Čuvarica tradicije pravljenja vijenca od suhih smokava – Marija Nadinić Majčina / Foto V. BRKIĆ
Tko je nekada imao smokvu, imao je sve. Ne samo da je suha smokva uz koricu kruha bila dobra marenda, već se od smokve pekla kvalitetna rakija, priča Marija Nadinić Majčina
SUKOŠAN Smokva je drevna voćka hrvatskog priobalja i otoka. Međutim, danas tek rijetki znalci uživaju u ovoj gastronomskoj, energetskoj ali i afrodizijačkoj bombi. Uglavnom je zapuštena, napuštena i neiskorištena, a smatra se jednom od najstarijih i najvrijednijih voćaka Mediterana.
– Smokva nas je hranila u nekadašnja teška vremena. Tko je nekada imao smokvu imao je sve. Ne samo da je suha smokva uz koricu kruha bila dobra marenda, već se od smokve pekla kvalitetna rakija. Nažalost, to su neka prošla vremena, nostalgično će Majčina ističući kako se nekada rano ujutro nije išlo u polje ili vinograd ako se nije pojela jedna-dvije smokve i popio bićerin rakije.
Marija Nadinić, rođena Oljica, čuvarica je zaboravljenih vještina sušenja smokava, pripremanja smokvenjaka, mendulata…
– Plodovi smokve namijenjeni za sušenje moraju biti zdravi, ne smiju biti mokri od kiše niti vlažni od rose, objašnjava ona.
Berba se obavlja kada su plodovi potpuno zreli. Beru se s peteljkom, uglavnom do podne.
– Sušenje na suncu traje obično 5 do 6 dana. Skoro svakodnevno ih treba okretati, lagano prignječiti i paziti da muhe ne dođu na njih, sklanjati od kiše i čuvati od vlage, otkriva Majčina. Ono što se ubere i osuši, kaže, više je za vlastite potrebe i za pokloniti prijateljima, iako se suha smokva može i prodati.
– Turisti je traže gotovo svakodnevno, a vole je i naši ljudi u unutrašnjosti, pogotovu iseljeni Dalmatinci, navodi Majčina poručujući kako smokva može puno dati i kako joj se na neki način treba vratiti.
