cijelosti realizirana. Istina, već se predugo iščekuje dobivanje ugovora za za zemljište na koje će se trajno smjestiti spomenik.




Tim više jer nije to neki monument iz nekih prošlih totalitarizama, skromni je to spomen na izbrisano vukovarsko djetinjstvo, no unatoč tome još se traži nekoliko “kvadrata” za njegovu lokaciju.



Srećom, razgovori s vukovarskom gradskom vlasti napredovali su u dobrom smjeru, nazire se i toj priči koju je potaknuo Novi list, a realizacije se prihvatila HNK Rijeka kraj.


Ideja je da otkrivanje bude u svibnju, vjerojatno u danima kad se obilježava i Dan državnosti.


Tužni spomen


Ali opet, danas je dan, danas je tužni spomen na Martinu. I koliko da je upravo to taj dan, nema tih institucija, nema tih mirotvoraca, još manje civilnih društava koji su se sjetili jedne od najnevinijih smrti Domovinsokg rata.


Baš kao što nitko ne prosvjeduje zbog toga što su njezine ubojice pravomoćnom presudom oslobođene krivnje. Isto kao što je malo kog briga kako je onima koji su za njom ostali. Takva smo valjda zajednica.



Ista ona koja nikad nije lupila šakom o stol i zatražila da nam se istočna susjeda ispriča za tisuće zatočenih u koncentracijskim logorima, onim najvećim Stajićevo i Mitrovica, ali i za još niz njih manjih širom te zemlje.


Ne, naši logoraši su u toj zemlji s kraja 1991. i do sredine kolovoza 1992,. godine valjda – logorovali. Onako kako to čine izviđači, zabavljali se u susjedstvu dok se Hrvatska povijala pod strahotama rata.


Je li konačno, tim više što Hrvatska od 1. ožujka i službeno predsjeda uglednom IHRA-om, Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust, došlo za to vrijeme, za konačno priznavanje tih zločina?


Hrvatske muke


Bez pretenzije mjerenja s užasom civilizacije u kojem je ubijeno šest milijuna Židova, ali i hrvatske muke u srbijanskim logorima smrti su osmišljavane baš po toj, metodologiji holokausta.


Posebno kad je istok Hrvatske, ali i ne samo on u pitanju. Je li naprosto baš ta čast koja je ukazana Hrvatskoj ključni trenutak u kojem će tisuće mučenih i ubijenih u Srbiji ipak dobiti, koliko god bila zakašnjela ali ipak satisfakciju.


Ili možda neće. Jer ćemo dopustiti da talozi apatije prekriju sve nerazjašnjene, nepriznate, zaboravljene ali svakako počinjene zločine.



Martina, hvala ti


Kakvi su svih ovih godina snovi Martine Štefančić, kakvi njezinih roditelja, kakvi njezinih krvnika?


Kakvi tek zemlje koja zaboravlja žrtvu, koja se ne želi sjetiti tko je tog maglovitog studenog 1991. kao i u mjesecima što su uslijedili, podnio posebno tešku, posebni krvavu žrtvu.


Onu od koje su izgrađene sve današnje ekonomske asocijacije, NATO, EU, šengen i koliko da bi nam mogla biti i mnogo boljom, ono ipak mirnu i ekonomski koliko toliko podnošljivu svakodnevicu.


Martina, koliko god ti ne dali ulice, ne palili službene svijeće, koliko ti ni ne znali imena, ni mjesta groba, hvala ti. U ime ljudi koji znaju da samo potpuno čišćenje naslaga prošlosti može zajamčiti zidanje sretnije budućnosti.