Politička halabuka oko izbora i formiranja nove vlasti bi, ipak, trebala u narednim danima i tjednima pomalo minuti. Nikad duži postizborni pregovori prilično su iscrpili fokus demokratske javnosti na politička zbivanja, no pauze i odmora – nema. Naime, u politici je, za razliku od recimo sporta, svaki dan potencijalna prilika za novu utakmicu, ili makar neku akciju po krilu, ili sredinu protivničke obrane.

A nakon nikad neizvjesnih izbora i maratonskih pregovora o Vladi, prepunih začuđujućih obrata, povrijeđenih ponosa i zečeva iz šešira, nastavak dramatike već slijedi. I događaji će, čini se i dalje (makar istina ne u ovako suludom ritmu kao ove jeseni i zime), sustizati jedni druge.

Naime, niti u jednoj od tri u ovom trenutku najznačajnije hrvatske stranke neće biti mira (da dublje ne idemo, iako će biti zanimljivo, povremeno brutalno i živahno i u manjim strankama sa svih strana političkog spektra).

SDP: »Demokratizatori« protiv demokratizacije

Najmanje je, zapravo, nužno pisati o SDP-u. Naime, o izborima u toj stranci je već napisano toliko toga, a u isto vrijeme uglavnom ignorirano da u unutarstranačku bitku mora i HDZ, da je teško zaključiti da ne postoji svojevrsna zadnja namjera, kad se logične i demokratske unutarstranačke bitke strastveno žele pokazati kao drama i rasap. S druge strane, SDP je bez ikakve konkurencije najdemokratskija (velika) hrvatska stranka, pa je jasno da su neki procesi transparentniji, pa time i praćeniji od stranje medija i javnosti.

Uglavnom, čini se da će se izbor (nažalost) svesti samo na onaj između Zorana Milanovića i Zlatka Komadine. Potonjeg je bivši premijer ovaj tjedan doveo u gadnu poziciju nudeći demokratizaciju stranke – koja je na zastavi programa s kojim Komadina kani na vlast – zdaj.

Dakle, odmah, već sad, kad je u pitanju izbor delegata za Konvenciju SDP-a, koji će birati sva stranačka tijela (osim predsjednika, kojeg će birati direktno svi članovi stranke). Komadina je bio – protiv, a kako će i može li uopće njegov poveliki tim obožavatelja opravdati u javnosti to crveno svjetlo ukidanju tzv. šalabahter demokracije, to ćemo još vidjeti.

Ovdje treba podsjetiti da su Milanović i dio SDP-a blizak njemu kiptjeli od bijesa nakon posljednje konvencije iz 2012. godine, kad je već tad formirana oporba jasnih kontura (Komadina, Rajko Ostojić, Davor Bernardić) uspjela progurati u stranačka tijela zavidan broj svojih kandidata. Navodno se tad glasalo po papirićima s uputama koji su cirkulirali među delegatima. No, prije 4 godine je delegate bilo lakše kontrolirati, jer su ih birala lokalna stranačka vodstva. Sad će to biti mnogo, mnogo teže. Ako su ankete precizne, Milanović pred Komadinom uživa solidnu prednost među članovima stranke, tako da bi okršaj na Konvenciji mogao biti znatno neizvjesniji od onog predsjedničkog.

HDZ vrije

Razlog je savršeno isti kao onaj kod »demokratizatora« u SDP-u koji bi da stranačka tijela bira ekipa koju čvrsto kontroliraju lokalni stranački šerifi – kontrola. Karamarku nije padalo na pamet »baciti kocku« i ići na unutarstranačke izbore krajnje neizvjesnog ishoda. Što ne čudi za nekog tko je već godinama rekorder po – nepopularnosti.

HDZ je, nadalje, zbog pregovora oko sastavljanja Vlade u solidnom vremenskom tjesnacu, jer nije dosta organizirati samo izbore za šefa stranke, nego se moraju održati prvo izbori u svim temeljnim ograncima, tako da tamo ima stvarno dosta posla. A stranka – vrije.

 Odabir ministara mnogi su zaslužnici doživjeli kao osobni šamar u lice od strane Karamarka, počele su padati i ostavke na stranačke dužnosti i nije nemoguće da, unatoč činjenici da je kako-tako, ipak uspio sudjelovati u sastavljanju vlasti, Karamarko dobije jakog protukandidata u stranci. A budu li doista naposlijetku o predsjedniku glasali svi članovi HDZ-a, moglo bi biti svega. Pogotovo ako raskol s Miljanom Brkićem, organizacijskom kičmom svih izlazaka na izbore »pod Karamarkom« eksplodira do kraja (a čini se da hoće).

Most: Gdje si bio 2015.?

Objektivno najneizvjesnija i najteža pozicija je ipak ona Bože Petrova. Ne zbog čelnog mjesta u stranci, nakon osvajanja 19 mandata na izborima on je tamo potpuno neprikosnoven. Nego zbog šire slike i šire pozicije Mosta. Naime, Petrov i drugovi su – u okruženju. Teško je u ovom trenutku procijeniti koliko su oni toga svjesni i kane li po tom pitanju išta poduzimati kako bi se obranili od onog što im nosi budućnost. Radi se, naime, o solidno izglednoj – marginalizaciji.

Prelazak Gordane Rusak u Klub zastupnika HSLS-BUZ, dakle u redove vladajuće većine, osim što bi političarku koja je već promijenila tri dresa, a da Sabor nije počeo ni raditi, mogao dovesti u vrlo nezgodnu kazneno-pravnu situaciju, ukazuje na to da se vladajuća većina – učvršćuje. A snažniji temelj Domoljubne koalicije u Saboru je snažniji stisak oko vrata Boži Petrovu.

Matematika je prilično jednostavna. Domoljubna koalicija može sada računati na Rusak i Bandićeve zastupnike. Uskoro će moći, teško je posumnjati, i na svih osam zastupnika nacionalnih manjina. Brojka će, dakle, uskoro biti već na 70. Bez Mosta, Karamarku će trebati samo još šest glasova do većine. Vrijedi još jednom naglasiti – bez Mosta.

Petrov i ekipa će se, dakle, vrlo skoro vjerojatno naći u potencijalnoj situaciji da se nalaze šest ruku od marginalizacije i lansiranja u oporbu. Kakva će pritom biti politička budućnost opcije koja je svojim postizbornim izborom razočarala većinu vlastitih birača, veliko je pitanje sa solidno izglednim obeshrabrujućim odgovorom.

Cinici će reći kako će u tom raspletu Petrov i njegovi dobiti upravo ono što su zaslužili. Pravo pitanje je, međutim, ne samo razmišljaju li, nego imaju li uopće u Mostu mogućnost da takav rasplet – izbjegnu.

S ove pozicije, nimalo se ne čini nevjerojatnim da Vladu koja će raspisati lokalne izbore 2017. godine, nakon, eto, neuspjelog »stručnog« i »koalicijskog« eksperimenta, predvodi Tomislav Karamarko. Ili neki novi predsjednik HDZ-a.

A biračima i političarima Mosta tad bi za kontemplaciju ostalo samo pitanje: Gdje si bio 2015. godine?